Briljantna izvedba vrsnog trubača

Hrvatski komorni orkestar, Vjeran Ježek, truba, Miran Vaupotić, dirigent, Hrvatski glazbeni zavod, 22. lipnja 2021.



  • Zadnji koncert u pretplatničkom ciklusu u sezoni 2020/21. održao je Hrvatski komorni orkestar (HKO) 22. lipnja u Velikoj dvorani Hrvatskog glazbenog zavoda (HGZ) pod ravnanjem šefa-dirigenta Mirana Vaupotića i s gostom-solistom Vjeranom Ježekom, međunarodno afirmiranim trubačem rođenim u Zagrebu, koji predaje na Ludwigs Maximilian Sveučilištu u Münchenu. Bio je to, kako sada stvari stoje, ujedno i do daljnjega zadnji koncert koji je HKO održao u HGZ-u, budući da će od jeseni zgrada biti zatvorena zbog renoviranja kako bi se uklonilo oštećenja nastala u dramatičnim potresima u Zagrebu prošle godine. Tako će HKO, kao i svi ostali komorni ansambli i solisti, čiji je HGZ tradicionalno koncertni prostor za realizaciju pretplatničkih sezona, ujesen koncerte za sezonu 2021/22. održavati u Koncertnoj dvorani Blagoje Bersa u sklopu Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu. Srećom, publika neće imati dalek put do nove adrese, koju je uspjela dogovoriti angažirana predsjednica HGZ-a – prof.dr.sc. Romana Matanovac Vučković.

    Program koncerta kojim je HKO zaključio sezonu sastavljen je doista zanimljivo. Reklo bi se gotovo neuobičajeno i izazovno, jer je obuhvatio djela toliko raznolike sadržajnosti da ih se u ovakvom rasporedu susreće nadasve rijetko. Dakako, takav odabir uvjetovan je i gostovanjem trubača Vjerana Ježeka, solistom u dva naslova na programu, ali i očitom željom i namjerom maestra Mirana Vaupotića da sa svojim orkestrom predstavi manje poznata skladateljska imena, pa time i gotovo nepoznate skladbe.

    Koncert je započet Divertimentom u F-duru, KV 138 W. A. Mozarta (1756-1791), jednim od gudačkih divertimenta u nizu od tri takva naslova koje je tek šesnaest godina star Amadeus skladao nakon jednog od putovanja u Italiju s ambicioznim ocem Leopoldom 1771. godine. Da je jedan od najvećih genija klasične glazbe bio „čudo od djeteta“ svima je poznato, ali ono što ostaje vječna tajna su sposobnosti koje je taj mladi skladateljski um imao u upijanju utjecaja glazbe svojega vremena na način izuzetno individualnog izražavanja koje s jedne strane pripada tom njemu dosuđenom 18. stoljeću, a s druge strane postaje trajna, neprolazna vrijednost koju se uvijek prepoznaje upravo kao glazbu W. A. Mozarta.

    Od talijanskog glagola divertire, što znači zabaviti, izvedeni naslov za komorno-glazbenu višestavačnu skladbu upućuje na nepretencioznost djela pisanih za ležerna večernja druženja u plemićkim salonima. Nerijetko se takve oblike nazivalo i Tafelmusik (glazba uz stol) budući da su gospoda uz umilne zvuke najčešće blagovala. Drugim riječima, Mozarta sina moguće je upisati i kao jednog od prvih autora tzv. zabavne glazbe! Nema u tome ništa pežorativno, jer ta glazba zbilja zabavlja i danas, a kada ju izvode mladi glazbenici s primjernim tehničkim umijećem i šarmom, doživljaj ugode ne može izostati.

    Mozartov nešto stariji češki suvremenik Johann Baptist Georg Neruda (Jan Křtitel Jiří Neruda, oko 1708 – oko 1780) nije posjedovao genijalnost austrijskog uzora i njegovo je ime gotovo nepoznato, kao i podaci o životu i školovanju. Zna se jedino da je potjecao iz glazbeničke obitelji, da je bio violinist i dirigent, te da je djelovao u Pragu i u Njemačkoj kao koncertni majstor Dvorskog orkestra u Dresdenu. Neruda je zacijelo najpoznatiji trubačima, koji rado i često izvode njegov Koncert u Es-duru za trubu i gudače. Izvorno je riječ o koncertu za corno da caccia (lovački rog, zvan također i trompe de chassse, dakle lovačka truba) ili za tzv. post horn (poštanski rog, instrument korišten kao signal pri dolasku ili odlasku poštanske kočije). U svakom je slučaju to glazba za limeni puhački instrument koju danas izvode trubači na modernim trubama kao repertoarno djelo iz razdoblja klasike. Solist Vjeran Ježek u tom je trostavačnom djelu imao priliku za iskazivanje vlastitog umijeća i to u širokom rasponu – od vesele razigranosti u prvom stavku Allegro, zatim ljupkoj melodioznosti polaganoga Larga, do žive igre trećeg stavka označenog kao Vivace, a u kojemu je sa solističkim cadenzama briljirao sigurno ispuhanim tehničkim bravurama.

    Uključivanje djela jednog grčkog skladatelja doista je novost i Miran Vaupotić time pokazuje širinu osobne dirigentske informiranosti. Nikos Skalkottas (1904-1949) rođen je na otoku Euboea u okružju strastvenog grčkog folklora. S obitelji je od pete godine živio u Ateni, a studirao je i godinama živio u Berlinu. Životopis mu je obilježen mnogim tragičnim okretima i preokretima, ali ono što je za povijest glazbe bitno činjenica je da je bio jedan od učenika Arnolda Schönberga, koji je u nekoliko navrata djelovao u glavnom gradu Njemačke i bio izvođač, ali i profesor na Akademiji umjetnosti. Pa iako priklonjen učenju Druge bečke škole, čiji je rodonačelnik bio upravo Schönberg, te zbog takve stilske opredijeljenosti u domovini neshvaćen, neprihvaćen i za života neizvođen, Grk Skalkottas nosio je u sebi vatru grčkih narodnih ritmova i dakako, sve čari grčkog folklora. Njegovim je sunarodnjacima prema tome logično bio bliži onaj dio opusa koji je sadržan u 36 grčkih narodnih plesova, obrada i skladateljskih transpozicija grčkih plesova, koje je Nikos Skalkottas pisao za različite instrumente i komorne sastave.

    Naslovi Pet grčkih plesova za gudače u ciklusu koji je odabrao Miran Vaupotić, izvorni su grčki naslovi regija i plesova – bilo da je riječ o regiji Epir, Epirotikos, otoku Kreti, Kretikos, grčkom plesu Tsamikos, o Arkadiji kao simbolu prirodnog i naivno sretnog života, Arkadikos, ili pak o asocijacijama na omiljenu grčku janjetinu (toliko sam uspjela shvatiti iz internetskih uputa o nazivu Kleftikos!). Prepoznatljivost grčke virilne snage, uzbudljivost ritmova, ali i čeznutljiva ljepota sunčanih krajolika i mora u glazbi životno nesretnog i prerano preminulog grčkog majstora klasične glazbe u izvedbi HKO došli su do punog izražaja i pljesak je bio vrlo glasan, jer je slušateljstvo očito uživalo u zanimljivoj i tako temperamentnoj glazbi nepoznatog skladatelja.

    Završna skladba, Karneval u Veneciji, također manje poznatog francuskog autora Josepha Jean-Baptista Laurenta Arbana (1825-1889) bila je na programu prvenstveno zbog pozvanog solista, trubača Vjerana Ježeka. Gudači su u tom, još jednom od niza varijacija na popularnu melodiju O Mamma, Mamma Cara, tek harmonijska nadopuna, dok je solističku dionicu autor, koji je i sam bio virtuoz na trubi i profesor trube na Konzervatoriju u Parizu, koncipirao kao prigodu za duhovito i virtuozno muziciranje na temu venecijanskog karnevala, kao pravu paradu tehničkih sposobnosti i zvučanja solističkog instrumenta koji dakako već po definiciji svojega karaktera dominira nad gudačima.

    Dao je Vjeran Ježek oduševljenim slušateljima, dakako ograničenom broju u skladu s epidemiološkim uputama, još i dodatak, a podatak iz njegova životopisa da će od jeseni 2021. biti voditelj i predavač na privatnoj glazbenoj akademiji u Varaždinu koju osniva u suradnji s austrijskim glazbenim sveučilištem iz Innsbrucka, bit će koristan i zanimljiv mladim potencijalnim trubačkim virtuozima. Tako će se o trubaču i trubi još sigurno mnogo čuti.

    © Zdenka Weber, KLASIKA.hr, 4. srpnja 2021.

    Hrvatski komorni orkestar
    Miran Vaupotić, dirigent

    Vjeran Ježek, truba

    Program:
    W.A. Mozart: Divertimento F- dur, KV 138
    J. Neruda: Koncert za trubu u Es-duru
    N. Skalkottas: 5 grčkih plesova za gudače
    J.B. Arban: Karneval u Veneciji

Piše:

Zdenka
Weber

kritike