Nadahnuto i muzikalno oživljavanje Papandopulove kantate

Koncert ansambla Projekt Lazarus i orguljaša Mihovila Buturića u organizaciji Hrvatskoga glazbenog centra uz 30. obljetnicu smrti skladatelja Borisa Papandopula i 310. obljetnicu rođenja Ruđera Boškovića

  • Boris Papandopulo (Bad Honef, 1906 – Zagreb, 1991)Boris Papandopulo (Bad Honef, 1906 – Zagreb, 1991)Za Borisa Papandopula (Bad Honef, 1906 – Zagreb, 1991), jednog od najvećih hrvatskih glazbenika 20. stoljeća, može se reći da u svome profesionalnom životu nije previše mario za odmor i opuštanje, čak ni tijekom posljednjih petnaest godina koje je proveo u malome mjestu Tribunju, udaljenom petnaestak kilometara od Šibenika. Prekrasna priroda i more koje ljeti mirnije, a zimi nemirnije nošeno burom oplakuje obale zamijenili su koncertne dvorane, operne kuće, studijske prostore radija ili televizije u kojima je Boris Papandopulo nastupao kao dirigent, organizirao kazališne sezone kao ravnatelj, snimao zvučne ili filmske zapise. Dirigirao je Zagrebačkom filharmonijom (na koncertu 1943. godine) u najstarijem sačuvanom hrvatskom cjelovečernjem igranom filmu Lisinski (1944.) redatelja Oktavijana Miletića (1902-1987) koji je obradio život skladatelja prve hrvatske opere Vatroslava Lisinskog (1819-1854). Prateći glazbeni život u nekim glazbenim središtima u Hrvatskoj zapisao je Papandopulo svoja zapažanja u brojnim glazbenim kritikama i drugim tekstovima o glazbi koji do danas još nisu privukli muzikologe koji bi ih vrjednovali i sagledali u kontekstu glazbene publicistike između dvaju svjetskih ratova.

    Pronašavši mir u Tribunju, Boris Papandopulo skladao je gotovo do zadnjih dana, ostavivši nam u nasljeđe 170 skladbi, više od trećine opusa koji – prema nekim podatcima – obuhvaća 490 skladbi. Kao skladatelj koji je često u kratkome vremenu dovršavao jednostavnije, ali i složenije skladbe za velike izvođačke sastave, Boris Papandopulo nije uz svoje brojne obveze i stalno kretanje pretjerano mario za sustavnim vođenjem popisa skladbi. Stoga je danas teško govoriti o cjelovitosti njegova opusa i dostupnosti skladbi, što otežava pregled po glazbenim vrstama kao i njihovo vrjednovanje te postavljanje u cjelinu glazbenoga stvaralaštva u 20. stoljeću u Hrvatskoj.

    Boris Papandopulo (Bad Honef, 1906 – Zagreb, 1991)

    No, ipak se na temelju brojnih izvedbi Papandopulovih skladbi u važnim trenutcima za glazbeni život u Zagrebu (Hrvatskoj) može govoriti o značaju toga skladatelja, što sigurno potvrđuju tri prigodne izvedbe kantate Istarske freske (s vjerskom tematikom), i to dvije profesionalnih glazbenika, a jedna studenata Muzičke akademije u Zagrebu. Praizvedena je 30. prosinca 1973. godine, drugoga dana svečanosti otvorenja Koncertne dvorana Vatroslava Lisinskog u Zagrebu. Pod ravnanjem maestra Mladena Bašića (1917-2014) nastupili su Zagrebačka filharmonija, Zbor Opere Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu i Zbor Radio-televizije Zagreb. Izvedbom 18. prosinca 1986. proslavljena je 80. obljetnica rođenja Borisa Papandopula i Ivana Brkanovića, iz čijeg je opusa odabran antologijski Triptihon, a nastupili su vokalni solisti, Zbor i Simfonijski orkestar Radio-televizije Zagreb te Mješoviti zbor Joža Vlahović pod ravnanjem maestra Pavla Dešpalja.

    U okviru Akademskog ciklusa, čiji je prihod bio namijenjen izgradnji zgrade Muzičke akademije, kantatu Istarske freske izveli su studenti Muzičke akademije na koncertu 16. prosinca 2001. prigodom proslave 80. obljetnice njena utemeljenja. Zahtjevan program – uz Passacagliu Krste Odaka (1888-1965) i Koncert za orgulje i orkestar Memento Stjepana Šuleka (1914-1986) – njihov je nastup kao javna izvedba vrjednovan istim mjerilima kao i oni profesionalnih glazbenika, iako su nastupali studenti svih godina koji možda još tada nisu odabrali poziv orkestralnoga glazbenika. Koncert je pripremljen uz veliki angažman svih profesora, a nastup studenata koji su – za razliku od studenata mnogih drugih fakulteta Sveučilišta u Zagrebu sami prikupljali materijalna sredstava za izgradnju nove zgrade i uvjete studiranja dostojne polaznika sveučilišnih studija – ocijenila sam tada ovim riječima: „Zbor Muzičke akademije uvježbala je doc. Jasenka Ostojić-Radigović, a izvedbom, kojoj bi se uz rijetke iznimke moglo naći ozbiljnijoj prigovora, je ravnao maestro Saša Britvić (1965-2015, op. a.).“ (objavljeno u tjedniku Fokus).

    Bela pl. Pečić, Maja Strozzi-Pečić, Boris Papandopulo i Marija Ružička-StrozziMožda bi ova posljednja izvedba kantate Istarske freske mogla biti nenametljivom poveznicom između koncerta 16. listopada 2021. kojim je obilježena 30. obljetnica Papandopulove smrti i Muzičke akademije. I sam je od 1921. godine bio njen student kompozicije te slušao teorijske predmete u razredu Frana Lhotke (1883-1962) i Franje Dugana starijeg (1874-1948), učio glasovir u razredu nekadašnjeg „čuda od djeteta“ Antonije Geiger-Eichhorn (1893-1971), a diplomirao je godine 1929. u razredu prvog profesora kompozicije na Muzičkoj akademiji Blagoja Berse (1873-1934). Odrastajući u umjetničkoj obitelji – glumica baka Marija Ružička-Strozzi, pjevačica majka Maja Strozzi-Pečić, glumac i redatelj ujak Tito Strozzi – Boris Papandopulo upijao je sva znanja, umijeća i vještine postavši s vremenom vrsnim i svestranim glazbenikom istančana glazbenog ukusa i visokih estetskih načela. Istodobno s koncertom posvećenom Borisu Papandopulu u Crkvi Bezgrješnog Srca Marijina na Jordanovcu, odvijao se u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog koncert proslave 100. obljetnice Muzičke akademije u Zagrebu pa je prisjećanje na velikoga maestra proteklo u nazočnosti malobrojne publike, skromno, ali primjereno njegovu ugledu.

    Koncert je priredila udruga Hrvatski glazbeni centar, osnovana u Zagrebu 2003. godine (…) s ciljem promicanja, razvitka i unaprjeđivanja obrazovnih, profesionalnih, umjetničkih i socijalnih interesa glazbeno-scenskih umjetnika te poticanja, razvijanja i unaprjeđivanja umjetničke i kulturne djelatnosti na području Republike Hrvatske i njezine promidžbe u inozemstvu“. Od 2013. godine u okviru udruge Hrvatski glazbeni centar djeluje profesionalni ansambl Projekt Lazarus čiji je osnivač pjevač Robert Palić, član zbora Opere Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu. Primarni zadatci ansambla su „(…) istraživanje, revitalizacija, promocija i prezentiranje hrvatske glazbene baštine“. Surađujući s uglednim hrvatskim muzikolozima, članovi ansambla Projekt Lazarus predstavljali su javnosti novootkrivene ili ponovno obrađene skladbe hrvatskih skladatelja ranijih stoljeća (od 17. do 19.), ali kadikad se njihovi pothvati mogu povezati i sa zagubljenim ili zaboravljenim skladbama skladatelja 20. stoljeća.

    Programska knjižica uz 30. obljetnicu smrti Borisa Papandopula, autor fotografije Mirko Cvjetko

    Upravo takav slučaj predstavlja i kantata Carmen Boscovichianum iliti Spomen mali velikom nam Ruđi Borisa Papandopula. Tu je skladbu napisao u Tribunju 1987. godine povodom obilježavanja 200. obljetnice smrti Ruđera Boškovića (1711-1787), jednog od najvećih hrvatskih znanstvenika. Praizvedbu 11. veljače 1988. je priredio Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove u Bazilici Presvetoga Srca Isusova u Zagrebu, a nakon nje autograf skladbe se ubrzo pridružio onim zagubljenima. Muzikolog Davor Merkaš (1965), neumoran tragač za Papandopulovim skladbama za čiju pohranu sam skladatelj i nije previše mario dijeleći ili poklanjajući autografe umjetnicima uključenima u izvedbe, krenuo je u potragu za kantatom Carmen Boscovichianum. Na tome putu pomogla mu je sestra Cecilija Pleša, uputivši ga na monsignora Valentina Pozaića, tada pomoćnog biskupa i generalnog vikara zaslužnog za praizvedbu Papandopulove skladbe, koji je posudio autograf omogućivši njegovu digitalizaciju i prijepis u Muzičkom informativnom centru Koncertne direkcije Zagreb. Izvedbom 16. listopada 2021. proslavljena je i 310. obljetnica rođenja Ruđera Boškovića.

    Davora Merkaša, autor fotografije Mirko CvjetkoU bogato opremljenoj programskoj knjižici, inače kratkoga koncerta u trajanju od jednoga sata, nalazi se više priloga. Tu je uvodni tekst muzikologa Davora Merkaša, njegov životopis kao i životopisi izvođača, tekst o Hrvatskom glazbenom centru i Projektu Lazarus te više odlomaka iz (…) „Knjige potraga“ za partiturama skladatelja Borisa Papandopula (…) Davora Merkaša. Dulje obraćanje publici na početku koncerta najavljeno je pod naslovom Izlaganje dr. Davora Merkaša o radu na ostavštini Borisa Papandopula i utjecaju tog procesa na njegovo Biće – anegdote i doživljaji u neuobičajenome muzikološkom ruhu. Davor Merkaš toplo i emotivno govorio je o nekim događajima iz života skladatelja s kojim se nikada nije uspio susresti, a biranim je riječima govorio o njegovu opusu i značaju u kontekstu hrvatske glazbe 20. stoljeća. Zaključivši u programskoj knjižici da kao i mnoge druge Papandopulove skladbe kantata Carmen Boscovichianum „(…) još uvijek čeka na svoju punu muzikološku valorizaciju“, i nastavljajući „(…) sasvim je sigurno da ona zauzima važno mjesto u kasnom opusu Borisa Papandopula.“ Davor Merkaš nekom drugom muzikologu dao je mogućnost prosudbe skladbe koja je ponovno iskoračila u glazbeni život nakon više od tri desetljeća. Kao sustručnjakinja-muzikologinja kojoj se pružila prilika analizirati neke solo-pjesme Borisa Papandopula, pokušat ću naznačiti neke od temeljenih značajki skladbe.

    Pjesničku podlogu kantati Carmen Boscovichianum iliti Spomen mali velikom nam Ruđi dao je Vojmil Rabadan (1909-1988), književnik, redatelj, dramaturg, teatrolog i prevoditelj koji je pisao libreta za glazbeno-scenska djela ne samo Borisa Papandopula nego i drugih hrvatskih skladatelja. Provevši dio svoga radnog vijeka u obrazovnim i kulturnim ustanovama, Rabadan je posljednjih tridesetak godina djelovao kao slobodni umjetnik, posvetivši se pisanju i prevođenju. Napuštajući često Hrvatsku i ostajući tako izvan ovdašnjih kulturnih zbivanja, Rabadan je nakon smrti gotovo iščeznuo iz vidokruga istraživača hrvatske književnosti i kazališta. Njegovu literarnu ostavštinu koja čeka na vrjednovanje, pronašao je Davor Merkaš u samostanu sestara milosrdnica u dvorcu Lužnica blizu Zaprešića, gdje ju je pohranila Rabadanova udovica.

    Ansambl <em>Projekt Lazarus</em> i orguljaš Mihovil Buturić, autor fotografije Mirko Cvjetko

    Radnja kantate Carmen Boscovichianum odvija se u gosparskoj kući u Dubrovniku nekoliko dana nakon smrti Ruđera Boškovića (13. veljače 1787.), a u razgovoru sudjeluju dvije gospođe: Cvijeta (sopran) i Lukrecija (alt) te tri gospara: Baro (bas), Lukša (bariton) i Miho (tenor). Može se razlučiti nekoliko sadržajnih cjelina: 1. petero prijatelja obitelji Bošković sastalo se kako bi proslavili slavnu obitelj Bošković – brata Ruđera i sestru Anicu; 2. na upit Ma Anica gdje je? Miho u dogovoru s ostalima odlazi po nju, a čekajući ih pjevaju Aničin Pastirski razgovor kao u Badnjoj noći i razgovaraju o Ruđeru kao znanstveniku, svećeniku i čovjeku; 3. Miho se vraća sam s vijestima da je Anica bolesna te s pismom koje je dobila od brata Ruđera u kome joj javlja da je bolestan i čita ga ostalima; čita i drugo pismo pristiglo nekoliko dana kasnije s obavijesti o bratovoj smrti; 4. primivši tu tužnu vijest, gospođe i gospari veličaju slavno ime Boškovića.

    Tekst kantate Carmen Boscovichianum napisao je Rabadan štokavskim narječjem, u stihovima po broju slogova bliskima narodnoj poeziji (najčešće osmerac, ali i šesterac, sedmerac, deseterac, dvanaesterac, kombinacije pet + deset slogova) koji se rimuju na više načina (parna, obgrljena rima). Recitativ koji donosi opis susreta strica (Dunda) i Ruđera Boškovića u Carigradu pisan je i u prozi i u stihovima. Nakon opisa sprava za promatranje neba koje je Ruđer pokazao Dundu, postavlja Lukša pitanje nije li Dundo već malo preveć pio? na što dodaje Cvijeta Pa je sam sebi nebo otvorio?! Lukrecija nastavlja Ne, kleo se je na to, a još ne znam ni ja, da l' bje to čudo ili čarolija!? Cvijeta dodaje: Il šaljivca Ruđe lakrdija!? Ponovni nastup orgulja s temom iz uvoda priprema dugački arioso Lukše u kojem on isključuje pomisao na takvu šalu Ruđera Boškovića te opisuje njegove znanstvene stavove, prihvaćenost od struke i slobodu mišljenja bez obzira na pripadnost isusovačkome redu. Za opis prošlih događaja Rabadan često korist aorist, glagolsko vrijeme za bližu prošlost (složi, počinuše, bje, stvori) kao i perfekt, a bliskost s mjestom radnje – starim Dubrovnikom i njegovom književnom baštinom odaju neki izrazi (štijuć, rug – ruganje, zvijezde hode, pojmo, ), redoslijed imenica i pridjeva (jezero bistro, zora bijela, divote najveće, povijest dugu, želju milu, ime slavno, pismo milo) te redoslijed imenica i posvojnih zamjenica (Ruđu našeg, srca naša).

    Ansambl <em>Projekt Lazarus</em> i orguljaš Mihovil Buturić, autor fotografije Mirko Cvjetko

    Kantata kao glazbena vrsta pisana na tekst svjetovnog ili duhovnog sadržaja podijeljena je na više kraćih dijelova kao što su zborovi, arije, recitativi i ansambli (nastupi više pjevača), a kao pratnja glasovima mogu biti različiti komorni ili veći instrumentalni sastavi, orgulje, i dr. Za kantatu Carmen Boscovichianum Boris Papandopulo zamislio je kao pratnju nastupa petero solista samo dvomanualne orgulje u čijoj dionici nije označio registraciju, nego je to prepustio orguljašu ovisno o njegovom umijeću registracije i ovisno o broju registara zatečenog instrumenta. Osmislivši je u jednome dijelu, Papandopulo je naznačio više odlomaka različita glazbenog sadržaja koji slijede događanja prema libretu. Čvrstu poveznicu ovoj po formi, ipak, rapsodičnoj skladbi daju nastupi orgulja s ponavljanjem uvodne početne teme od tri takta u istim ili diminuiranim ritamskim vrijednostima. S obzirom na to da tema počinje pauzom, sve do završnog svijetlog A-dur akorda, ne može se baš pouzdano odrediti pripada li dur- ili mol-tonalitetu (prirodna mol-ljestvica?), što ovisi o harmonizaciji zadnjih nekoliko tonova ili pedalnome tonu u orguljama kroz nekoliko taktova.

    Nakon uvoda orgulja s nekoliko nastupa teme u imitaciji, svi solisti pjevaju dobrodošlicu u društvo prijatelja u homofonom slogu. Slično i na kraju svi solisti zajedno s nešto izmijenjenim melodijskim linijama nakon unisono-zapjeva u pianissimo dinamici Zbogom, naš Ruđe, vječno naš ćeš biti! zazivaju u svečanom tonu zaštitu Sv. Trojstva i sv. Vlaha nad Ruđerom i njihovim gradom Dubrovnikom. Melodijske linije su pregledne i uz rijetke iznimke u granicama tonaliteta, a njihov slobodni protok, iako u strogim okvirima mjera, u potpunosti je prilagođen jezičnim naglascima. Prizvuk tradicijske glazbe čuje se u Pastirskome razgovoru Anice Bošković, nakon kojeg počinje kratki Recitativ riječima Anica skladno složi to!, a u nastavku arioso Lukše u kome ističe vrline i priloge znanosti Ruđera Boškovića može se shvatiti vrhuncem kantate. Arioso počinje identično kao i na početku skladbe temom u orguljama, ali nakon tri njena nastupa daljnji tijek melodije nosi samo jedan solist-bariton oslonjen na čvrstu akordnu pratnju orgulja. U izboru harmonija Papandopulo se držao klasičnih obrazaca koristeći rafinirano i ne prečesto blaže disonance, a vodeći povremeno glasove u paralelnim tercama opet se približio tradicijskoj glazbi nekih područja jadranske obale. Kantata Carmen Boscovichianum odiše mirom, staloženošću, svečanim ugođajem, čemu pridonosi i polagani tempo, a povremeni trenutci radosti (dobrodošlica na početku) i dramske napetosti (kad okupljeni prijatelji od Mihe saznaju za bolest Anice i smrt Ruđera) unose promjene raspoloženja društva, što se odražava i u življem tempu. Papandopulo je i u ovoj kantati pokazao svoju iznimnu skladateljsku vještinu i promišljeno korištenje glazbenih izražajnih sredstava, ostvarivši formalno zaokruženu i interpretativno pristupačnu skladbu – kako pjevačima, tako i solistu na orguljama.

    Ansambl <em>Projekt Lazarus</em>, autor fotografije Mirko Cvjetko

    Kantatu Carmen Boscovichianum predstavilo je publici na koncertu 16. listopada 2021. u Crkvi Bezgrješnog Srca Marijina na Jordanovcu pet vokalnih solista i mladi orguljaš Mihovil Buturić. Svakome od njih posvećen je opsežan tekst u programskoj knjižici. Sopranistica Mia Domaćina Topalušić završila je studij solo-pjevanja u razredu prof. Vlatke Oršanić i djeluje kao članica Opere Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu. Mezzosopranistica Martina Menegoni završila je studij glazbene pedagogije na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a pjevanje studira na Sveučilištu Jurja Dobrile u Puli. Tenor Josip Čajko također je diplomant iz razreda prof. pjevanja Snježana Bujanović Stanislav na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, a djeluje kao član Zbora Hrvatske radiotelevizije. Bariton Matija Meić učio je pjevanje u razredu Giorgia Suriana na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, a usavršavao se kao interpret Lieda i oratorija na Univerzitetu za glazbu i scenske umjetnosti u Beču. Bas Robert Palić završio je Ekonomski fakultet u Zagrebu, a pjevanje je učio privatno kod uglednih pedagoga Stojana Stojanova, Vitomira Marofa i Paola De Napolija, postavši već 1993. godine članom Zbora Opere Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu. Orguljaš Mihovil Buturić završio je studij orgulja u srpnju ove godine na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, započevši u razredu prof. Maria Penzara, a posljednje dvije godine usavršavao se na Umjetničkom sveučilištu u Grazu i na Univerzitetu za glazbu i scenske umjetnosti u Beču kod više uglednih orguljskih pedagoga. U rodnome Zadru zaposlio se kao profesor na Glazbenoj školi Blagoja Berse.

    Svi pjevači, članovi Projekta Lazarus, navode u svojim životopisima samostalne nastupe na koncertom podiju, u opernim predstavama i u komornim sastavima. Pjevajući na koncertu svoje dionice predstavili su se kao pjevači dorasli svim tehničko-interpretativnim zahtjevima kantate Carmen Boscovichianum Borisa Papandopula. To se odnosi na neupitnu intonaciju, razgovijetan izgovor teksta, izjednačenost glasa u čitavom opsegu, zaokruženo fraziranje i disanje, dobro odabrane dinamičke nijanse usklađene s različitim registrima orgulja te suglasje u zajedničkim nastupima. Stoga svim solistima iskrene pohvale za izvrsno proučene uloge koje su povremeno upotpunili i diskretnim pokretom, ali i za lijepo pjevanje u akustički ne baš najgostoljubivijem prostoru velike crkve. Orguljaš Mihovil Buturić i petero vokalnih solista izvrsno su surađivali, jer je on svirajući okrenut prema njima poput dirigenta pomno pratio njihove nastupe, prilagodivši se izražajnoj interpretaciji Rabadanova teksta. Članovi ansambla Projekt Lazarus uspjeli su u svom naumu oživljavanja Papandopulove kantate Carmen Boscovichianum. Predstavivši je nadahnuto, muzikalno te profesionalno izvrsno pripremljeno utrli su možda put zanimanju drugih izvođača i publike za ovu skladbu, što znači i njenom češćem uvrštavanju u koncertne programe nakon više od tri desetljeća izbivanja iz glazbenih događanja u Zagrebu (Hrvatskoj).

    © Snježana Miklaušić-Ćeran, KLASIKA.hr, 16. studenog 2021.

    Hrvatski glazbeni centar, 16. istopada 2021.
    Ansambl Projekt Lazarus
    Mihovil Buturić, orgulje

    Program:

    Boris Papandopulo: Kantata Carmen Boscovichianum

Piše:

Snježana
Miklaušić-Ćeran

kritike