Vrijedno izdanje koje potvrđuje inventivnost i skladateljske vještine Franje Dugana

CD-album, Franjo Dugan - Sabrana djela za orgulje, Pavao Mašić, orgulje, Croatia Records

• Različite obljetnice iz života i djelovanja glazbenika i skladatelja često postaju povodom za objavljivanje zvučnih ili tiskanih publikacija u kojima su predstavljeni kao interpreti ili kao autori. Kadikad se radi o popularnim imenima, a kadikad o glazbenicima i skladateljima koji su dio svoga profesionalnog djelovanja proživjeli samozatajno i povučeno, dalje od javnosti. Jedan od tih glazbenika je skladatelj, orguljaš, pedagog i glazbeni pisac Franjo Dugan st. (1874-1978), čija je 70. obljetnica smrti gotovo neopaženo prošla u 2018. godini. Bio je to povod za osmišljavanje projekta Franjo Dugan - Sabrana djela za orgulje, što je ostvario orguljaš Pavao Mašić objavivši na dvije kompakt-ploče skladbe pronađene u skladateljevoj ostavštini koja se čuva u Hrvatskome državnom arhivu te skladbe koje je pronašao u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici. Kompakt-ploče je objavila tvrtka Croatia Records, a potporu je dalo Ministarstvo kulture Republike Hrvatske.

  Životopis i djelovanje Franje Dugana st. temeljito je proučio Anđelko Klobučar, pa je njegov tekst objavljen u Hrvatskome biografskom leksikonu koristio i Pavao Mašić u popratnoj knjižici tog izdanja. Izdvojili smo nekoliko podataka koji se odnose na Duganovo školovanje, pedagoški rad i njegovo trajno, dodatno zanimanje orguljaša. Rođen u mjestu Krapinica kod Zlatara, u dobi od dvanaest godina dolazi u Zagreb i stječe prvu glazbenu naobrazbu, a već tri godine kasnije postaje orguljašem u Crkvi sv. Petra. Studij teologije prekida 1893. godine te upisuje studij matematike i fizike na Filozofskome fakultetu Sveučilišta Franje Josipa I. u Zagrebu. Usporedo uči svirati orgulje kod orguljaša katedrale Uznesenja Blažene Djevice Marije u Zagrebu Vatroslava Kolandera (1848-1912) upoznavši tada, ali još i danas najveće orgulje u Hrvatskoj. Svoju glazbenu naobrazbu proširio je od 1907. studijem kompozicije, dirigiranja i orgulja na Visokoj školi za glazbu u Berlinu. Vrativši se u Zagreb posvetio se pedagoškome radu koji je ostao ubilježen u povijesti Glazbene škole Hrvatskoga glazbenog zavoda i iz nje stasale Muzičke akademije 1922. godine. Zapažen je i po reproduktivnom radu, ostavši zapamćen kao orguljaš u zagrebačkoj prvostolnici, nasljednik Vatroslava Kolandera od 1912. godine te u Crkvi sv. Marka i Crkvi Sv. Marije. Nekoliko godina vodio je Oratorijski zbor Crkve sv. Marka, čija je 100. obljetnica utemeljenja (2020.) prošla nezapaženo u vrijeme pandemije COVID-19, a značajan prilog dao je i cecilijanskome pokretu u Hrvatskoj kao skladatelj i urednik glazbenoga priloga u časopisu Sv. Cecilija između 1907. i 1943. godine. Franjo Dugan st. umirovljen je u srpnju 1941. godine temeljem odluke tijela Nezavisne države Hrvatske zajedno s još devetero istaknutih profesora Muzičke akademije na čija su mjesta došli, doduše strukovno i pedagoški osposobljeni, odabranici novouspostavljene vlasti.
  
  

  Franjo Dugan st. upoznao je dobro kraljicu instrumenata – orgulje, svirajući na katedralnim orguljama u Zagrebu koje je 1852. godine od tvrtke Eberhardt Friedrich Walcker iz grada Ludwigsburga u Njemačkoj naručio prvi zagrebački nadbiskup Juraj Haulik (1787-1869). One su dopremljene, sastavljene i predane na korištenje za liturgiju, ali i za koncerte 1. studenoga 1855. godine. Oštećene su u potresu 9. studenoga 1880. godine u Zagrebu, nakon čega su u više navrata popravljane i proširivane, a ni nedavni potres od 22. ožujka 2020. godine nije poštedio zagrebačku katedralu, tako da su crkva i orgulje trenutno nepristupačni. Franjo Dugan st. imao je sreću svirati na instrumentu uz koji su vezane i neke inovacije tvrtke E. F. Walcker u gradnji orgulja iz sredine 19. stoljeća, a u svome ne velikom orguljskom opusu dotaknuo je polifone forme poznate iz europske glazbe te primijenio bogate „izražajne i koncertantno-tehničke mogućnosti“, kako je napisao Anđelko Klobučar.

  Sustavne analize skladbi za orgulje Franje Dugana st. dao je već Anđelko Klobučar u svome diplomskom radu objavljenom 1969. godine u zborniku RAD JAZU 337, ali učinio je to i Pavao Mašić u tekstu pod naslovom Orguljski opus Franje Dugana u popratnoj knjižici. Upravo je Anđelko Klobučar promovirao Duganov opus za orgulje, a sada je to učinio i Pavao Mašić snimivši ukupno nešto manje od dva sata glazbe na dvije kompakt-ploče (41 i 76 minuta). Skladbe za orgulje podijeljene su na kraće (prva kompakt-ploča) i Veća djela za orgulje (druga kompakt-ploča), a snimljene su dijelom prema kronološkom redoslijedu nastanka. Početak su Četiri kadence (1892), Preludij u F-duru (1893), 24 verseta u svim dur i mol načinima (1892-1898), Četiri kadence (1891-1898) i Šest fugeta (1893-1898). Na drugoj kompakt-ploči snimljene su Fuga u C-duru i Fuga u c-molu (1893), Preludij u Es-duru (1894), Fantazija po pučkoj pjesmi „Pozdravljeno budi telo Jezuša“ (1894), Tokata u g-molu (1894), Uvod i fuga u f-molu (1897), Preludij i fuga u G-duru (1901), Kromatska fuga u c-molu (1905) i Preludij i fuga u H-duru (1906). Slijedi dio skladbi bez datacije, počevši s devet formalno različito riješenih skladbi okupljenih pod naslovom Skladbe na crkvene napjeve, zatim sedam preludija pod naslovom Skladbe za orgulje i napokon Skladbe iz skladateljeve ostavštine: Dvoglasna fuga u c-molu, Dvoglasna invencija u a-molu i Dvoglasna invencija u G-duru (1895) te šala Povampireni S. Bach se ne da iz birtije kući (1946) na pučki napjev Nejdeme dime dime.
  
  

  Svim skladbama snimljenim na ovim kompakt-pločama posvetio je Pavao Mašić nekoliko riječi objašnjenja, ističući prije svega Duganovo savršeno poznavanje i korištenje polifonog načina skladanja, što je najizrazitije u fugama koje formalno odgovaraju trodijelnoj dispoziciji ustanovljenoj u razdoblju baroka. U kraćim skladbama Franjo Dugan st. koristio je imitaciju a držeći se okvira tonaliteta, što se vidi iz naslova mnogih skladbi, osobito onih u ciklusu od 24 verseta u svim dur i mol načinima poštivao je okvire i akordne odnose unutar tonaliteta uz kadikad smjele kromatske modulacije i bogato korištenje prohodnih kromatskih tonova s ciljem postizanja novih tonskih boja. Tijekom više od pola stoljeća druženja s orguljama Franjo Dugan st. istančao je svoj osjećaj i smisao za povezivanje registara manuala i pedala, što je kadikad i zabilježio u izvornicima skladbi, ali neke su ostale bez tih uputa postavljajući svakog orguljaša pred izazov individualnog odabira registara. Tako je postupio i iskusni Pavao Mašić, odabravši za snimanje dviju kompakt-ploča dvoje orgulje: one u zagrebačkoj prvostolnici sa četiri manuala i sedamdeset i osam registara na kojima je godinama svirao sam Franjo Dugan st., te dvomanualne orgulje graditelja Augusta Faulenda Heferera, op. 243 (1931) s dvadeset i četiri registra u Crkvi Presvetog Srca Isusova Dječačkog sjemeništa na Šalati u Zagrebu. Ovakav izbor instrumenata objasnio je orguljaš Pavao Mašić u poglavlju O izboru instrumenata u popratnoj knjižici, a tekst muzikologa Hrvoja Bebana Franjo Dugan i Oratorijski zbor sv. Marka u Zagrebu rasvjetljava Duganovo uspješno vođenje zbora između 1922. i 1926. godine kroz prizmu repertoara te visoku razinu izvedbi u liturgiji i na brojnim javnim nastupima s poznatim glazbenicima i instrumentalnim ansamblima. Posljednji tekst u popratnoj knjižici je životopis jednog od najistaknutijih suvremenih hrvatskih glazbenika Pavla Mašića, a priložen je i popis registara dvaju orgulja korištenih za izvedbu i snimanje Duganovih skladbi.

  Obje kompakt-ploče Franjo Dugan - Sabrana djela za orgulje snimljene su 18. rujna 2018., a tonske zapise su snimili, editirali i masterirali vrsni tonski snimatelji Božidar Pandurić i Alan Šnajder u tvrtki Studio 45. Asistenti orguljaša Pavla Mašića, ujedno prevoditelja i urednika izdanja, bili su Hrvoje Trinki i Dubravko Čepulić-Polgar, autori fotografija su Mirko Cvjetko i Stanislav Vukovojac-Dugan, dio tekstova prevela je Margaret Casman-Vuko, dok je lijepo i jednostavno izdanje grafički oblikovao Luka Dundović.

  Skladbe za orgulje Franje Dugana st. vrijedan su prilog hrvatskoj glazbi za orgulje s kraja 19. i prve polovine 20. stoljeća, što se potvrđuje prelista li se zapravo skroman popis tih skladbi iz pera hrvatskih skladatelja. Dio njih (poput Četiri kadence ili 24 verseta u svim dur i mol načinima) ne skriva pedagošku komponentu, a dio njih poput antologijske Tokate u g-molu potvrđuje inventivnost i skladateljske vještine Franje Dugana st., koje su iznjedrile vrijedan i respektabilan opus. S obzirom na kvalitetu tonskih zapisa, sve tekstove u popratnoj knjižici i likovnu opremu, ovaj dvostruki album zavrjeđuje postati dijelom kućne glazbene zbirke.

  © Snježana Miklaušić-Ćeran, KLASIKA.hr, 10. siječnja 2022.

Piše: