Iskusan dirigent i raspoložen orkestar

Zagrebačka filharmonija, Crveni ciklus, Leopold Hager, dirigent, Koncertna dvorana Vatroslav Lisinski, 1. listopada 2021.

• 
  
  Prvi od najavljenih devet koncerata u sezoni 2021/2022. za pretplatnike svog Crvenog ciklusa priredila je Zagrebačka filharmonija u petak, 1. listopada 2021. u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog. Nakon otklanjanja posljedica potresa koji je Dvoranu uzdrmao prošle godine na njen rođendan 29. prosinca, bilo je ugodno ne pratiti više nastupe u raznim drugim prostorima i ponovno sjesti na svoja mjesta, što je učinio mali broj pretplatnika. No oni koji su slobodnu večer proveli na koncertu, otišli su svojim domovima sigurno obogaćeni novim glazbenim doživljajima. Kao dirigent stajao je za pultom Zagrebačke filharmonije njen dugogodišnji gost, iskusan dirigent Leopold Hager, a dvije simfonije iz vremena ranog romantizma razdvojila je skladba Why not? hrvatskog skladatelja Dalibora Bukvića (1968). Prvi dio koncerta počeo je Simfonijom br. 4 u c-molu, D 417 – Tragičnom Franza Schuberta (1797-1828), a u drugome dijelu izvedena je (po redoslijedu nastanka druga, ali prema konačnoj skladateljevoj koncepciji posljednja) Simfonija br. 4 u d-molu, op. 120 Roberta Schumanna (1810-1856).

  Visoka životna dob maestra Leopolda Hagera, rođenog u Salzburgu 1935. godine, nije bila preprekom za sugestivno i angažirano prelaženje kroz zapise u partiturama kako romantičara, tako i Bukvićeva dvostavačne skladbe Why not? ostvarene na temelju dobro primijenjenog umijeća orkestracije i ispitivanja kolorita simfonijskog orkestra. Maestro Leopold Hager je svestrani glazbenik koji se na uglednom Mozarteumu u rodnom Salzburgu obrazovao kao dirigent, skladatelj, orguljaš, čembalist i pijanist, odabravši ipak kao najprivlačniji rad s orkestrom. Niz godina bio je šef-dirigent mnogih uglednih simfonijskih, i orkestara opernih kuća, a svoja bogata iskustva stečena tijekom duge i uspješne karijere prenosio je između 1992. i 2004. godine kao pedagog na buduće dirigente. Suradnja s maestrom Leopoldom Hagerom pokazala se poticajnom za glazbenike Zagrebačke filharmonije i na ovom koncertu kao i na mnogim ranijim nastupima.
  
  

  Simfonija br. 4 u c-molu Franza Schuberta, dovršena 1816. godine, ubraja se u šest simfonija skladanih između 1813. i 1818. godine. Možda su posljednje tri skladane za Hatwig-orkestar, koji je već imao dovoljno glazbenika-gudača. Iako je Johannes Brahms (1833-1897) partituru objavio 1884. godine u nizu Schubertovih skladbi, učinio je to više odajući poštovanje skladatelju. Prema njegovu mišljenju, Schubertove „mladenačke simfonije“ nemaju veću umjetničku vrijednost i ne bi ih trebalo tiskati nego davati na uvid u prijepisu glazbenicima koje zanimaju. O prvoj izvedbi ove simfonije 1849. godine u Leipzigu pisano je u časopisu Neue Zeitschrift für Musik kao o djelu u kojem Schubert napušta svoje ranije uzore Josepha Haydna (1732-1809) i Wolfganga Amadeusa Mozarta (1756-1791) utirući put svojim simfonijskim uspješnicama. Robertu Schumannu se nije činilo da simfonija ima prizvuk tragičnog s obzirom i na Schubertovu životnu dob, a isto tako je smatrao upitnim autentičnost zapisa pridjeva tragična. U svojoj strukturi Simfonija br. 4 u c-molu (jedna od dvije u mol-tonalitetu uz Simfoniju br. 7 u h-molu – Nedovršenu) ima četiri stavka klasičnoga rasporeda: I. Adagio molto – Allegro vivace, II. Andante, III. Scherzo – Trio i IV. Allegro. Schubert je osmislio lijepe teme, ali u obradi je odstupao od ustaljenog sonatnog oblika (za prvi stavak) postavivši drugu temu u As-dur (a ne u Es-dur iz kojeg se izvodi c-mol). Polagan, pijevan drugi stavak mnogi su ocjenjivali predugim, a u trećem stavku se zanimljivim rasporedom naglasaka „kanonski prihvaćena“ tročetvrtinska mjera doima kao četverodobna. Veseli četvrti stavak pomalo otklanja prizvuk tragičnog.

  Skladbu Why not? skladao je Dalibor Bukvić, kao i mnogi drugi čije su skladbe sačuvane u zbirci muzikalija Zagrebačke filharmonije, na njenu narudžbu 2012. godine kad je i praizvedena. U dva stavka oprečna tempa (polagani Largo – brzi Presto deciso) poigrao se skladatelj s bogatim koloritom simfonijskog orkestra proširenog brojnim udaraljkama, ostvarivši uz različite ritamske kombinacije zanimljivu skladbu, bližu konsonantnim harmonijskim strukturama.
  
  

  Robert Schumann skladao je Simfoniju br. 4 u d-molu, op. 120 u istoj godini kad i Simfoniju br. 1 u B-duru, op. 38 – Proljetnu, ali nakon praizvedbe 6. prosinca 1841. godine simfonija je nestala s koncertnog repertoara sve do varijante s kojom je skladatelj bio zadovoljan, a izvedena je 30. prosinca 1853. godine u Düsseldorfu. Iako je glazbena građa podijeljena u četiri stavka različita tempa (s oznakama na njemačkome jeziku) i karaktera, riječju attacca spojena su sva četiri dijela u jednu dugu cjelinu. Tako bi se ovu Schumannovu simfoniju moglo shvatiti pred-stepenicom za jednostavačnu, programsku simfonijsku pjesmu kako ju je oblikovao Franz Liszt (1811-1886).
  
  Polagani uvod (Ziemlich langsam) prvoga stavka uvod je u brzi dio (Lebhaft) u sonatnom obliku, u kojem prva tema daje naslutiti bliskost s klavirskom glazbom (koju je Schubert isključivo ranije skladao). Drugi stavak Romanze: Ziemlich langsam počiva na pijevnoj temi bliskoj tradicijskoj glazbi, dok Scherzo (Lebhaft) prekida idilični ugođaj, šaljivim karakterom odajući ne neki određeni skladateljski plan nego prepuštanje novom ugođaju. Nakon polaganog uvoda (Langsam) završnog stavka, nastupa u brzome dijelu građenom u sonatnom obliku (Lebhaft) prva tema, dobra znanica iz provedbe prvoga stavka. Violine donose mirniju drugu temu, a kroz provedbu građenu na prvoj temi u polifonome fugatu postupno blijede kratki dramatski odjeci i glazbeno događanje kreće u sve bržem tempu svijetlom, svečanom završetku.
  
  

  Schubertova četvrta Simfonija možda i nije toliko poznato i atraktivno simfonijsko ostvarenje kao što je tim odrednicama bliže Schumannova četvrta Simfonija. No, pronašavši u Schubertovoj simfoniji dovoljno zanimljivih detalja ugrađenih u skladbu definiranih formalnih odrednica i klasičnog orkestralnog sastava, maestro Leopold Hager podastro je publici zanimljivu, cjelovitu i tečnu izvedbu koju je ona pratila s jednakom pozornošću od početka do posljednjeg akorda. U skladbi Dalibora Bukvića Why not? zaiskrile su različite i specifične boje instrumenata, dok je za interpretaciju Schumannove četvrte Simfonije, bolje poznate publici, maestro Leopold Hager odabrao prihvatljiviji put kojim su ga vodile zabilježene glazbene misli samoga skladatelja.
  
  Pred orkestrom Zagrebačke filharmonije stajao je dirigent do najsitnijih detalja razrađenoga pristupa i tumačenja ranoromantičarskih simfonija, ali i skladbe suvremenoga hrvatskog skladatelja. Mirni, precizni i jasni pokreti čvrstih ruku maestra Hagera postali su sigurnim osloncem glazbenicima koji su ih slijedili skladno povezujući svoje nastupe u živo glazbeno tkivo koje je raslo u velikom crescendu od početnih, polaganih i prigušenih tonova Schubertove četvrte Simfonije do radosnog i snažnog usklika na kraju Schumannove četvrte Simfonije. Glazbenici Zagrebačke filharmonije, prihvativši s poštovanjem suradnju s dugogodišnjim poznanikom, predstavili su se u najboljem svjetlu svirajući vidno raspoloženi i s užitkom. Sve ono što je maestro Hager nastojao ostvariti u dinamičkom rasponu uspjelo je zahvaljujući iznimnoj usredotočenosti Filharmoničara na ljepotu i oblikovanje tona, kao što je primjerice pianissimo oboe u polaganom stavku Schubertove četvrte Simfonije.
  
  
  
  Intonativno izvanredno precizno zvučali su drveni i limeni puhači koji su i u forte-dinamici zadržali toplu, plemenitu boju tona. Gudači, kao najzaposlenija orkestralna skupina, pokazali su veliku homogenost unutar pojedinih dionica pa su i tehnički najzahtjevnije odlomke, osobito u brzim tempima, odlikovale razgovjetnost, pouzdana intonacija i tonska ljepota. Ovaj je koncert publika iznimno dobro prihvatila, uživajući u suradnji tijekom ponovnog susreta iskusnog dirigenta Leopolda Hagera i raspoloženog orkestra Zagrebačke filharmonije.

  © Snježana Miklaušić-Ćeran, KLASIKA.hr, 18. listopada 2021.

  Program:

  Franz Schubert: 4. simfonija u c-molu, D 417, Tragična
  Dalibor Bukvić: Why not, za orkestar
  Robert Schumann: 4. simfonija u d-molu, op. 120

Piše: