Ugođaj starog Pariza uz očaravajuće pjesničko-glazbene delicije
Koncert ansambla Dialogos, La belle époque… médiévale, Katarina Livljanić, glas i koncepcija programa, Danijel Detoni, klavir, Hrvatski glazbeni zavod, 19. lipnja 2021.
-
Muzikologinju i pjevačicu Katarinu Livljanić (Zadar, 1966) Hrvatska enciklopedija navodi kao hrvatsko-francusku stručnjakinju za izvedbu gregorijanskoga korala i liturgijske glazbe ranog srednjovjekovlja. Doista, muzikologinja s doktoratom pariške Sorbonne i odrađenim godinama predavanja na tom najstarijem francuskom Sveučilištu, umjetnička voditeljica i osnivačica međunarodnog vokalnog ansambla Dialogos za srednjovjekovnu glazbu (1997), te od rujna 2019. profesorica za glas na Odjelu za srednji vijek i renesansu jedne od najuglednijih glazbeno-pedagoških ustanova u Švicarskoj, na Scholi Cantorum Basilensis ili Visokoj školi za glazbu FHNVW u Baselu, ime je afirmirano jednako u znanstvenim kao i umjetničkim krugovima. Jer, osim što suvereno vlada razdobljima srednjovjekovne i renesansne glazbe kao znanstvenica, Katarina Livljanić je u svijetu jedna od rijetkih koja je sposobna svoja znanstvena istraživanja pretočiti u nadasve pitke koncertne programe i osobno otpjevati sve što se nadaje kao vokalna partitura u spoju s nekom instrumentalnom pratnjom. Tako je osmišljen i njezin najnoviji projekt La belle époque…médiévale koji Katarina Livljanić ostvaruje s vrsnim pijanistom Danijelom Detonijem. Na putovanjima koncertnim podijima duo Livljanić-Detoni predstavio se u organizaciji Hrvatskog društva glazbenih umjetnika u okviru ciklusa Glazbeni umjetnici Zagrebu 19. lipnja u Maloj dvorani Hrvatskog glazbenog zavoda, dakako u Zagrebu, jer Katarina je ipak prvenstveno naša, hrvatska!Valja dobro poznavati glazbu starina, od gregorijanskog korala, glazbe fin de sièclea, dakle kraja 19. stoljeća, pa sve do početka 20. stoljeća, prvenstveno u odnosu na francuske izvore i ostvarenja, želi li se osmisliti program kakav nudi duo Katarina Livljanić i Danijel Detoni i to pod njezinom firmom Ansambla Dialogos.
Doista, pripremajući doktorat o prijemu glazbe Claudea Debussya u Hrvatskoj, kada sam krajem 1970-ih studirala u Parizu, ako mi se dopusti samo mali ekskurs ili digresija i iznošenje vlastitih iskustava i znanja o francuskoj glazbenoj baštini u razdoblju koje je kao programsku okosnicu odabrala Katarina Livljanić, spajanje srednjovjekovnog idioma u glazbi Guirauta Riquiera (oko 1230 – oko 1300) s tada suvremenim stvaralaštvom upravo Claudea Debussya (1862-1918), a onda i Erica Satiea (1866-1925), te uključivanje ostavštine Yvette Guilbert (1865-1944), koja tek naoko izlazi iz nekog drugog filma, u potpunosti je opravdano, reklo bi se znanstveno opravdano. Jer, oduševljenje glazbom vremenski dalekog razdoblja, bijeg od dura i mola u carstvo starih načina, sve glazbene pikanterije koje su važni predstavnici pariške boeme Debussy i Satie utjelovljavali (prije nego što će Debussy krenuti drugim putevima, oponirajući novostima koje je nudila Druga bečka škola, a što je tvrdokornom negatoru svega njemačkog i zastupniku svega francuskog bila trajna misao vodilja i nije se uzalud počeo potpisivati kao musicien français), bio je zajednički nazivnik doduše podosta ekscentričnih ali prkosno aktivnih i vrlo produktivnih umjetnika tog kraja 19. i samog početka 20. stoljeća.
Pariz je bio bogata svjetska metropola, mjesto Svjetskih izložbi, velegrad s tisućama nadobudnih umjetnika na svim područjima koji su navirali u grad svjetla, slobode, ugode i lagodnosti Treće republike, ekonomskog uspona i sveopće usmjerenosti na novo i još nepoznato. A ta duhovno slobodna, iako financijski baš i ne osobito stabilna boema, okupljala se u danas bismo rekli kafićima Montmartrea, raspravljala o smislu i zakonitostima života, stvarajući vlastite umjetničke zakone ispunjene slikama iz davnina, prirode i dakako uvijek aktualne ljubavi.
Katarina Livljanić, u dugoj crnoj haljini s crvenim pojasom, ušetala je u Malu dvoranu HGZ-a pjevajući stari napjev, Danijel Detoni svirao je Debussyeve rane klavirske minijature, potom i Satieve ironične glazbotvorine, a tijekom nadasve zanimljive i duhovito osmišljene večeri (odlično i pripremljene s prepjevima svih tekstova koje je učinio vrsni znalac Mate Maras), uplitali su se i uglazbljeni stihovi nama manje poznate Yvette Guilbert, obožavane u legendarnom pariškom kabaretu Le Chat Noir, opet Montmartre!
I kao što je zapisala znanstvenica i umjetnica Katarina Livljanić u popratnom programskom tekstu, misao vodilja nije bila „želja za povijesnom rekonstrukcijom…“. To bi uostalom bilo i nemoguće, jer i Katarina koja je dugo živjela i radila u Parizu, itekako dobro zna da takav Pariz više odavno ne postoji. Ali, bila je to i taj program La belle époque…médiévale, s kojim duo Livljanić-Detoni oduševljava i zacijelo će to činiti na svim budućim nastupima i gostovanjima, znalački i odlično osmišljena cjelina, gotovo kazališni čin, kao sat iz povijesti jednog davnog, predivnog Pariza, središta svijeta u kojemu su stvarana najdragocjenija umjetnička ostvarenja čovječanstva u vremenu koje je bilo lijepo, dakle mirno i spokojno, a duh slobodan u letu ljubavi, ponekad i ironije, sarkazma i frivolnosti, ali trajno živ i neodoljiv.
Katarina Livljanić ovim se programom predstavlja doista kao francuska znanstvenica/umjetnica; njezin je mezzosopran vrlo ugodan, izgovor račljav kako i treba biti, a glazba koju donosi, uz virtuozno sviranje Danijela Detonija, puka je ugoda, blago milovanje ušiju, koje je u polumraku/polusvjetlu Male dvorane začaralo slušatelje pružajući im očaravajuće pjesničko-glazbene delicije i izmamljujući mnogi osmijeh očitog zadovoljstva. Bio je to boravak u Paris d'autrefois, a Katarina Livljanić sjajna je pjevačica i glumica koja zna i umije dočarati te nekada sanjane, nažalost i odsanjane ljepote. Tout honneur chère collegue!
© Zdenka Weber, KLASIKA.hr, 12. srpnja 2021.
Piše:

Weber