Svirati rusku glazbu pred ruskom publikom poseban je izazov

Intervju: Jan Niković, pijanist

• 
  
  Jan Niković privukao je pozornost kulturne javnosti 2020. nastupivši kao solist uz Zagrebačku filharmoniju u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, a još 2015. nastupao je sa Zagrebačkim solistima. No, posebno je zapaženo njegovo nedavno gostovanje u Rusiji: u prosincu 2021. nastupio je u Moskvi, a zatim u Sankt Peterburgu u muzeju Ermitaž, gdje je njegov koncert bio emitiran uživo na ruskoj televiziji.
  
  Jan Niković (2001.) je student 5. godine klavira na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi profesora Rubena Dalibaltayana, a paralelno pohađa i Scuola di Musica di Fiesole u klasi profesorice Eliso Virsaladze te se redovno usavršava na Internationale Musikakademie u Lihtenštajnu. Višestruki je pobjednik državnih natjecanja (kao solist 2015., 2017. i 2019., a kao član komornih sastava 2013., 2014., 2015. i 2018.) te međunarodnih pijanističkih natjecanja: Mladi virtuozi (Zagreb, 2018.), Giuliano Pecar (Gorizia, Italija, 2017.), Sonus op. 2 (Križevci, 2016.), EPTA natjecanje (Osijek, 2015.),  Zlatko Grgošević (Zagreb, 2014.), Ars Nova (Trst, Italija, 2014.). Dobitnik je i brojnih posebnih nagrada, a 2020. osvojio je Yamaha Scholarship Award 2019/2020. koju dodjeljuje Yamaha Music Foundation of Europe.
  
  Godine 2014. odabran je među 12 kandidata iz cijeloga svijeta za Junior Music Camp u Barceloni, gdje je imao priliku raditi sa svjetski poznatim pijanistom Lang Langom i nastupiti s njim četveroručno. Godine 2015. nastupio je uz Lang Langa na stadionu Allianz Arena u Münchenu pred 70 tisuća ljudi i u izravnom televizijskom prijenosu. Godine 2015. izabran je u Junior Academy Eppan gdje je radio s profesorom Andreom Bonattom, a na završnom koncertu osvojio i nagradu publike. Pohađao je seminare kod poznatih pijanista kao što su Natalia Trull, Milana Chernyavska, Rena Shereshevskaya, Grigory Gruzman, Claudio Martinez Mehner, Ramzi Yassa, Wolfram Schmitt-Leonardy i drugi.
  
  Često nastupa u Hrvatskoj i u inozemstvu (Rusija, Italija, Njemačka, Lihtenštajn, Slovenija, Španjolska, BiH). Sedmerostruki je dobitnik nagrade Oskar znanja, koje dodjeljuje Ministarstvo znanosti i obrazovanja, a 2020. godine primio je i Rektorovu nagradu Sveučilišta u Zagrebu.
  
  Recite nam nešto o svom početku bavljenja glazbom i interesu za glazbu.
  
  Moja majka je profesorica klavira, klavir je bio doma i bilo je dosta prirodno da sam se zainteresirao za instrument. Na poticaj roditelja upisao sam se u glazbenu školu. No kad sam bio manji, roditelji gotovo da mi nisu dali da sviram, odnosno više su me poticali na sportove, druženje i život izvan klavira, što mi je sada drago. Moja ljubav prema klaviru nije krenula u trenutku kada sam krenuo u glazbenu školu nego nakon 3-4 godine, jer sam paralelno trenirao nogomet, i onda sam se u jednom trenutku morao odlučiti za jedno od toga. Tada sam shvatio da je moj poziv ipak klavir, nogomet je otpao i 12 godina baš sam se fokusirao na klavir. Kad sam krenuo ulagati više vremena u to, prirodno je interes dodatno porastao.

  Kad ste se izdvojili iz prosjeka, kad su krenuli prvi uspjesi?
  
  Od početka sam bio zainteresiran za zvukove klavira, što ta glazba jest i što znači, iako to nisam mogao na taj način koncipirati kao dijete. Kad sam se više posvetio klaviru, moja profesorica Ela Korbar me krenula poticati da idem i na natjecanja i to me dodatno motiviralo te sam krenuo na državna i regionalna natjecanja. Svirao sam dosta komornu glazbu, u duetima. Tako je to krenulo u ovom smjeru u kojem i dalje ide.

  Koje osobe smatrate najznačajnijima za Vašu izgradnju kao umjetnika?

  Moje profesore, Elu Korbar koja mi je predavala u srednjoj školi, Rubena Dalibaltayana i njegovog asistenta Lovru Marušića na Muzičkoj akademiji, Eliso Virsaladze kod koje paralelno studiram u Italiji, te prijatelje i obitelj.
  
  Koje nastupe i natjecanja smatrate svojim najvećim uspjesima?

  Koncert u Lisinskom sa Zagrebačkom filharmonijom početkom 2020., to je bio užitak i ostvarenje snova. Tu sam pozornicu gledao godinama i mislio – da mi je barem jednog dana ovdje nastupati. Bilo je to taman prije lockdowna. Također su mi koncerti u Rusiji puno značili. Lijepo je dobiti nagrade, ali one mi nisu fokus. Najveći mi je uspjeh kada vidim da su ljudi uživali u koncertu i ja da sam uživao u koncertu. U zadnjih nekoliko koncerata sam stvarno jako uživao i u tom smislu to mi je stvarno najveći uspjeh.

  Koji repertoar Vam je osobno najbliži? Što najviše volite svirati, koje skladatelje, koje skladbe?

  Od početka sam vrlo zainteresiran za francusku i rusku glazbu. Rahmanjinov, Skrjabin i Ravel su mi tri omiljena skladatelja. Razdoblje početka dvadesetog stoljeća, ta vrsta izričaja i taj senzibilitet su mi najbliži, koliko god se borim protiv toga u smislu da želim pokušati zavoljeti i razumjeti nešto drugo. Naravno da s većim razumijevanjem nečeg raste i ljubav prema tome, ali ovi skladatelji su mi i dalje najbliži.

  Kakvu glazbu slušate u slobodno vrijeme, kako se opuštate od onog što Vam je posao?

  To je teško, jer vidim da u zadnje vrijeme imam tendenciju da kad pripremam neki koncert samo radim i zanemarim ostale stvari, no pokušavam čitati knjige. Jučer sam pokušao slikati (haha). Pokušavam družiti se s prijateljima, ići u šetnje, gledati filmove. U smislu opuštanja filmovi mi odgovaraju, pogotovo ako mogu od toga nešto izvući. Od glazbe u zadnje vrijeme slušam bossanovu.

  Kako vidite svoju budućnost, kratkoročno i dugoročno? Koje su Vam želje, ambicije?

  Kratkoročno – završavam svoj studij u Zagrebu na Muzičkoj akademiji i onda nastavljam svoj studij izvan Hrvatske, još ne znam gdje. Dugoročno mi je teško reći, no vidim da me sviranje koncerata i bavljenje glazbom jako veseli i ispunjava i nadam se da bih mogao na taj način nešto dati svijetu. Meni je to zbilja užitak, tako da ako bih se mogao baviti time i nečim jako blizu tome, bio bih jako sretan. Više pokušavam biti fokusiran na to kakva osoba postajem i što radim na dnevnoj bazi nego razmišljati o budućnosti, jer može biti malo overwhelming.

  Koji su Vam glazbenici uzor, koje najviše cijenite kao umjetnik?

  Ima ih jako puno, ali bih izdvojio Daniila Trifonova, koji sa 30 godina kao mladi pijanist jako puno nastupa i ima veliki repertoar. Njegov pristup mi se jako sviđa, koliko je involviran u to što radi. Premda ima više od 100 koncerata godišnje, čini mi se da u svakom koncertu daje sve od sebe. Meni je to prekrasno.

  Volim dirigenta Sergiua Celibidachea, on mi je zanimljiv intelektualno iako nije pijanist. Zanimljivi su njegovi intervjui, način razmišljanja i pristup, iako se možda ne slažem sa svime, no smatram da je to potrebno.

  Puno imena mi pada na pamet, primjerice Grigorij Sokolov i András Schiff. Naravno, tu ubrajam i hrvatske muzičare kao što su Lovre Marušić, Ruben Dalibaltayan, Ivan Krpan, Ivo Pogorelić, Aljoša Jurinić, a u zadnje vrijeme me svojim koncertima i snimljenim albumima posebno oduševljava gitarist Petrit Çeku.

  Kojim ste se hrvatskim skladateljima bavili, koje bi rado svirali?
  
  Upravo se pripremam za natjecanje Papandopulo, koje se uskoro održava u Zagrebu i za koje spremam jednu Papandopulovu skladbu. Puno sam svirao Papandopula i on mi je jako blizak te planiram još više uroniti u njegov opus.

  Mladi hrvatski pijanist koji živi u Španjolskoj, Bruno Vlahek, za natjecanje Mladi virtuozi skladao je svoje etide te se jako često vraćam tim skladbama jer su mi jako bliske i drage. Također volim Doru Pejačević.

  I sam sam zainteresiran za skladanje, iako sada nemam vremena za to, ali vidjet ćemo.

  Recite nam nešto više o Vašim recentnim nastupima u Rusiji.
  
  Imao sam dva nastupa. Prvi je bio u Moskvi, u Muzeju Aleksandra Skrjabina, u suradnji s Hrvatskim društvom Skrjabin, koje je organiziralo i koncert u Zagrebu, što mi je jako drago jer je i zagrebačka publika mogla čuti isti program.

  Potom sam nastupao u Sankt Petersburgu, u Ermitažu, koji je poseban prostor, posebne akustike. Nevjerojatan je osjećaj tamo svirati. Prostor je jako akustičan, kao katedrala je u smislu jeke, i trebalo se dosta prilagođavati, dok je na snimci mikrofon u klaviru i snimka pruža potpuno drugačiju tonsku sliku.

  Svirati rusku glazbu pred ruskom publikom je poseban izazov, a više od pola mog koncerta bila je ruska glazba. Svirao sam 2. sonatu Rahmanjinova i Skrjabinova dva opusa preludija i 4. sonatu. Bio je poseban doživljaj svirati u gradovima i prostorima u kojima su ti skladatelji živjeli, hodali, nastupali.

  © Zlatko Vidačković, KLASIKA.hr, 15. siječnja 2022.