Duga karijera temperamentnog glazbenika

Zagrebački solisti, Oproštajni koncert kontrabasista Marija Ivelje, Koncertna dvorana Blagoje Bersa, 27. studenoga 2021.



  • Nakon 43 godine članstva u ansamblu Zagrebačkih solista od svojih se kolega i prijatelja na koncertu održanom 27. studenog u Koncertnoj dvorani Blagoje Bersa Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu oprostio kontrabasist Mario Ivelja. U programskoj knjižici koncerta otisnut je oproštajni tekst glazbenika, koji je od siječnja 1979. godine dijelio sudbinu ansambla u svim desetljećima rada i nastupanja u domovini i na brojnim turnejama diljem svijeta. U tom simpatičnom i pomalo dirljivom tekstu naslovljenom San koji je potrajao Mario Ivelja je zapisao: „Eto, prošle su 43 godine SNA i rastanak se primakao. Bilo je uzbudljivo, više sretno nego berićetno (haha), puno radosti, snova i urnebesnih događanja. Putovanja svijetom, avioni, brodovi, autobusi, kočije i sl. Slavne dvorane, prestižni festivali, ali i „manja“ mjesta koje su nas/me izgradile. Iznimni gosti umjetnici koji su nas motivirali i podupirali. Pamtim i divim se svim svojim kolegama/prijateljima koji su utkali svoju „ciglu“ u tijelo Ansambla i dali fantastičan doprinos dugoj karijeri naših Zagrebačkih solista: Tonkovića – kapetana duge plovidbe, Mimi walkera, Višnickaje, Gustija, Gegača, Brace, Pukovnika, Zvonkeca, Drageca, Tufte, Vladeka, Zlatana, Maria Josea i svih generacija do danas. Želim mom ljubljenom Ansamblu Long Life i radujem se trajnoj pripadnosti, našem prijateljstvu i IDEJI…..Zahvaljujem posebno mojim Zagrebačkim solistima na mogućnosti i prilici proživjeti tako iznimno kvalitetan i uzbudljiv umjetnički život.

    U dobro posjećenoj dvorani bili su neki od bivših, već duže umirovljenih kolega/prijatelja, a u sadašnjem su sastavu, s koncertnim majstorom Sretenom Krstićem i za kontrabasom Marijom Iveljom, Zagrebački solisti izveli bogat program biranih djela koja čine njihov željezni repertoar. Tako su se zaredala tri koncerta talijanskih baroknih majstora – Koncert za gudače i continuo u c-molu, RV 118 Antonia Vivaldija, Concertogrosso u g-molu, op. 6, br. 8, Božićni koncert Arcangela Corellija i još jedan biser iz bogate Vivaldijeve ostavštine i to Koncert za gudače i continuo u e-molu, RV 134, Sinfonia. Zagrebački solisti u tom su repertoaru dokazano i međunarodno poznato i priznato neprikosnoveni majstori, bravurozni i tehnički superiorni, puni poleta i istinske umjetničke uvjerljivosti, pa je pljesak iza svakog naslova bio dug i glasan.

    U violinističkom repertoaru antologijsku Sonatu za violinu u g-molu, B.g5 Giuseppea Tartinija, slavnu pod nazivom Đavolji triler (Il trillo del diavolo), izveo je kao solist član ansambla Krunoslav Marić. Tu je izvedbu moguće shvatiti kao poklon mlađeg kolege i prijatelja Mariju Ivelji, ali i kao želju iskazivanja visoke tehničke razine kakva se od svakog člana u Zagrebačkim solistima očekuje.

    Osobno Zagrebačke soliste pratim od 1972. godine, dakle punih pola stoljeća, a tako i violiniste koji nastupaju na koncertnim podijima u Zagrebu i ne sjećam se da je neki od hrvatskih violinista izvodio tu nadasve zahtjevnu violinsku sonatu. Možda nemam pravo, ali činjenica je da je Krunoslav Marić, koji je 2007. godine diplomirao u razredu Maje Dešpalj Begović na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu te se potom usavršavao u razredu Ilye Gruberta na Fondazione musicale Santa Cecilia u talijanskoj gradu Portogruaru, a od 2007. godine stalni je član Zagrebačkih solista, Tartinijev Đavolji triler odtriljirao tako oduševljavajuće virtuozno, sigurno i intonacijski pouzdano hvatajući sve dvohvate i akordske strukture, zadivljujućom brzinom u pasažama i svim đavolskim tehničkim zahtjevima dionice, solističkim kadencama i vrtoglavim trilerima, da je gromoglasni pljesak bio spontana reakcija oduševljene publike. Jer, svi smo napeto pratili koncentriranu i u detaljima uvjerljivo majstorsku izvedbu, a pljesak je jedini iskaz zahvalnosti, dakle logično je da je potrajao. Sonatu, koja tradicionalno pripada vrhuncima violinističke zahtjevnosti, u izvorniku pisanu za violinu solo uz pratnju najčešće klavira, za Zagrebačke je soliste obradio Sreten Krstić, koncertni majstor ansambla koji trajno predstavlja svoje obrade i drugih djela, čime obogaćuje repertoar gudačkog ansambla partiturama izvorno pisanima nerijetko i za orkestar.

    Nakon pauze prvo je izvedena mladenačka Simfonija za gudače u g-molu, br. 12 Felixa Mendelssohna Bartholdya, a potom kao „šećer na kraju“ Koncertantna simfonija za violu i kontrabas u D-duru, Kr. Q27 Carla Dittersa von Dittersdorfa sa solistima Marijom Iveljom za kontrabasom i s violistom Hrvojem Philipsom. Teško je prihvatiti, svima nama koji desetljećima pratimo, slušamo i volimo temperamentnog glazbenika Marija Ivelju, člana Zagrebačkih solista koji na koncertima ansambla nikada nije skrivao svoje oduševljenje i angažman u svim izvedbama, budući da kao jedini kontrabasist stojeći nužno upada u oči, da je ovaj nastup bio njegov posljednji. A očito je bio, zadnji i oproštajni. Ali, Mario Ivelja, kojega su njegovi kolege zvali „profesor“, a zbilja i jest profesor kontrabasa na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, ne oprašta se od svoje kontrabasističke djelatnosti. Nastavit će rad sa svojim studentima, a tko zna, možda opet u nekoj formaciji i javno zasvirati.

    Nakon što su odzvučali posljednji taktovi bravurozne interpretacije Dittersdorfova duplog koncerta i prošle standing ovations, ili hrvatski rečeno „stajajuće ovacije“, Mario Ivelja nježno je položio svoj kontrabas i na njega položio dobiveni buket. Govori, pa i njegovo obraćanje publici, bili su završnica oproštajnog koncerta kojim je zaključen Iveljin SAN, njegova duga karijera vrijednog člana Zagrebačkih solista. Možda je pustio i koju suzu. To više nismo vidjeli.

    © Zdenka Weber, KLASIKA.hr, 4. prosinca 2021.

Piše:

Zdenka
Weber

kritike