Nastojao sam izvoditi što više hrvatske glazbe jer imamo baštinu koja je kvalitetna

Intervju s maestrom Nikšom Barezom povodom njegova 85. rođendana - 5. dio (5/6)

  • Nikša BarezaKako biste opisali svoju trajnu povezanost s hrvatskom glazbenom baštinom?

    Mi u hrvatskoj glazbi nemamo Mozarta, Wagnera, Richarda Straussa, ali imamo baštinu koja je kvalitetna i koju moramo poznavati. Nastojao sam uvijek izvoditi što je god moguće više hrvatske glazbe, čak i manje izvođenih skladatelja, poput Bombardellija. Moj rad na hrvatskoj glazbi počeo je tako da sam napravio koncert u Koncertnoj dvorani Istra u Zagrebu, nakon kojeg su me dosta napadali i označili nacionalistom. Rado sam dirigirao i Petra Konjovića i druge jugoslavenske kompozitore, ali ako sam radio koncert hrvatske glazbe, onda je to koncert hrvatske glazbe.

    Kako sam surađivao izravno sa svjetskim skladateljskim klasicima 20. stoljeća, tako sam surađivao i s Milkom Kelemenom i Ivom Malecom. Uvijek sam dirigirao sve njihovo kad je za to bilo prilike. Za mene je Malec jedan od najvećih europskih kompozitora 20. stoljeća. Kelemen je bio jako talentiran, ali i pomodan. Znao je nanjušiti što ide i što se može prodati, pa bi znao tako skladati. Napisao je, naravno, i kapitalna djela, poput vrhunskih opera Novi stanar (prema Ionescu) i Opsadno stanje (prema Camusu). S Malecom sam u Parizu odlazio zajedno slušati Bouleza. Boulez je od Schönberga i Weberna napravio glazbu na način koji prije u tom repertoaru nisam poznavao. Ranije se često nije znalo što bi se s tim partiturama napravilo, pa bi ih se samo odsviralo.

    Među našim skladateljima prema kojima sam imao osobit afinitet svakako je i Jakov Gotovac. Uz simfonijsku glazbu, dirigirao sam i njegove Moranu, Era s onoga svijeta, Milu Gojsalića (na Splitskom ljetu na dan Oluje 1995.), Petra Svačića, zatim Stanca na Dubrovačkim ljetnim igrama, ulomke iz Dalmara. Petar Svačić, koji je u vrijeme nastanka bio osjetljivo pitanje zbog prigovorâ o hrvatskom nacionalizmu, ipak je nešto slabiji od drugih njegovih djela, iako je samom Gotovcu bio važan. Kako 1970-ih nije došlo do izvedbe u Zagrebu, osjećao sam da je ostao s moje strane dug prema Gotovcu, pa sam naposljetku dirigirao to djelo na miljevačkom platou iznad Visovca koncertno 2002. godine.

    Nikša Bareza s Maksom Emanuelom Cenčićem, Valentinom Fijačko Kobić i Ivanom Lazar nakon koncertne izvedbe Gluckova Orfeja i Euridike u zagrebačkom HNK-u 2017.

    Početkom ove godine muzikolog Domagoj Marić realizirao je na Trećem programu Hrvatskoga radija u emisiji Tragom glazbe epizodu o Jakovu Gotovcu, u koju su bili uključeni i razgovor s gospođom Marijom Barbieri i s Vama. Čuli smo i ulomak iz arhivske snimke s Gotovcem, koji je rekao da se ponekad zna dogoditi da drugi dirigenti radeći na njegovoj glazbi dođu do nekih dobrih ideja, do kojih sâm nije na taj način zagrabio, tj. da se zna dogoditi da njegovu glazbu dirigiraju „bolje” od njega. Specijalno je Vas istaknuo u tom smislu kao tumača Era s onoga svijeta.

    Znate, taj dalmatinski kamenjar imam u sebi, poznavao sam to. Gotovac je jedan od predstavnika tzv. nacionalnog stila. Uspio je spojiti melose u narodnom stilu s ritmom, bojom i karakterom mentaliteta te sredine. U Eri s onoga svijeta cjelinu čine njegova glazba i sjajan Begovićev libreto. Ero i danas djeluje svježe, nepotrošeno. S Gotovcem sam bio u jako lijepim odnosima i odlazio sam često kod njega. Poklonio mi je više partitura, a jednom, sjećam se, četiri partiture Richarda Straussa – Salomu ili ElektruKavalira s ružomArijadnu na Naxosu i Ženu bez sjene. Očito je proučavao Straussa, znao je kime se treba baviti za proučavanje instrumentacije, i neki tragovi Straussove orkestracije mogu se naći i u Eri. Nažalost, kako je Ero uvijek bio u repertoaru, nije se uvijek radilo dovoljno pokusa i posvećivalo dovoljno pažnje toj za orkestar i dirigenta vrlo teškoj partituri.

    Bilo bi vrlo vrijedno u Zagrebu ponovno postaviti Moranu, njegov prvijenac, koju sam ondje dirigirao 1970-ih. S njom smo gostovali i u Pragu. To je opera jako lijepe glazbe, spontana kreacija mladog talentiranog skladatelja. Likovi su jako dobro izcizelirani. Gotovac je općenito do danas ostao s pravom ličnost naše glazbe, njegovo Simfonijsko kolo možete dirigirati svuda u svijetu. Inače ga je u kompozicijskom smislu često pratilo korištenje zaostajalice sa sekste na kvintu u raznim djelima.

    Sa sopranisticom Katiom Ricciarelli kao redateljicom tijekom pokusa Turandot G. Puccinija u Tetru Verdi u Trstu 2019.

    Koje hrvatske opere, uz Gotovčeve, intimno cijenite?

    Držim do Ivana Brkanovića jako puno. Uzmimo njegove opere Zlato Zadra i klasik Ekvinocij, prema Vojnoviću. Mislim da je Ekvinocij jedna od naših najvažnijih opera. Brkanović je bio genijalan talent, ali nije bio, da tako kažem, gotov kao skladatelj: sjećam se pokusa za njegovo djelo Heloti; bilo mi je neugodno kad su mi violinisti rekli da im je Brkanović napisao jedan fis mali, koji na violini ne možete izvesti jer je njezin opseg od g malog.

    Moram izdvojiti i Natka Devčića s operom Labinska vještica, a odlična mu je i Istarska suita. Tu je i Josip Hatze s Adelom i Marom, što je naš klasik. Potvrđeno je da je Mascagni smatrao Hatzea jednim od svojih najtalentiranijih đaka. Opera Povratak pisana je u sasvim drugačijem stilu, u njoj prevladava više suri ton. Krešimir Baranović, koji je bio odličan dirigent, na nivou jednoga Matačića, napisao je operu Striženo-košeno, a kad ste stavili u repertoar njegov balet Licitarsko srce, uvijek je bila puna kuća, kao i s Đavlom u selu Frana Lhotke. Tu su dakako i opere Borisa Papandopula. U Rijeci smo realizirali njegovu Sunčanicu. Iako je pisao isključivo instrumentalnu glazbu, moram spomenuti i Mila Cipru, koji je bio vrlo samosvojan skladatelj, autor vrlo racionalne, intelektualne glazbe.

    Danas se naša operna literatura svela nažalost samo na Zrinjskoga i na Era. Zajc je sveden samo na Zrinjskoga, kao što se i Mascagni i Leoncavallo svode samo na Cavalleriju rusticanu i Pagliacce. Uložio sam ogroman trud u realizaciju Mascagnijeve opere Iris u Chemnitzu. U njoj su takve ideje da vam stane pamet. Svaka je njegova opera priča za sebe: Il piccolo Marat, Nerone itd. I Leoncavallo ima svoju La Bohème, operu Zazà i štošta drugo.

    Sa sopranisticom Lucijom Aliberti nakon koncerta na Dubrovačkim ljetnim igrama

    Uslijed krize u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu javno ste istupili, dali podršku ansamblu Opere i kritizirali intendanticu Dubravku Vrgoč. Iako je tretman koji ste doživljavali i ranije bio poznat u internim krugovima, to je bilo Vaše prvo javno očitovanje o toj temi. Ipak ste nastavili djelovati kao dirigent u zagrebačkoj Operi i po završetku ravnateljskoga mandata. Iako ste mogli ostati neutralni i šutjeti pa biste i danas još uvijek dirigirali u HNK-u, protivno osobnom interesu ugrozili ste ove godine svoj komoditet svojim potpisom, javno progovorivši o stanju u HNK-u i njegovim uzrocima. Je li Vam bilo stresno odlučiti se za takav iskorak?

    Naravno, znao sam što će se dogoditi i da neću više imati pristup zagrebačkoj Operi. Međutim, to što se dogodilo toliko me pogodilo da sam morao reagirati. Bio sam svjedokom da je sve ono što je izišlo u javnost u vezi s događanjima u kazalištu i propustima gospođe Vrgoč točno. Intimno sam očekivao da će intendantica pokušati omogućiti nekakav dijalog da se stvari kako-tako dovedu do nekog mogućeg rješenja. Onoga časa kad je u jednom medijskom nastupu za sve kritike za njeno vođenje kuće rekla da su to laži, te da članovi ansambla Opere lažu, kod mene se prelomilo. Nisam to mogao podnijeti. Strašno je kad netko istinu naziva laži. Osjećao bih se grozno da nisam postupio kako sam postupio. Nisam mogao gledati na svoje umjetničke interese u HNK-u, trebalo je zauzeti stav. No te tvrdnje o lažima su se nastavile, čak i u izjavama ministrice kulture, što nikako ne razumijem, jer je ona upoznata s činjenicama. Znajući za konzekvence, jednostavno nisam mogao drugačije postupiti. U pitanju su ipak neke više stvari. Preko svega toga se samo prošlo, a kako će biti dalje, ne znam. Sve o ugrožavanju zdravlja i umjetničkih kriterija stavilo se pod tepih i sad stvari idu dalje kako idu.

    Za Vašeg ravnateljskog mandata u zagrebačkoj je Operi Debussyjeva Peleasa i Melisandu dirigirao ugledni francuski dirigent Pascal Rophé a Verdijeva Don Carla talijanski dirigent Elio Boncompagni, koji je preminuo 2019. Loris Voltolini vratio se u zagrebačku Operu upravo za Vašega mandata i to na opće zadovoljstvo ansambla. Ipak, prigovara Vam se da niste pozvali u Zagreb dirigenta Ivana Repušića.

    Nije točno da nisam pozvao Ivana Repušića, i to intendantica dobro zna. Kontaktirao sam Repušića, ali zbog njegovih velikih obaveza u inozemstvu nismo mogli naći termin za njegov dolazak u zagrebačku Operu. Zbog te situacije s obavezama uputio me i na svoju agenturu, ali nismo na kraju uspjeli naći slobodan termin u njegovu rasporedu, zbog čega mi je žao.

    Na izvedbi opere <em>La Gioconda</em> Amilcarea Ponchiellija, Splitsko ljeto 2011.

    Možete li navesti primjere problema s kojima ste se susretali zbog intendantičina nerazumijevanja za djelatnost Opere?

    Intendantica je imala ideju da opere u repertoaru ne bi smjele trajati više od dva sata. S postavljanjem Verdijevih peteročinskih grand opéras Sicilijanske večernje i Don Carla imao sam velikih problema. Kod Sicilijanske večernje pomogao mi je redatelj Janusz Kica, koji je bio dobar s intendanticom pa je smirivao situaciju. Za Don Carla dobio sam od nje uputu: ne više od tri sata, ni minute više! Objasnio sam joj da djelo u ovoj inačici, koju je priredio dirigent Elio Boncompagni (posljednju iz Verdijeva pera, tzv. modensku u pet činova, s dodanim brojevima koje je Verdi bio prisiljen izbaciti prije pariške praizvedbe radi skraćivanja djela) ili izvodimo ili ne izvodimo, ne možemo raditi kompromise. Radi se o vrhunskom djelu, jednoj od Verdijevih najboljih opera po kvaliteti forme, glazbe i dramaturškim vrijednostima. Nakon što je Boncompagni, pravi firentinski gospodin, otišao intendantici objasniti zašto moramo izvoditi integralnoga Don Carla, poslije me strahovito napala: da što je on nju došao gnjaviti s nekakvim sadržajem opere? Zamislite! Umjesto da naćuli uši i nešto nauči od takvog umjetnika.

    Za izvedbu velikoga projekta Schönbergovih Gurre-Lieder u povodu moga 80. rođendana dala je, moram priznati, suglasnost, ali zato što je bila uvjerena da taj projekt neće ići. Nije htjela nikako financijski pridonijeti. Novac su uložili dvorana „Lisinski” i HRT zahvaljujući gospodinu Draženu Siriščeviću i gospođi Ivani Kocelj, a meni samome, zbog važnosti projekta, nije bilo teško dati 21000 kuna iz vlastitoga džepa za devet zborskih tenora koji su nam nedostajali, a koji su angažirani nakon audicije. A kad su intendantici nakon izvedbe svi čestitali, govorila je kako je to bilo krasno... Gostujući redatelj Dominique Pitoiset imao je velikih problema s režijom odnosno scenografijom Puccinijeve Manon Lescaut jer su mu stalno smanjivali budžet.

    Na svećanoj izvedbi Schönbergovih <em>Gurre-Lieder</em> u povodu Barezinog 80. rođendana, Lisinski 2016., (fotografija s probe)

    Nakon uspjeha Sicilijanske večernje, htio sam nastaviti suradnju s Kicom jer mi je jako odgovarala intelektualna razina naše suradnje. Predložio sam mu da bismo mogli raditi Wozzecka Albana Berga, što je klasik glazbe 20. stoljeća, ili neku od opera poljskog skladatelja Mieczysława Weinberga, koji je bio Šostakovičev protégéPutnicu ili Idiota (prema romanu Dostojevskog), a riječ je o kompozitoru čiju gotovo nijednu jedinu notu u Hrvatskoj nitko nije imao prilike čuti. Bio sam svjestan da će biti jako teško dobiti blagoslov intendantice za to, ali Kica je preuzeo pregovaranje. Inače je s njom nemoguće razgovarati s argumentima jer ne razumije sadržaj argumenata. Na kraju je morao odustati; nije htjela niti čuti za to. To vam je stav intendanta prema repertoaru ove kuće.

    Je li taj stav prema pluralizmu repertoara bio potpuni obrat u odnosu na vrijeme kad ste počeli rad u HNK-u i kad ste poslije bili ravnatelj Opere u prvom mandatu (1965–1974)?

    Kad sam došao prvi put raditi u HNK, ansambl se vratio s gostovanja u Londonu. Poslije toga na redu su bili Pariz, Berlin, Beč... Da ne govorim o izvaneuropskim gostovanjima, npr. u Japan. Izvedbe zagrebačke Opere bile su na onom nivou koji se morao očekivati od gostovanja u takvim uglednim sredinama. Lohengrin, Ukleti Holandez, Aida, Don Giovanni… iz vremena kad sam još bio student ili započinjao rad u zagrebačkom HNK-u bile su izvrsne predstave.

    Ova je Opera bila prva operna kuća koja je poslije praizvedbe izvela San ljetne noći Benjamina Brittena, uz skladateljevu osobnu nazočnost. Jedna od prvih izvedbi opere Život razvratnika (The Rake's Progress) Igora Stravinskog poslije praizvedbe u Veneciji bila je ovdje u Zagrebu. Oba je naslova postavio Mladen Bašić, a ja sam dirigirao izvedbe na Biennalu. Uz klasiku imali smo, dakle, takve novitete u repertoaru. Godine 1974. radio sam ovdje djelo Jedan protiv svih Ive Maleca. Kosta Spaić bio je redatelj.

    Adela Golac-Rilović (Tove) i Nikša Bareza na svećanoj izvedbi Schönbergovih <em>Gurre-Lieder</em> u povodu Barezinog 80. rođendana, Lisinski 2016.

    Imali smo i sjajnu predstavu Peleasa i Melisande Claudea Debussyja. Režirao je i pjevao Golauda Vladimir Ruždjak, a Majda Radić, koja je bila senzacionalan mezzosopran a završila nažalost tragično, Melisandu. Čuo sam u to vrijeme na hodniku Muzičke akademije profesore kako govore: „Debussy u Zagrebu? To ne može biti!“ Naime, postojao je kompleks manje vrijednosti, držalo se da je u Debussyjevoj glazbi prisutan takav rafinman da se to u nas ne bi moglo dostojno izvesti. Od Prokofjeva ste imali tri opere na repertoaru: Rat i mir, Vjenčanje u samostanu te Zaljubljen u tri naranče, koju smo ponovno izveli u HNK-u prije nekoliko sezona, a i na gostovanju u Miskolcu, kojem intendantica nije bila sklona. No naša je predstava bila proglašena najboljom opernom predstavom te godine. A imali smo nekoć i dva Prokofjevljeva baleta: Romea i Juliju i Pepeljugu.

    Imali smo i Majstore pjevače, koji su – govorim iz iskustva – jedno od najtežih Wagnerovih djela. Otmar Suitner dirigirao je premijeru, a poslije sam i ja dirigirao u kući te predvodio predstavu na gostovanju na Donizettijevu festivalu u Bergamu, gdje smo dobili odlične kritike.

    Imali smo mnoga djela domaće baštine, pa i Tijardovićeva Marka Pola. I jak ruski repertoar, ne samo Borisa Godunova Musorgskoga i Borodinova Kneza Igora nego i fenomenalnu operu-bajku Sadko Nikolaja Rimski-Korsakova. Zagrebačka Katarina Izmajlova – što je revidirana, ublažena verzija opere Lady Macbeth Mcenskog okruga Šostakoviča - gostovala je u Teatro Carlo Felice u Genovi, a naša Zaljubljen u tri naranče iz 70-ih godina u kazalištu La Fenice u Veneciji. U Ženevi smo izvodili po pet predstava Kneza Igora i Naranči. Dirigirao sam svih deset.

    Prizor iz Verdijeve opere <em>Sicilijanske večernje</em>, HNK u Zagrebu, 2015.

    U Zagrebu smo imali i Brittenova Petera Grimesa s Pierom Filippijevm u naslovnoj roli! Dirigirao je, kao i njegovo Silovanje Lukrecije, Mladen Bašić. Da su stalno išli i Rigoletto, Trubadur, Traviata, Krabuljni ples, La Bohème, Madame Butterfly, to ne moram niti napominjati. Poslije je Miro Belamarić 1980-ih i na početku 1990-ih uspio realizirati i Bellinijevu Normu, Straussovu Elektru te Rajnino zlato i Walküru Richarda Wagnera. U Zagrebu su izvedene i njegove opere Ljubav don Perlimplina i Priče iz Bečke šume. U vrijeme kad sam prvi put bio direktor Opere, od Straussovih opera imali smo Arijadnu na Naxosu i Arabellu.

    A imali smo i odličnu predstavu Giordanova Andree Chéniera; dirigirao sam obnovu. To je zahvaljujući njezinu žaru vrlo zahvalna partitura za mladog dirigenta. Mirka Klarić pjevala je Maddalenu.

    Sjećam se i velikog gostovanja zagrebačke Opere krajem 1980-ih u bivšem SSSR-u. U Lenjingradu (Sankt Peterburgu) u Teatru Kirov (Marijinskom teatru) dirigirao sam Era i Nabucca, a Miro Belamarić Walküru u Moskvi.  

    To je bila zagrebačka Opera! Kad se danas pokušava prodati da je ovo sadašnje stanje u zagrebačkoj Operi svjetsko, to je izvan svake pameti, za svakoga tko zna nešto o povijesti zagrebačke Opere. To je bila ugledna i relevantna operna kuća u Europi, s repertoarom od Glucka i Mozarta do najnovijih djela operne literature i predstavama koje smo svugdje i bez srama mogli pokazati.

    Na pokusu opere <em>Zaljubljen u tri naranče</em> S. Prokofjeva u zagrebačkom HNK-u, s Cecilijom Car, Vjekoslavom Babićem i Lukom Vukšićem

    Nije se događalo, kao ono na što sam bio prisiljen u nedavnom mandatu ravnatelja zagrebačke Opere, da se predstave skidaju s repertoara nakon četiri ili pet izvedbi. Uopće je neukusno uspoređivati zagrebačku Operu nekad i sad. Možemo sadašnje stanje dovesti u vezu jedino s općim padom intelektualnoga nivoa u svijetu.

    Što Vam je značilo 1960-ih i 1970-ih raditi s – danas bismo rekli – starom gardom hrvatskih opernih pjevača?

    Ondašnji pjevači zagrebačke Opere bili su poslije angažirani u Beču, Berlinu, Frankfurtu, Hamburgu. U Düsseldorfu je bio Rudolf Francl, fenomenalan slovenski tenor koji je kod nas pjevao mnoge glavne partije. Sjećam ga se kao divnoga Des Grieuxa u Massenetovoj Manon. A da ne govorim o tenoru Josipu Gostiču! A što reći o Vladimiru Ruždjaku, Tomislavu Neraliću, Seni Jurinac (na gostovanjima), Marijani Radev, Majdi Radić, Nadi Puttar-Gold – da spomenem samo nekoliko imena. S tim ljudima su se u Zagrebu radile velike predstave.

    (Nastavlja se...)

    © Karlo Radečić, KLASIKA.hr, 5. srpnja 2021.

Piše:

Karlo
Radečić

eseji