Šostakovič kako ga osjećaju Sho Akamatsu i Dawid Runtz

Zagrebačka filharmonija, Sho Akamatsu, violina, Dawid Runtz, dirigent, Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog, Zagreb, 21. siječnja 2022.

• 
  
  Otkako je na čelo Zagrebačke filharmonije došao mladi poljski dirigent Dawid Runtz (1992.) očito je počelo razdoblje u kojemu jednako glazbenici u orkestru kao i slušatelji, sada srećom ponovno u Velikoj dvorani KDVL (koja je nakon dramatičnih potresa ponovno središnje mjesto koncerata zagrebačkih orkestara), doživljavaju glazbena događanja sukladna metropoli. Jer, glavni grad svakako zavrjeđuje posebnu pozornost, a Zagreb se ionako diči bogatom umjetničkom prošlošću. Dakle, neka i u sadašnjosti zrači zbivanjima koja pobuđuju superlativne oznake. Kada je pak riječ o orkestralnim zbivanjima, dva velika zagrebačka orkestra – Simfonijski orkestar HRT-a i Zagrebačka filharmonija, pokazuju težnju postizanja izvrsnosti i tome se valja radovati.

  Šef-dirigent Zagrebačke filharmonije Dawid Runtz dosadašnjim je nastupima dokazao izuzetnu konkurentnost i doista je zadovoljstvo pratiti njegove koncerte. Tako je bilo i na koncertu održanom 21. siječnja u okviru Crvenog ciklusa Zagrebačke filharmonije, za čiji je program ambiciozni maestro odabrao dva antologijska djela ruskog majstora Dmitrija Dmitrijeviča Šostakoviča (1906-1975). Jedan od najvećih skladatelja glazbe nastale u SSSR-u tijekom 20. stoljeća, u velikom konglomeratu naroda među kojima su Rusi tradicijom i brojnošću trajno dominirali, Dmitrij Šostakovič skladatelj je čija glazba uvijek pobuđuje zanimanje i čija djela za umjetničku glazbu zainteresirana publika diljem svijeta rado sluša. Međutim, možda više nego kod mnogih drugih skladatelja upravo je u odnosu na Šostakovičeva glazbena ostvarenja neophodno znati i nešto više o uvjetima u kojima su nastala, o načinu percepcije i recepcije u okvirima njegove domovine, kao i o samom glazbenom sadržaju obuhvaćenom pojedinim naslovom.
  
  

  Naime, životopis skladatelja, Šostakovičeva svakodnevica u političkom vremenu u kojemu je živio i stvarao, sadrže nerijetko neophodne ključeve za razumijevanje, pa onda i za doživljaj njegovih skladbi. Dmitrij Šostakovič je u svakom pogledu bio veliki ruski skladatelj, važan autor glazbe 20. stoljeća i veliko ime svjetske glazbene baštine općenito. Koliko je međutim bio sovjetski skladatelj, ako se pod tim pojmom podrazumijeva ukupnost odnosa u društvu čiji je bio član i sudionik, a onda i svih datosti i predodređenosti koje su mu vrijeme i okolina uvjetovali, tema je kojom se bave njegovi biografi i muzikolozi koji i danas pomno izučavaju i analiziraju njegova djela. Znanja željnim slušateljima, kao i interpretima koji se ne bave samo ispisanim notama nego  nastoje prodrijeti i u pozadinu njihova nastanka i inspiracije koja ih je potaknula, upravo su Šostakovičeve partiture kao zapisi glazbenog mišljenja intrigantna polazišta čije analitičko dešifriranje može olakšati razumijevanje kod slušatelja i interpretacije kada je riječ izvođačima.

  Poticaj za izvedbu Šostakovičeva Prvog koncerta za violinu i orkestar u a-molu, op. 77 vjerojatno je došao od strane solista, violinista Shoa Akamatsua (1986.), vođe dionica drugih violina u Zagrebačkoj filharmoniji. To je moja pretpostavka koja i ne mora biti točna, ali svakako je sjajna ideja da se tom odličnom violinistu pruži prilika za solistički nastup s orkestrom čiji je član. U svakom slučaju Sho Akamatsu, japanski violinist koji je studirao u Beču i Zagrebu u razredu renomiranog pedagoga Leonida Sorokova da bi kao njegov student na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu diplomirao 2010. godine,  dobiva epitete japansko-hrvatski violinist, budući da je Zagreb odabrao kao svoju drugu domovinu. Njegov je životopis bogat nastupima i nagradama, a djelatnost prvenstveno orkestralna i komorno-glazbena, iako nerijetko nastupa i kao solist. Tako je barem zapisano u biografskim podacima u programskoj knjižici koncerta o kojemu je riječ. Je li ili nije Sho Akamatsu već izvodio solističku dionicu u Prvom violinskom koncertu Dmitrija Šostakoviča, nije mi poznato.

  Riječ je o violinskom koncertu kojega je autor posvetio jednom od najuglednijih violinista 20. stoljeća – Davidu Osjtrahu (1908-1974), prijatelju i suvremeniku koji je djelo praizveo tek 1955. godine u Lenjingradu, iako je partitura nastala 1947/1948. godine. I tu nastupa sve što sam napisala u uvodu. Naime, riječ je o četverostavačnom solističkom koncertu, što već brojem stavaka upućuje na bliskost sa simfonijskim djelom, te o skladbi koja po trajanju (gotovo 40 minuta) i rasporedu, zapravo nazivima stavaka, napušta tradiciju karakterističnu za solističke koncerte, te je i u tom pogledu usporediva sa simfonijskim naslovima. Stavci su Nokturno: Moderato, Scherzo: Allegro-Poco piu mosso, Passacaglia: Andante – Cadenza i Burleska: Allegro con brio.
  
  
  Od svih elemenata o kojima bi bilo moguće pisati u odnosu na pristup i interpretaciju koju je predstavio solist na violini Sho Akamatsu, svakako mi se najbitnijima čine njegova zadivljujuća koncentracija, sposobnost pamćenja tako dugačke i zahtjevne dionice, te dakako izuzetno visoka tehnička razina izvođenja. Upravo zahvaljujući superiornoj tehničkoj sigurnosti, sposoban je violinist Sho Akamatsu ispjevati kompleksni solistički dio koji gotovo niti u jednom trenutku ne prestaje i ne prepušta veće dionice orkestru nego u kontinuitetu traje, pripovijeda dramatičnu priču pojedinca, da bi u dugoj, bravuroznoj kadenci jednostavno zaustavio dah slušatelju i gotovo ga prisilio da zajedno s njim, s violinom koja se glasa u svim svojim tehničkim mogućnostima, prođe kroz kataklizmu kako bi uronio u nešto bezbrižniju, poletniju atmosferu zaključne Burleske.  Nema Prvi violinski koncert ruskog genija lako zapamtljive melodije, ne osvaja pjevnošću i lakoćom. Naprotiv, to je vrlo ozbiljna, dubokoumna glazba. Violinist Sho Akamatse iskonskom je muzikalnošću i prirođenom sposobnošću razumijevanja upravo tih Šostakovičevih glazbom promišljenih osjećaja ostvario izvedbu koja mu je osigurala gromoglasni pljesak slušatelja, ali i veliko priznanje kolegica i kolega u Zagrebačkoj filharmoniji. Stoga je logično poželjeti da ga opet čujemo u solističkoj ulozi!

  Nakon pauze, a pauza je svima nakon emocionalnog intenziteta prvog dijela koncerta bila potrebna, slijedila je izvedba Šostakovičeve  Šeste simfonije u h-molu, op. 54. I opet nešto šostakovičevski izvorno i osobno, ponovno glazba koja proizlazi iz uma i duha genija nesklonog bilo kakvom konformizmu. Tri su stavka, Largo – Moderato – Sostenuto, potom Allegro i na kraju Presto,  tri vrlo različita trajanja i tri suprotstavljena ugođaja. Simfonija netipično počinje stavkom Largo, dakle polagano, meditativno, usporeno, ali u suštini dramatično i to glazbeno kretanje traje vrlo dugo razotkrivajući orkestar u svim njegovim dionicama i sa svim njihovim kvalitetama. Drugi i treći stavak kraći su, gotovo neozbiljni u odnosu na prvi kontemplativni, moguće je reći i prilično deprimantni Largo. 
  
  

  Šostakovičeva Šesta simfonija praizvedena je 21. studenog 1939. godine u Lenjingradu pod ravnanjem Jevgenija Mravinskog, dakle s istim orkestrom i dirigentom kao i Prvi violinski koncert 16 godina kasnije. Izvedba je bila uspješna, prijem kod kritike, kako čitamo u programskoj knjižici, nije bio tako entuzijastičan. I opet treba znati nešto više o uvjetima nastanka i razlozima zbog kojih je skladatelj upravo tako koncipirao svoju simfoniju skladanu neposredno pred početak Drugog svjetskog rata. Ali, da skratim priču.

  Glazbenike koji su na podiju ipak najviše raduje kad ih se hvali. Da, članice i članove Zagrebačke filharmonije, koje je kroz bespuća prvoga stavka i onda  u zamasima brzog Allegra i još bržeg Presta vodio Dawid Runtz, treba pohvaliti. Ili pak na prvome mjestu treba pohvaliti mladog dirigenta koji tako opsežnu, u instrumentaciji razgranatu i u odnosu na osjećajnost, raspoloženja, dinamiku i agogiku kompleksnu simfoniju dirigira napamet te sigurnim pokretima obiju ruku daje pouzdane znakove za nastup svakog glazbenika i svake dionice. U tome i jesu dokazi izuzetnog talenta, muzikalnosti i pregnuća, ali i velike profesionalnosti novog šefa-dirigenta Zagrebačke filharmonije koji se za svaki svoj dolazak u Zagreb i nastup sa svojim orkestrom priprema očito vrlo pomno, ne prepuštajući ništa slučaju kojim bi mogao ugroziti uspješnost svake izvedbe. Publika to primjećuje i Runtza ispraća dugim pljeskom, pravim ovacijama, sretna, zadovoljna i zahvalna za još jedan vrhunski glazbeni događaj.

  Nova 2022. godina sa Zagrebačkom je filharmonijom započela uspješno. Još samo da prestane pandemija i dvoranu ispune još brojniji slušatelji. 

  © Zdenka Weber, KLASIKA.hr, 22. siječnja 2022.

  Program:
  
  Dmitrij Šostakovič:
  1. koncert za violinu i orkestar u a-molu, op. 77 
  6. simfonija u h-molu, op. 54 

Piše: