Savršena usklađenost raspoloženog orkestra i besprijekornog solista

Zagrebačka filharmonija, Sho Akamatsu, violina, Dawid Runtz, dirigent, Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog, Zagreb, 21. siječnja 2022.

• 
  
  Na posljednjoj stranici programske knjižice koncerta Zagrebačke filharmonije održanog u petak, 21. siječnja 2022. za pretplatnike Crvenoga ciklusa, zabilježena je sitnim slovima koja čitatelj možda ni ne uočava, napomena da „Zagrebačka filharmonija zadržava pravo izmjene programa“. Priređivač koncerta ne navodi nužno razloge izmjene programa izazvane otkazivanjem nastupa glazbenika. Na koncertu 21. siječnja posjetitelji u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog bili su, doduše, uskraćeni za izvedbu antologijske simfonijske pjesme Vragolije Tilla Eulenspiegela, op. 28 Richarda Straussa (1864-1949), ali ne i za dojmove koje je ostavila nadahnuta izvedba još dvaju ranije najavljenih skladbi Dmitrija Šostakoviča (1906-1975). Taj klasik glazbe 20. stoljeća ne privlači često pozornost naših sastavljača koncertnih programa, pa je doista hvalevrijedan potez učinjen uvrštavanjem njegova Koncerta br. 1 za violinu i orkestar u a-molu, op. 77 i Simfonije br. 6 u h-molu, op. 54. Pred orkestrom Zagrebačke filharmonije stajao je opet njen šef-dirigent David Runtz, a kao solist nastupio je član orkestra violinist Sho Akamatsu, vođa dionice drugih violina. Sukladno je to s ustaljenom praksom povjeravanja solističkih dionica članovima orkestra i davanja mogućnosti usavršavanja u njihovoj solističkoj karijeri.

  Opus ruskoga skladatelja Dmitrija Šostakoviča nije bio uvijek dobro prihvaćen u domovini za njegova života pa su često političke (ne)prilike presuđivale o sudbini njegovih skladbi. Dva violinska koncerta napisao je tijekom 1947. i 1948. godine, a prvi od njih posvećen je velikome ukrajinskom violinistu Davidu Ojstrahu (1908-1974) koji ga je uz Lenjingradsku filharmoniju pod ravnanjem Jevgenija Mravinskog praizveo (1903-1988) 29. listopada 1955. godine. Označivši ga tada kao op. 99, kasnije ga je Šostakovič uvrstio kronološkim slijedom dobivši oznaku op. 77. Odlučivši se za četiri stavka, Šostakovič ih je oblikovao na pomalo atipičan način za koncertantnu formu. Prvi stavak Nokturno: Moderato umjerena je tempa, drugi stavak je brzi Scherzo: Allegro – Poco piu mosso. Kao dobar poznavalac polifonog izričaja, odabrao je za treći stavak baroknu formu naslovivši ga Passacaglia: Andante – Cadenza, provodeći kratku temu kroz dionice gudača i puhača iznad koje violina plete istančanu čipku melodijsko-ritamskih varijacija dospjevši do vrhunca solističkoga nastupa kadence nakon koje nastupa završni, brzi stavak Burleska: Allegro con brio grotesknoga prizvuka. U koncertu trajanja gotovo četrdesetak minuta violina gotovo i da nema odmora – bilo da nastupa solo ili se pridružuje čitavom orkestru čiji je sastav Šostakovič predvidio kao manji i prozračniji, izostavivši neke puhačke instrumente, ali ostavivši udaraljke zanimljivih tonskih boja. Iznimno virtuozna solistička dionica iziskuje od violinista ne samo izvrsnu tehniku sviranja nego i silnu usredotočenost na melodijsko-ritamski slijed vlastite dionice uklopljene u cjeloviti zvučni tijek u djelu u kojem su, iako određenom a-mol-tonalitetom, ipak u velikoj mjeri izbjegnuti čvrsti tonalitetni obrisi zahvaljujući disonantnim intervalima i akordima.
  
  

  I Simfoniju br. 6 u h-molu, op. 64 (u okvirnome trajanju od trideset i dvije minute) Šostakovič je ostvario kao neuobičajenu formalnu cjelinu. Počevši ju polaganim, najduljim stavkom Largo – Moderato – Sostenuto koji vremenski obuhvaća gotovo dvije trećine njezinoga ukupnog trajanja, nastavio je s dva kratka stavka različita karaktera Allegro i koji gotovo prolete pokraj slušatelja. Praizvedena je u Lenjingradu 21. studenoga 1939. godine pod ravnanjem Jevgenija Mravinskog, a prema pisanju suvremenika nije doživjela uspjeh kao njegova Simfonija br. 5 u d-molu, op. 47. Zbunjujućom se, dakako, mnogima činila forma Simfonije br. 6 u h-molu kojoj nedostaje glavni, prvi stavak pa su je opisali kao torzo s dvije ruke – dva ritmički pregnantna i dinamički snažna stavka s upečatljivim ritmom fandanga (u prvom) i ozračja cirkusa (u drugom). Isti tonalitet h-mol povezuje Simfoniju br. 6 u h-molu, op. 74 Patetičnu Petra Iljiča Čajkovskog (1840-1893) i Šostakovičevu Simfoniju br. 6, a skladatelj i dirigent Leonard Bernstein (1918-1990) postavlja ih u odnos zamišljene, virtualne cjeline u kojoj početna skladba završava polaganim stavkom, pa je logičan nastavak polagani stavak i očekivani kraj u brzome tempu. Kao i u Koncertu za violinu i orkestar br. 1 u a-molu, op. 77, i u šestoj Šostakovičevoj simfoniji tonalitet se može shvatiti samo teorijski, jer ni melodijske linije a ni međusobni spojevi akorda ne slijede odrednice tonaliteta i postulate klasične harmonije, upućujući na skladateljev slobodan ali umjeren tretman disonance. Orkestralno tijelo pojačao je Šostakovič brojnim udaraljkama, potvrđujući tako dobru zanatsku upućenost i istančani smisao za različite instrumentalne boje postignute artikulacijom i odabirom registara u kojima postižu optimalni dinamički minimum ili maksimum.

  Šef-dirigent Zagrebačke filharmonije David Runtz suvereno je ovladao zahtjevnim partiturama, a savršeno snalaženje u njima pokazao je u drugom dijelu koncerta dirigirajući simfoniju napamet. Obje skladbe izvedene te večeri obiluju detaljima u prilično rapsodično zamišljenim formalnim okvirima pa se cjelovitost izvedbe može postići savršenom usklađenošću nastupa svih glazbenika, u čemu je maestro Runtz imao raspoložene, zainteresirane i angažirane suradnike u članovima orkestra Zagrebačke filharmonije. Njegovi sigurni, jasni i odmjereni pokreti ruku nenametljivo su pred slušateljima pretvarali notni zapis u glazbom oplemenjeno vrijeme, držeći ih u napetosti i iščekivanju novih situacija i ugođaja. Violinist Sho Akamatsu plijenio je pozornost publike kao solist u violinskome koncertu. U japanskome gradu Osaki, gdje je rođen 1986. godine, stekao je prvu glazbenu naobrazbu, a njegovu su nadarenost prepoznali pedagozi i dodijelili mu stipendiju za nastavak školovanja u Beču u klasi profesora Leonida Sorokova. Kako on predaje violinu i u Zagrebu na Muzičkoj akademiji, Sho Akamatsu završio je ovdje uspješno studij i postao član Zagrebačke filharmonije. Svojim sviranjem oduševio je publiku u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, ispunivši sve zahtjeve virtuozno pisane violinske dionice.
  
  Nezahvalno bi bilo pokušati izdvojiti neki od najuspjelijih ili najboljih trenutaka nastupa, jer je Sho Akamatsu tehnički besprijekorno, muzikalno, s iznimnom lakoćom i tonski lijepo oblikovao melodijske linije skrivene u njegovoj životnoj glazbenoj suputnici – violini. Svirajući i sam u orkestru koji je solistu potpora i okvir za isticanje vlastitih interpretativnih dosega, Sho Akamatsu sigurno dobro poznaje tajne sviranja u suglasju s velikim sastavom pa ga nastup s orkestrom čiji puls osluškuje već nekoliko godina nije, čini se, postavio pred teže zadatke. U nastupu s dirigentom Davidom Runtzom i članovima Zagrebačke filharmonije pokazao se Sho Akamatsu kao pravi suradnik i umjetnik koji stoji na pragu uspješne (solističke) karijere. Orkestar Zagrebačke filharmonije zablistao je u punome sjaju vođen svojim ambicioznim šefom-dirigentom Davidom Runtzom, kojem je uspjelo tijekom čitave izvedbe održati izbalansiran zvuk svih grupa glazbenika u profinjenim tihim, kao i u intonativno sigurnim i što se tiče glasnoće odmjerenim dinamičkim nijansama. Dmitrij Šostakovič je, ipak, prilična glazbena nepoznanica za zagrebačku koncertnu publiku. No, zahvaljujući iznimno dobro pripremljenoj i sugestivnoj izvedbi pod palicom maestra Davida Runtza, možda će Šostakovičev opus postati radije slušanim i pristupačnijim publici oduševljenom ovim koncertom, čiji su dokaz ovacije svim umjetnicima – solistu na violini, dirigentu i raspoloženom orkestru.

  © Snježana Miklaušić-Ćeran, KLASIKA.hr, 28. siječnja 2022.

  Program:
  
  Dmitrij Šostakovič:
  1. koncert za violinu i orkestar u a-molu, op. 77 
  6. simfonija u h-molu, op. 54 

Piše: