Vrhunska izvedba pjevača i orkestra u vješto dočaranoj atmosferi

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Gian Carlo Menotti, Medij, dir. Josip Šego, Matija Fortuna, red. Caterina Panti - Liberovici, Koncertna dvorana Lisinski, 3. studenog 2021.



  • Prve jesenje mjesece zagrebački je HNK iskoristio za predstavljanje čak triju novih opernih predstava – što u samostalnoj produkciji, što onih ostvarenih u suradnji, pokazujući konzistentnost u kvaliteti, ali i dobre repertoarne zamisli s korištenjem vlastitih izvođačkih snaga. Ujedno je uspio i prilagoditi se teškim izazovima koje za umjetnike, a posebno za operne izvedbe, postavlja pandemija.

    Nakon izvrsnog Posljednjeg intermezza Berislava Šipuša, u koprodukciji sa 31. Muzičkim Biennaleom Zagreb, a potom isto tako uspješne Lastavice Giacoma Puccinija u samostalnoj produkciji, za koje se nadamo da će obje ostati na repertoaru još neko vrijeme, svojevrsni vrhunac ovog uspješnog početka sezone doživjeli smo na novoj premijeri opere Medij Giana Carla Menottija. Iako postavljena izvan glavne scene HNK, na sceni Male dvorane Lisinski, koja se čini vrlo prikladnom za ovu komornu operu, predstava se pokazala kao jednako vrijedan, pa čak i izuzetan doprinos opernom programu HNK Zagreb.

    Iako je HNK i prije postavljao komorne operne produkcije na sporednim scenama, ova predstava daleko je iznad kategorije off programa. Kvaliteta samog djela povezana s izuzetno uspjelom izvedbom, trebala bi, ako prilike to dopuste, privući u Lisinski sve one koji se smatraju opernom publikom, a i šire.

    Opera Medij dio je zanimljivog i bogatog opernog opusa Giana Carla Menottija, koji je vrhunac popularnosti uživao sredinom prošlog stoljeća u New Yorku: prva opera izvedena mu je u Metropolitan operi, da bi kasnije svojim djelima punio kazališta na Broadwayu. Možda nepravedno, izašao je iz mode u posljednjim desetljećima 20. stoljeća, ali njegova su djela i dalje ostala vrlo tražena u manjim opernim trupama koje se bave izvođenjem komorne opere. Medij pokazuje njegove tipične kvalitete – spaja naslijeđe operne tradicije 19. stoljeća i modernizam, u koji je uspješno asimilirana izazovna vokalnost i ekspresivan orkestar, kao i zanimljiva priča. Menotti je pisao na vlastita libreta, a za svoje opere dobio je čak dvije glazbene Pulitzerove nagrade. U središtu opere Medij je Baba, lažna vračara, koja uz pomoć kćeri Monice i nijemog mladića Tobyja održava spiritualističke seanse i vara naivce, navodno komunicirajući s njihovim preminulim bližnjima da bi, ironično, i sama povjerovala u fantoma i na kraju podlegla sve većoj paranoji i vlastitim obmanama.

    Zagrebačka predstava uspjela je postići jezivu i mračnu atmosferu opere, zahvaljujući u prvom redu nizu vrhunskih glazbenih izvedbi isključivo kućnih glazbenika HNK, solista, orkestra i dirigenta Josipa Šege, koje su još više došle do izražaja u odličnoj inscenaciji gostujuće redateljice Caterine Panti Liberovici i njezinog tima: scenografa Roberta Boldinija, kostimografkinje Alessandre Garanzini i oblikovateljice svjetla Chiare Lussignoli.



    Scena, okružena prozirnim zavjesama, s tek nekoliko efektno odabranih komada scenografije,  dobro odmjerenim korištenjem svjetla i odličnim kostimima  uspješno je prizvala atmosferu negromantskih seansi kakve su bile popularne tijekom prvih desetljeća 20. stoljeća. S nizom pogođenih redateljskih poteza, koji manje-više vjerno prate Menottijev libreto, dobili smo na vrlo jednostavan način okvir drame, u koji su umetnuti dramski i glazbeno do savršenstva dorađeni likovi i odnosi među njima. Glavna protagonistkinja, Baba, odnosno Madame Flora, dodatno je zagonetna postala u ovoj režiji u kojoj je odjevena u odijelo, s upečatljivom bujnom perikom na glavi, prikazana u liku muškarca.

    Mezzosopranistica Dubravka Šeparović Mušović maestralno je dočarala kompleksnost tako zamišljenog lika, njegovu agresivnost pomiješanu sa slabošću, pokazujući u svakoj gesti i svakoj otpjevanoj frazi da ima uvid u neku njegovu dublju, unutarnju tragičnost. Uloga čiji su kako pjevački tako i glumački zahtjevi ogromni, zvučala je u svakom trenutku ne samo dorađeno, nego i moćno, snažno, te značila okosnicu glazbene konstrukcije i cijele drame u izvedbi Dubravke Šeparović Mušović, koja je pokazala da je repertoar 20. stoljeća i uloge koje traže iznimnu ekspresivnost, njezin forte. Pridružila joj se u drugoj glavnoj ulozi Babine kćeri Monice, sopranistica Ivana Lazar, komplementirajući joj lirskom pojavom i glasom, ali i jednako snažnom glazbenom i glumačkom osobnošću.

    Idealno pogodivši ton Monice, i ona je dočarala nešto što nije nužno vidljivo iz same partiture, pokazujući dublju psihologiju lika kroz pitko, kristalno otpjevane, ali letargijom i melankolijom ispunjene fraze. U ulozi nijemog sluge Tobyja, koji na kraju tragično umre kad ga Baba ubije zamijenivši ga za prikazu koja ju proganja, odglumio je vrlo uvjerljivo, izražajnim ali nenametljivim nastupom, glumac Leonard Lumpert. U ulogama posjetitelja seansi Madame Flore – Gospođe Nolan te Gospođe i Gospodina Gobineaua, pojavilo se još troje istaknutih solista HNK Zagreb – sopranistice Željka Martić i Tamara Felbinger Franetović te bas Ozren Bilušić, dočaravajući svaki ponaosob u individualnim ulomcima kao i u tercetima, svaki s izraženom solističkom osobnošću i prepoznatljivim glasom, dojam bizarnosti i patetičnosti tih likova, kao i njihovu morbidnu živopisnost koja im je pridana u glazbi Menottija.

    Pod vodstvom maestra Josipa Šege solistička podjela u stilu i izražajnosti uzela je isti smjer, osjetio se zajednički rad, uvježbanost u mjeri kakvu se često ne dosegne u nekim drugim predstavama zagrebačke Opere. Njihova izvedba bila je uronjena u povezan i dinamičan protok glazbe koju je osiguralo pronicljivo i energično vodstvo dirigenta Josipa Šege. Ista se energija i unesenost u predstavu osjetila i u orkestru, koji je zajedno s pjevačima, skriven iza prozračnih zastora na sceni, ostvario dramu. Neveliki broj od tek petnaestak svirača u zadanom ansamblu zvučao je ne samo izbalansirano u tonu, nego prezentno, gotovo impozantno ispunjavajući zvukom prostor Male dvorane Lisinski, tako da smo se osjećali okruženima i uronjenima u glazbu.



    Kompaktna izvedba pjevača i orkestra, podržana i osnažena sigurnim vodstvom dirigenta, doista nas je prenijela i uvela u taj svijet, tu noirovsku scenu. Mogli bismo reći, poput pravog medija. Nevelika publika prisutna u Maloj dvorani Lisinski na toj nimalo opsjenarskoj nego zaista uvjerljivoj opernoj seansi, pokazala je na kraju istinsko oduševljenje predstavom. Najavljen je još niz predstava, pa se nadamo da će isto iskustvo isprobati i mnogi drugi posjetitelji.

    © Zrinka Matić, KLASIKA.hr, 8. studenog 2021.

Piše:

Zrinka
Matić

kritike

najavljujemo...