Programska osvježenja i nove izvođačke snage

Hrvatski barokni ansambl, Magna Mater Austriae, Nikolina Hrkać, sopran, Helga Korbar, violina, Mauro Colantonio, viola da gamba, traverso flauta i umjetničko vodstvo, Satiričko kazalište Kerempuh



  • Novu dvadeset i drugu koncertnu sezonu počeo je Hrvatski barokni ansambl koncertom održanim 30. siječnja 2022. u Satiričkome kazalištu Kerempuh, koje ga ugošćuje do završetka obnove dvorane Hrvatskoga glazbenog zavoda. Pod naslovom Magna Mater Austriae predstavljen je potpuno novi program sa skladbama austrijskih ili skladatelja koji su djelovali u prijestolnici Habsburškoga carstva – Beču. Odabir skladbi i pripremu koncerta potpisuje kao njegov umjetnički voditelj mladi gost iz Beča Mauro Colantonio, a u nekim je skladbama svirao violu da gamba, zatim mali pardessus de viole poznat iz francuskog instrumentarija te poprečnu flautu. Gudački sastav Hrvatskoga baroknog ansambla bio je sveden na tri violine, violu, violončelo i violone. Mlada violinistica Helga Korbar u više je skladbi svirala prvu violinu, voditeljica ansambla Laura Vadjon dionicu i prve i druge violine, a Katarina Kutnar dionicu druge violine. Uz violisticu Asju Frank i violončelisticu Doru Kuzmin Maković nastupio je na dubokome violoneu i u posljednjoj skladbi na violončelu gost iz Slovenije Domen Marinčič. Pavao Mašić svirao je na čembalu i na orguljama dionicu bassa continua, a povremeno mu se pridružio fagotist Matko Smolčić. Svečani karakter nekih skladbi istaknule su barokne trube koje su svirali Krešimir Fabijanić, Zvonimir Lazar i Petar Rebić te udaraljke koje je svirao Borna Šercar, a oboa i blok-flaute različitih registara koje je svirao Stjepan Nodilo dale su nekim skladbama novu tonsku boju. Sopranistica Nikolina Hrkać nastupila je u dvije skladbe.

    Program koncerta bio je podijeljen u dva dijela, a oba su otvorila skladbe austrijskoga baroknog skladatelja Johanna Heinricha Schmelzera (1620. ili 1623-1680) koji je djelovao za vladavine cara Leopolda I. (1640-1705). Prva skladba koncerta bila je prigodno skladana za veliki događaj iz carske obitelji, što kazuje njen naslov: Arie per balletto à cavallo per le nozze dell'Augustissimo Imperatore, Leopoldo I et Margherita, Infanta di Spagna (Arije za ples konja za vjenčanje najslavnijega cara Leopolda I. i Margarite, španjolske princeze). Ceremonije vezane uz vjenčanje s prvom suprugom trajale su gotovo dvije godine, uključujući različite priredbe, vatromete i spomenutu Schmelzerovu skladbu iz 1667. godine uz koju je, prema nekim izvorima, plesalo čak dvjesto konja. U baroknoj suiti od pet stavaka različita tempa i ugođaja od kojih samo četvrti, Follia nema plesni karakter, dominiraju udaraljke (na samom početku), trube i blok-flaute. Na početku drugoga dijela koncerta izvedena je suita od devet različitih plesnih stavaka pod naslovom Balletti Viennesi, a prvi s imenom princeze La Margarita ponavlja se zaokruživši niz pastorella, drugih plesova i gavotta iz različitih krajeva u kojima su se razaznali i odjeci tradicijske glazbe, što je skladatelj istaknuo tipičnim glazbalima kao pardessus de viole (Gavotta Gallica) i bordunskom podlogom u basu.

    Nakon ovih skladbi povezanih s dvorskim životom u prijestolnici Habsburškoga carstva u kojima sve pršti od veselja, atrakcija, plesnih ritmova i blještavoga zvuka truba, možda treba pojasniti odabir naslova koncerta. Što je za žitelje Austrije, ali i za carski dvor značio izraz Magna Mater Austriae (Velika Majka Austrije) i što ga povezuje s rimsko-njemačkim carem Leopoldom I.? Štovanje Kristove Majke Djevice Marije kao zaštitnice Austrije (nazvane najprije Alma Mater Austriae) ima dugu tradiciju, a uz nju je povezano i Marijansko svetište Mariazell koje stoljećima posjećuju hodočasnici. Godine 1157. poslao je opat Otker iz benediktinskoga samostana St. Lambrechta u kraj gdje se danas nalazi Mariazell mladog redovnika po imenu Magnus kako bi se brinuo o tamošnjim vjernicima. Odlazeći u nepoznat kraj, ponio je sa sobom – uz dopuštenje opata – samo drveni kip Djevice Marije koji je sam izrezbario u lipovom drvetu. Približavajući se cilju 21. prosinca navečer, stao je zbog velike kamene stijene koja se srušila na put. Redovnik Magnus molio je za pomoć Djevicu Mariju nakon čega se, prema predaji, stijena razlomila oslobodivši mu put. Stigavši do cilja postavio je drveni kip Djevice Marije na granu nekog drveta i uskoro počeo graditi malu postaju (njem. die Zelle) kao kapelicu, a zatim uz nju i stan za sebe. Prvo ime mjesta Maria in der Zelle tijekom stoljeća se kroz izgovor promijenilo u Mariazell, a kip Djevice Marije štuje se i danas kao Magna Mater Austriae. Po završetku protureformacije svetište Mariazell dobilo je osobito značenje za obitelj Habsburg, postavši nacionalnim svetištem u koje su hodočastili svi novookrunjeni carevi, a Leopold I. proglasio ga je državnim svetištem.



    Mnogi umjetnici – književnici, slikari, glazbenici, kipari, glumci, i dr., djelovali su na dvorovima vladara prenoseći na određeni način i njihove (vladarske) poruke pa se često kroz umjetnička djela odražavao ne samo status umjetnika nego i duh jedne epohe, estetska shvaćanja i bogatstvo vladara na prijestolju. Rimsko-njemački car Leopold I. pokazivao je na različite načine bogatstvo i moć u tadašnjoj političkoj situaciji u Europi, a upošljavajući glazbenike iz raznih zemalja na svome dvoru amalgamirao je na jednome mjestu suvremena glazbena nastojanja u okviru baroka, stila koji je prije svega donio afirmaciju instrumentalne glazbe.

    Nakon Schmelzerove svečane svadbene glazbe nanizale su se u prvom dijelu koncerta bez stanke, uz nenametljive izmjene interpreta, tri skladbe trojice skladatelja. Trostavačnu skladbu Sonata Enharmonica a 4 napisao je Giovanni Valentini (1582-1649) za gudače i basso continuo, a izveli su je svi gudači i čembalist Pavao Mašić. Ranobarokni talijanski skladatelj Valentini danas je gotovo potpuno zaboravljen, jer je u Veneciji djelovao u sjeni velikoga Claudija Monteverdija (1567-1643). Put ga je 1614. godine odveo u Graz, gdje je kao dvorski glazbenik upoznao enharmonijske instrumente u dvorskoj kapeli, što je utjecalo na njegov stil. Otišavši kasnije u Beč, prvo je djelovao kao crkveni glazbenik, a od 1631. godine kao dvorski dirigent prokrčivši put nekim glazbenicima iz domovine. Nakon smrti naslijedio ga je Antonio Bertali (1605-1669) koji je već od 1624. godine živio u Beču, a od njegovih gotovo dvije tisuće skladbi među najpoznatije spada Ciaccona u C-duru za violinu i basso continuo, koju je izvela violinistica Helga Korbar uz troje glazbenika u dionici bassa continua (violončelo, violone, čembalo). Prvi dio koncerta završio je arijom Sento nel core (za sopran, violu da gamba, gudače i basso continuo) iz opere La decima fatica d'Ercole Johanna Josepha Fuxa (1660-1741). Taj austrijski skladatelj i teoretičar privukao je pozornost cara Leopolda I. početkom devedesetih godina 17. stoljeća, od 1698. bio je dvorski kapelnik pa je tu dužnost – uz prekide – obavljao i u vrijeme Leopoldovih nasljednika, iz kojeg je i spomenuta opera skladana 1710. godine.

    U drugome dijelu koncerta Hrvatskoga baroknog ansambla nakon uvodne Schmelzerove plesne suite slušali smo Sonatu à 5 Giovannija Valentinija u kojoj su nastupili svi gudači, a u dionici bassa continua izmjenjivali su se čembalo (brzi stavci) i orgulje (polagani stavci). Ponovno je bez stanke slijedila još jedna skladba iz opusa Johanna Josepha Fuxa, motet Ave Regina Coelorum za sopran, gudače i basso continuo. Instrumentarij su, ipak, malo proširili barokna oboa, blok-flauta, poprečna flauta, orgulje i fagot u dionici bassa continua. Prvotno, svečano raspoloženje vratila je na koncertu nakon Fuxova moteta Sinfonia in Do Giuseppea Torellija (1658-1709), talijanskoga violista i skladatelja koji se nakon kratkog boravka (od 1699. do 1701. godine) u Beču na dvoru cara Leopolda I. vratio u rodni grad Bolognu. Sinfonia in Do ima tri stavka (brzi-polagani-brzi), a izveo ju je Hrvatski barokni ansambl u punoj postavi predviđenoj za ovaj koncert uz izmjenu instrumentarija – violone je zamijenio violončelo (Domen Marinčič), i dopunu instrumentarija – oboa i poprečna flauta. Dionicu prve violine svirala je Laura Vadjon.

    Mladi talijanski glazbenik Mauro Colantonio završio je studij flaute u Veneciji, a slučajni susret s flautistom Marcellom Gattijem (1967.) usmjerio ga je na studij i proučavanje rane glazbe, prije svega barokne poprečne flaute i viole da gamba. Školujući se u mnogim sredinama koje imaju i organizirane studije rane glazbe i ansamble koji ju izvode, Mauro Colantonio danas istražuje i školuje se u Beču, što ga je i privuklo predstavljanju barokne glazbe kakva se izvodila na bečkom dvoru u doba učvršćenja moći dinastije Habsburg u Europi. Bogata dostupna literatura, bogata diskografija, ansambli za ranu glazbu i programski profilirani koncerti bili su siguran putokaz mladome glazbeniku koji se na ovom koncertu pokazao kao umjetnički voditelj projekta, dirigent i glazbenik koji je suvereno svladao tehniku sviranja puhačkih – barokne poprečne flaute, i gudačkih instrumenata – viole da gamba i raritetnoga glazbala pardessus de viole.

    Program koji je predstavio Hrvatski barokni ansambl potpuna je novina za zagrebačku glazbenu sredinu i nije ga zahvalno uspoređivati s nekim ranijim projektima ansambla. Stoga, sudeći prema svemu što smo čuli od sudjelujućih glazbenika, svoje su interpretacije prilagodili koncepciji izvedbe barokne glazbe kako je to osmislio Mauro Colantonio opremljen novim spoznajama specijalista za ranu glazbu. One teško prodiru do naše glazbene sredine, u kojoj svjedočimo tek početnim smjelijim pokušajima poduke, istraživanja i izvođenja rane glazbe, ostavljajući nas na priličnoj udaljenosti – zahvaljujući možda i otežanim uvjetima organizacije koncerta – od glazbenih stremljenja u nekim drugim glazbenim središtima. Svi glazbenici svirali su angažirano, svladavši zamke skrivene u složenim zahvatima na instrumentima, surađivali su s umjetničkim voditeljem kao dirigentom i kao članom ansambla te ostvarili ekspresivnu i zaokruženu interpretaciju poštujući zadana tempa, slojevitu dinamiku i stilske barokne odrednice. Iako je teško izdvojiti bilo koga od glazbenika koji su profesionalno dobro i muzikalno pripremili svoje nastupe, možda bi ipak trebalo izdvojiti nastup mlade violinistice Helge Korbar koja je u Ciacconi Antonija Bertalija pokazala izvrsnu tehničku pripremljenost, prelazeći vješto kroz niz karakternih varijacija.

    U dvije vokalne skladbe Johanna Josepha Fuxa nastupila je sopranistica Nikolina Hrkać, studentica pete godine pjevanja na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. S lakoćom i izjednačeno u čitavom glasovnom opsegu pjevala je brze kolorature i tipično barokne ukrase, ne propuštajući jasan izgovor teksta i fine dinamičke nijanse, prilagodivši se pratećem instrumentalnom sastavu. Prvi koncert nove sezone Hrvatskoga baroknog ansambla donio je programske novine, ali i nove izvođačke snage na koje će se moći ostali članovi ansambla osloniti pri osmišljavanju novih budućih projekata.

    © Snježana Miklaušić-Ćeran, KLASIKA.hr, 2. veljače 2022.

    Program:

    Johann Heinrich Schmelzer: Arie per balletto à cavallo per le nozze dell’Augustissimo Imperatore, Leopoldo I et Margherita, Infanta di Spagna

    Corrente per l’intrada
    Giga dei Saltatori
    Allemanda dei Cavaglieri
    Follia
    Sarabanda per il termine


    Giovanni Valentini: Sonata Enharmonica à 4

    Antonio Bertali: Ciaccona per Violino solo

    Johann Joseph Fux: Sento nel core, arija za sopran, viola da gambu, gudače i basso continuo iz opere La decima fatica d’Ercole

    Johann Heinrich Schmelzer: Balletti Viennesi
    La Margarita
    Canarios
    Pastorella
    Gavotta Styriaca
    Gavotta Gallica
    Gavotta Anglica
    Sonatina
    Campanella e Lamento
    La Margarita
    (repriza)

    Giovanni Valentini: Sonata à 5

    Johann Joseph Fux: Ave Regina Coelorum, za sopran, gudače i basso continuo

    Giuseppe Torelli: Sinfonia in Do
    Allegro
    Adagio
    Presto

Piše:

Snježana
Miklaušić-Ćeran

kritike