Rapsodična posveta Rahmanjinovu i Brahmsu

Koncert Zagrebačke filharmonije i pijanista Brune Vlaheka, Koncertna dvorana Lisinski, 20. studenog 2020.

• Zagrebačka filharmonija i dalje u nelijepim novonormalnim uvjetima pandemije u porastu zaraženih i oboljelih nastoji održati privid dok se eventualno sve ne vrati u neka bolja buduća vremena. Tako je pred nekoliko stotina slušatelja, koliko dopuštaju epidemiološki uvjeti u dvorani Lisinski, održan koncert na kojem je nastupio vrijedni pijanist i skladatelj Bruno Vlahek, a koncert je predvodio slovenski dirigent Simon Krečič.

  Bruna Vlaheka, pijanista sa stalnom adresom u Španjolskoj i redovitim gostovanjima u domovini, ovdašnja publika dobro poznaje i cijeni, dok bi dirigenta Krečiča već zamjetne međunarodne karijere valjalo susretati i češće. Naravno, u boljim uvjetima. Ali, i praćenje preko streaminga dovoljno govori iskusnom slušatelju koji može nadograditi zvučnu sliku, a takvih je bilo 1580. No kako god bilo i kako vrijeme odmiče, čežnja za normalnim koncertnim uvjetima se povećava.

  Simon Krečič je zamijenio najavljenog Pavela Kogana, bivšeg dvogodišnjeg šefa-dirigenta Filharmonije od 1988. do 1990. godine, zapamćenog po odrješitosti dirigentskih nauma. Ostalo mi je negdje u jednom tekstu još 2004. godine da je današnji program gotovo navlas bio sličan tadašnjemu. Samo je prije Drugog koncerta za klavir i orkestar u c-molu Sergeja Rahmanjinova sa solistom Denisom Matsuevim kao uvod poslužila maestozna Krunidbena koračnica Čajkovskog skladana za krunidbu Aleksandra III. i praizvedena na otvorenom u jednom moskovskom parku. Zapisala sam tada da sam se pobojavala da se od naprasite količine zvuka ne protrese armiranobetonska konstrukcija dvorane. I evo, to se dogodilo u ožujku ove godine prirodnom silom. Za svaki slučaj, Krunibeni marš je ovaj put izostavljen, a ni Krečič ne odaje dojam nikakve silovitosti nego polazi drugim, rječitijim putem.

  
  
  U finoj, simfonizirajućoj suradnji stapao se klavir Bruna Vlaheka i orkestra punog brige za detalje i u osluškivanju solista koji se bogato razvijenom dionicom stapao s orkestrom u živahnoj i odmjerenoj suradnji. Briga za lijepi ton također nije izostala, kao ni moćan i zaokružen forte. Ponad svega orkestar, solist i dirigent osigurali su logičan protok i dramaturgiju djela rapsodičnih širina, pa je i streamingom bio užitak slušati bez potresa neke specijalne interpretacije. Tako jednostavno, obilatijim korištenjem lijevog pedala za prigušeniju boju, i u toj jednostavnosti protoka privlačno.

  
  
  Drugi dio večeri bio je posvećen Četvrtoj simfoniji u e-molu Johannesa Brahmsa. Orkestar je bio smješten po svim pravilima koja su uključivala i štitnike od pleksiglasa za puhačku sekciju. Za slušatelje u dvorani ne znam, ali je tonska slika, vjerojatno uz poveći trud tonskih majstora, prenesena streamingom bila kompaktna. Malo je kompliciranije izgledalo u interpretaciji simfonije u kojoj je Krečič brižno izrađivao svaki detalj, izbjegavajući danas tako privlačne brzopletosti i ubrzana tempa kojima se danas mnogi ponose jer im kod publike nose poene. Za Krečiča ne postoji nasilje ni u izboru tempa ni u količini zvuka. Doduše, svim tim lijepo izrađenim malim cjelinama velike simfonije preostao je sitan korak do velikog luka koji bi čvršće povezao početak i kraj u savjesnoj izvedbi, više nalik pripovijedanju velike sage. 
  
  © Maja Stanetti, KLASIKA.hr, 16. prosinca 2020.
  
  Dirigent: Simon Krečić
  Klavir: Bruno Vlahek
  
  Program:
  Sergej Rahmanjinov: 2. koncert za klavir i orkestar u c-molu, op. 18
  Johannes Brahms: 4. simfonija u e-molu, op. 98
  

Piše: