Majstorski usklađeno i uhu ugodno

Varaždinski komorni orkestar, Kajana Pačko, violončelo, Mario Korunić, koncertni majstor, Velika koncertna dvorana HNK u Varaždinu, 30. siječnja 2022.



  • Povezivanje hrvatske dijaspore s domovinskom Hrvatskom, kako se to uobičajilo govoriti političkim jezikom, stalna je težnja otkako je Hrvatska osamostaljena i međunarodno priznata. Koliko se u tome doista uspijeva, nije dakako u fokusu glazbene kritike, ali da su trajno vrlo uspjele suradnje hrvatskih glazbenika koji su odlučili živjeti u inozemstvu s onima koji svoj kruh osiguravaju u domovini, neosporna je činjenica. Živimo u vremenu vrlo brzih mogućnosti kada je riječ o putovanjima i avionskim letovima koji u kratkom roku svladavaju velike udaljenosti, suvremenici smo tehnološkog razvoja kojemu je teško predvidjeti sve daljnje uspone i napredak, a uz fizičku se mobilnost povezuje i znatna psihička mobilnost. Biti ujutro u jednom a navečer u vrlo udaljenom gradu više nije problem niti transporta a niti psihičke prilagodbe. Jedan od hrvatskih komornih ansambala koji te mogućnosti kontinuirano koristi te tako povezuje hrvatske glazbenike koji žive i uspješni su u inozemstvu s potrebama svojih programa jest i Varaždinski komorni orkestar (VKO).     

    Na trećem koncertu sada već 28. sezone, održanom u Velikoj koncertnoj dvorani HNK u Varaždinu 30. siječnja, nastupili su uz VKO hrvatski gudači s njemačkim adresama – violinist Mario Korunić (1964.) i violončelistica Kajana Pačko (1985.). Zagrepčanin Mario Korunić etablirao se u Münchenu, a Splićanka Kajana Pačko odabrala je Leipzig za grad djelovanja. Dakako, za nalaženje dobrih radnih uvjeta u sredinama koje privlače međunarodnu glazbenu imigraciju neophodno je imati itekako potvrđene preduvjete koje na prvom mjestu jamče nadarenost i vrsno školovanje, a potom i pobjede na međunarodnim natjecanjima. Neophodno je i znanje stranog/stranih jezika, a neophodna je i sposobnost snalaženja u multinacionalnom okruženju. O potrebnoj radnoj disciplini da se i ne govori; ona bi trebala biti sine qua non svugdje, no o tom potom.

    Citirati sve biografske podatke koji potvrđuju odličnu violinističku spremu Maria Korunića u ovoj prigodi nije neophodno, budući da je riječ o glazbeniku koji je čest gost VKO i to kao koncertni majstor zadužen za pripremu i uvježbavanje odabranog programa. U tome se Mario Korunić do sada trajno potvrđuje kao vrlo savjestan i za rad s članicama i članovima VKO (pretežno mladim gudačima, koji su poput njega diplomirali na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu), dobro pripremljeni koncertni majstor, pa je tako bilo i na koncertu o kojemu je ovdje riječ. U tome je važan svakako i odabir djela čija je uglavnom romantična umilnost svima dobro sjela i očigledno se na podiju uživalo izvodeći skladbe Felixa Mendelssohna, Petra Iljiča Čajkovskog i Josefa Suka.

    Mendelssohnova Simfonija za gudače, br. 2 u D-duru rani je dokaz skladateljske genijalnosti „čuda od djeteta“ sposobnog da u nježnoj, još djetinjoj dobi ispiše trostavačnu partituru simfonijskog opsega namijenjenu gudačkom korpusu i ispunjenu poletnim zanosom glazbenog ukusa njegova doba. Mario Korunić poveo je ansambl žustrim pokretima u čarobni svijet klasično-romantičnoga sklada, pažljivo sugerirajući dinamička sjenčanja i sigurno vodeći ugodnu gudačku zvukovnost u svim raspoloženjima kontrastirajućih ugođaja. Bio je to svakako radosni početak koncerta u cjelini ispunjenog djelima u kojima je moguće nalaženje užitka jednako za one koji glazbu izvode kao i za one koji ju slušaju.

    Taj jedinstveni susret s majstorskom partiturom, koja zahvaljujući majstorstvu glazbenika postaje očaravajuće treperavi zvuk, doživjela je nažalost ne previše brojna publika u predivnom ambijentu obnovljene koncertne dvorane varaždinskog kazališta u izvedbi Varijacija na rokoko temu za violončelo i orkestar, op. 33 u A-duru P. I. Čajkovskog. Solistica Kajana Pačko u posjedu je vrlo kvalitetnog violončela, a kako je njezino tehničko umijeće na zavidnoj razini, bila je i interpretacija tako zahtjevne dionice potvrda ugleda koji uživa na međunarodnim koncertnim podijima. Nakon vrlo precizno i umilno izvedene teme, dakle prvoga stavka Moderato quasi Andante – Thema: Moderato semplice, u kojoj do izražaja dolazi poznata nježna melodioznost tipična za glazbeni jezik jednog od najznačajnijih ruskih romantičara, slijedilo je sedam bravuroznih i tehnički nadasve zahtjevnih varijacija. U programskom tekstu varaždinske muzikologinje Nataše Maričić poučeni smo da je Čajkovski taj slijed varijacija ostvario u suradnji s prvim izvođačem svojeg remek-djela –njemačkim virtuozom Wilhelmom Fitzenhagenom. Naime, upravo je Fitzenhagen, pod ravnanjem Nikolaja Rubinsteina, praizveo Varijacije na rokoko temu 1877. godine, a kako Čajkovski tada nije bio u Moskvi, violončelist je promijenio neke od skladateljevih ideja, što je onda ušlo u prvo tiskano izdanje djela. Očito je u svakom slučaju da je Fitzenhagen bio virtuoz odlične tehničke spreme, jer mu Čajkovski zacijelo ne bi ispisao tako zahtjevnu dionicu. Prpošna rokoko tema i njezine vrlo komplicirane promjene u melodijskom, ritamskom i harmonijskom slijedu kako ih donosi pojedina od varijacija čine ovu skladbu nezaobilaznim dijelom repertoara svakog violončelista koji drži do sebe i želi pokazati svoje tehničko ali i umjetničko lice u najboljem svjetlu.

    Kajana Pačko prelazila je iz jednog u drugi stavak, zvukovno oblikovala svaku od varijacija na način prividne lakoće sviranja, gotovo se igrajući instrumentom, što svakako najviše govori o njezinoj superiornoj virtuoznosti, ali pritom je dolazila do punog izražaja i njezina muzikalnost u oblikovanju fraza i pomnom isticanju bitnih elemenata glazbenoga sadržaja dionice kojim doista majstorski vlada. Svakako valja pohvaliti i njezinu suradnju s koncertnim majstorom, pa onda i s cijelim ansamblom, a u tome i jest bît visoke profesionalnosti ali i umjetničkog razumijevanja. Doista, solistica i koncertni majstor bili su u vrlo uravnoteženom dosluhu, što je zajedničkom muziciranju davalo sigurnost i uvjerljivost. Publika je zdušno pljeskala, davši oduška svojem oduševljenju doista vrsnom izvedbom.

    Za kraj večeri odabrao je Mario Korunić Serenadu za gudače, op. 6 u Es-duru Josefa Suka. Češki majstor, proizašao iz razreda velikana Antonína Dvořáka, nije u širokim krugovima poznavatelja glazbe s prijelaza 19. u 20. stoljeće postigao slavu svojega učitelja i svekra, ali nešto boljim poznavateljima češke glazbene baštine itekako je dobro poznato ime, osobito kada je riječ o njegovim simfonijskim pjesmama i klavirskim ciklusima. Sukova Serenada izdanak je glazbenog romantizma s kraja 19. stoljeća, a već svojim naslovom upućuje na spokoj noćnoga ugođaja. Opsežna u trajanju i gudački odlično koncipirana skladba  pružila je glazbenicima Varaždinskog komornog orkestra mogućnost za predano muziciranje, za uživljavanje u bogatu teksturu svakog od četiriju stavaka čije kontrastne atmosfere i ritamske oznake u potpunosti odgovaraju standardima instrumentalnog naslova (Serenada) omiljenog u razdoblju u kojemu su noćni snovi još bili u suglasju s glazbenom estetikom iskazivanom plemenitom konsonantnošću. Pa kada je i brza i dramatična, to je ipak uvijek glazba ugode, sukladna vremenu romantične osjećajnosti. A tako je mislio i Mendelssohn, pa i Čajkovski. Dakle, sve usklađeno i uhu ugodno, dobro uigrano i potpuno pomirljivo.

    © Zdenka Weber, KLASIKA.hr, 11. veljače 2022.

    Program:

    F. Mendelssohn: Simfonija za gudače br. 2 u D-duru
    P. I. Čajkovski: Varijacije na rokoko temu, op. 33 za violončelo i orkestar
    J. Suk: Serenada za gudače, op. 6

Piše:

Zdenka
Weber

kritike