Intenzivna izvedba dobro pripremljenog orkestra i šarmantnog solista

Simfonijski orkestar HRT-a, Alessio Allegrini, rog, Enrico Dindo, dirigent, Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog, Zagreb, 10. veljače 2022.

• 
  
  Ugledni talijanski violončelist i dirigent Enrico Dindo bio je od 2015. do 2021. godine šef dirigent Simfonijskog orkestra HRT-a i ta je suradnja prema mnogim pokazateljima protekla u odličnoj atmosferi i s brojnim vrlo uspješnim nastupima. Nažalost su oštećenja KD Vatroslava Lisinskog uzrokovana potresima u Zagrebu, zbog čega je palača glazbe bila zatvorena, osujetila planirane koncerte i, kao što je zagrebačkim pretplatnicima ciklusa Simfonijskog orkestra HRT-a poznato, neki su koncerti održavani u drugim prostorima a poneki i morali biti otkazani za neka bolja vremena. Srećom, pa i usprkos novoj pošasti uzrokovanoj pandemijom zaraze koronavirusom, koncertni se život u omiljenu Veliku dvoranu KDVL vraća, pa je tako nadoknađen i planirani koncert maestra Enrica Dinda s njegovim donedavno matičnim orkestrom. Slušateljstvo se u velikom broju okupilo 10. veljače a sada već gostujući dirigent odužio se pripremom zanimljivog programa na kojemu su bile Beethovenova Egmont, uvertira, op. 84 i uvijek rado slušana Deveta simfonija u a-molu, iz novoga svijeta, op. 99 Antína Dvořáka te kao središnji dio Drugi koncert za rog i orkestar u Es-duru Richarda Straussa sa solistom – talijanskim hornistom Alessijem Allegrinijem. Dakako, kao što je uobičajeno, koncert je izravno prenosio Treći program Hrvatskog radija.
  
  

  Ali prije iscrpnijeg opisa izvedbi odabranih djela na programu, želja mi je pohvaliti popratni dokument koncerta, uobičajenu programsku knjižicu iz koje zainteresirani slušatelj može saznati osnovne podatke o interpretima i djelima koje će slušati. Dakako, ustaljena je praksa organizatora koncerata da program poprate verbalnim opisima i tom se dodatnom dijelu svakog koncerta uglavnom ne posvećuje osobita pozornost. Pa ipak, Programska knjižica sa životopisima glazbenika – u konkretnom slučaju biografijama Simfonijskog orkestra HRT-a, solista Alessija Allegrinija i dirigenta Enrica Dinda, privukla mi je pozornost jednako izgledom kao i sadržajem. Pohvalan je već tip slova, čija je veličina primjerena za olakšano čitanje, a za pohvaliti je i popratni tekst muzikologinje Nataše Leverić Špoljarić koja si je očito dala dovoljno truda za nalaženje relevantnih podataka kojima su predstavljeni skladatelji i njihova djela. Doista, nije to prvi takav slučaj, ali kada se pročita sve napisano, a uz to može i vizualno upoznati portrete svih likova objedinjenih programom, slušatelj je nedvojbeno dobro informiran i pripremljen za susret s akustičkim doživljajima koji ga očekuju. A za buduća pokoljenja upravo programske knjižice ostaju kao arhivski materijal  koji će svjedočiti bogatstvo koncertne ponude u kojoj današnja publika može uživati.
  
  

  Kada je pak riječ o pruženom akustičkom užitku koji su pružili Simfonijski orkestar HRT-a s gostujućim glazbenicima iz Italije, moguće je nastaviti u jednako pohvalnom tonu. Naime, Enrico Dindo pomno je pripremio orkestar, a solist u Straussovom Drugom koncertu za rog i orkestar u Es-duru Alessio Allegrini opravdao je poziv za doduše prvi ali za njega kao i za slušatelje svakako uspješan nastup u Zagrebu.

  Uvertira koju je Ludwig van Beethoven skladao kao scensku glazbu za Goetheovu tragediju Egmont, prvi put izvedenu u bečkom Burgtheateru 15. lipnja 1810. godine, jednostavačna je skladba s programnim intencijama, iako je riječ o tipičnom zapisu klasičnog ustrojstva partiture namijenjene velikom orkestru. Ravnajući Simfonijskim orkestrom HRT-a isticao je maestro Enrico Dindo dramatiku glazbenoga sadržaja naglašavanjem dinamičkih kontrasta i poticanjem pojedinih instrumentalista na pregnantnija zvučanja, čime je ostvario bogatu zvukovnost i potencirao dramatiku cjeline.

  U najavama koncerta koje je bilo moguće čuti na programima HRT-a u kojima je dirigent Enrico Dindo objašnjavao razloge za poziv hornista Alessia Allegrinija – njegova dugogodišnjeg prijatelja i kolege iz vremena kada je Dindo kao violončelist bio član orkestra milanske Scale, kao i iz objavljenog životopisa Alessia Allegrinija, očito je da je riječ o iskusnom orkestralnom glazbeniku koji je surađivao s brojnim talijanskim manjim i većim orkestrima, a poput Dinda i on se okušava za dirigentskim pultom. U izjavi pak koju je HRT-u dao Allegrini, vrlo je simpatično izrazio radost da može nastupiti u Zagrebu, pripomenuvši uz to kako mu je jasno da zagrebačka publika dobro poznaje koncerte za rog budući da je iz Zagreba na svjetske podije stigao svakako najugledniji hornist današnjice Radovan Vlatković. Pa kada je već sam Allegrini spomenuo Vlatkovića, usporedba njihovih interpretacija Straussova koncerta svakako ide više u korist hrvatskog glazbenika. Pa ipak, iako Allegrinijeva tehnička bravura nije u svakom detalju na najvišoj razini i u brzim se pasažama omaknu netočnosti, talijanski je solist na nimalo lakom glazbalu kakvo je rog upravo u pogledu interpretacije pjevnih fragmenata itekako dojmljiv i u njegovom je muziciranju moguće uživati. A da je svojevrsni šarmer, pokazao je improviziranim dodacima šećući među orkestralnim glazbenicima i ostvarivši prisnu i spontanu komunikaciju s publikom koja ga je ispratila dugim pljeskom.
  
  Dvořákovu simfoniju Iz novoga svijeta, jednu od zacijelo najomiljenijih simfonija romantičnog razdoblja – dodatno obilježenu nacionalnim epitetima, opisala je Nataša Leverić Špoljarić osobito iscrpno, dajući mnoge podatke jednako o nastanku djela kao i o njegovoj strukturiranosti. Nadati se da su upravo mlađi posjetitelji  spremni odvojiti potrebno vrijeme i pročitati takav uvod u slušanje. No možda je ova nada tek izraz naivnosti, ali onome tko je opis pročitao slušanje je nedvojbeno pružilo dodatni užitak. Bilo kako bilo, Simfonijski orkestar HRT-a vođen dirigentom kojega itekako dobro poznaje, uplovio je u duboki ocean Dvořákove skladateljske mašte punim intenzitetom, koji potvrđuje vrsnu pripremu ali i želju da se u danom trenutku bude precizan, da se frazu oblikuje muzikalno (osobito lijepi solo engleskog roga) i da se pozornim praćenjem dirigentovih gesti ostvari interpretaciju koja jednako slavi genijalnog autora kao i izvođačke sposobnosti svakog u orkestru.
  
  

  Da su slušatelji prepoznali sve kvalitete glazbe i izvedbe potvrdio je gromoglasni pljesak, dok je zadovoljstvo izvođača i njihovog vođe – maestra Enrica Dinda, bilo vidljivo na ozarenim licima i dugim poklonima. Upravo onako kako i treba biti na ugodno provedenom koncertnom događaju.

  © Zdenka Weber, KLASIKA.hr, 11. veljače 2022.

  Program:
  
  Ludwig van Beethoven: Egmont, uvertira, op. 84
  Richard Strauss: 2. koncert za rog i orkestar u Es-duru
  Antonín Dvořák: 9. simfonija u e-molu, Iz novog svijeta, op. 95

   

Piše: