Maestralna izvedba iznesena s začuđujućom lakoćom

Koncert pijanista Zorana Velića u ciklusu Pleyel Svetislava Stančića, Hrvatski državni arhiv

• 
  
  Gotovo nezapaženo, slabo zabilježeno prošao je jedan izniman pijanistički recital u doba korone, s već uobičajeno prorijeđenom publikom u bivšoj Sveučilišnoj knjižnici, a danas Državnom arhivu koji je otvorio vrata koncertima u organizaciji Cristoforiuma. Glavna uloga taj je put pripala Zoranu Veliću, pijanistu o kojem se malo ili nikako zna. Ali znaju organizatori Cristoforiuma dovoljno da prirede nemalo iznenađenje za prorijeđenu publiku uživo i za zainteresiranu publiku u prijenosu na mreži, što već postaje uobičajeno toliko da je i normalno kao i snimke. Premda stari slušatelji, a i novi i dalje čeznu za koncertima uživo nadajući se masovnijem povratku u dvorane, toga ćemo se još načekati. Za Zorana Velića zna narasla pijanistička elita koje se ne bi posramile niti veće sredine i slavnije škole.

  Velić je potekao sa zagrebačke Muzičke akademije i nakon usavršavanja u inozemstvu vraća se u rodni Split, gdje najprije radi na muzičkoj školi a potom i na splitskom pjevačkom odjelu Muzičke akademije. Očito nije natjecateljski tip, pa njegove prve nagrade potječu još iz doba redovitog školovanja. To više je začudno koliko je i deset godina nakon studija svojedobno znani brzoprstić zadržao koncentracije i suvisla zrelog čitanja glazbe koju izvodi s nevjerojatnom lakoćom i slojevitim čitanjem bez imalo pijanističke pompe. Sve je to tako lako, kao da kaže, nižući izbrane skladbe. A za recital je izabrao djela Liszta i Debussya te u dodatku jedne Chopinove mazurke slojevitog čitanja koje ne podilazi općem sladunjavu ukusu.

  
  
  Recital je otvorio maestralnom izvedbom Lisztove Sonate u h-molu,  kontrolirana dirigentskog zamaha, bogate, orkestralne tonske slike, ujedno ne zanemarujući niti jedan detalj. Kratki uzdah na početku i jednako tako na kraju Sonate otvorio je i zatvorio veliki luk izvanrednog, gotovo teatarskog osjećaja za dramaturgiju djela. A pri tome se činilo da je sve tako jednostavno, jer Velićevo majstorsko vladanje instrumentom i sadržajem ostaje začuđujuće lako, kontrolirano, ali i uzbudljivo. Nakon mnogo puta slušane Lisztove Sonate u h-molu, njegova izvedba uživo na samom je vrhu uzornim lakim pijanizmom kao da to može svatko, njegovanim bogatim tonom, kontroliranom dramaturgijom, jasnim polifonim dijelovima, slojevitom, tečnom a ujedno i uzbudljivom izvedbom uživo koja u času može postati trajnom snimkom. Doista rijetko i respektabilno.

  
  
  Bez stanke, tek toliko da protegne noge i nakloni se razrijeđenoj publici, Velić se jednako suvereno uputio u Debussyjev Vatromet - Feux d'artifice, oglednu virtuoznu skladbu iz zbirke Preludija isto tako oglednom i lakom izvedbom s eksplozivnim akcentima na pravom mjestu, da bi mali „Debussy predah“ među Lisztovim vratolomijama popunio nježno tonski obojenom Djevojkom lanene kose. A da Lisztova vatrometna prezentacija ne može biti bez dijabolične izvedbe Mephistova valcera, dokazao je bogato i bez trunke napora na kraju recitala, ispraćen ovacijama malobrojne publike koja je uspjela glumiti veliki auditorij. Na uvijek postavljano pitanje bi li ovog mladog skrivenog glazbenika i virtuoza (diplomirao je 2008. godine) ponovno slušali, odgovor bi bio potvrdan. Što prije i u što boljim uvjetima.
  
  © Maja Stanetti, KLASIKA.hr, 1. ožujka 2021.
  
  Poveznica na snimku koncerta...
  
  Program:
  
  Franz Liszt: 
  Sonata u h-molu, S. 178
  Valcer Mephisto br. 1, S. 514
  
  Claude Debussy:
  Feux d' artifice, br. 12 iz Préludes, stavak 2.
  Clair de lune, 3. stavak iz Suite Bergamasque
  
  F. Chopin: Mazurka u a-molu, op. 17, br. 4

Piše: