Maštovita izvedba Vivaldija s mnoštvom jazz i rahmanjinovskih momenata

Matej Meštrović, klavir, Ansambl violinista Kinor, Recomposed Vivaldi, Koncertna dvorana Hrvatskog doma u Splitu



  • Četiri godišnja doba
    Antonia Vivaldija jedno je od najpopularnijih klasičnih djela ikad napisanih – četiri violinska koncerta, od kojih svaki prikazuje raspoloženja i ilustrira priče vezane uz određeno doba godine. 300 godina nakon nastanka djela, Vivaldijeve melodije i dalje oduševljavaju, harmonijska rješenja uzbuđuju, a glazbom dočarani prizori pričaju priče. Vivaldijeva Četiri godišnja doba nastala su u Veneciji na vrhuncu barokne ere. Bili su upečatljivi za to vrijeme: moderni, virtuozni i energični. Neuobičajeno za to vrijeme, Vivaldi je objavio koncerte s popratnim pjesmama (vjerojatno ih je napisao on sam) koje su opisale godišnja doba koja je njegova glazba trebala dočarati. Djelo je napisano za violinu solo, čembalo, teorbu i gudače.

    Obrade već postojećih umjetničkih djela su kulturalno karakteristične za modus repeticije koji obilježava postmoderna vremena. Jon Pareles, američki kritičar popularne glazbe, piše kako se čini kao da je to sofisticirano kopiranje prošlosti koje je preotelo važnost inovaciji. Jedna od finih karakteristika obrada jest mogućnost da umjetničkom djelu privuče nove fanove. Je li među publikom na koncertu ansambla Kinor i Mateja Meštrovića bilo više fanova Vivaldija ili djela Mateja Meštrovića, nije sasvim jasno. Svakako, dvorana Hrvatskog doma u Splitu je 17. veljače bila dupkom puna. Činilo se kao da publika poznaje rad svestranog umjetnika Mateja Meštrovića te mu je svojim dolaskom pružila povjerenje. Meštrović je inače ekskluzivni umjetnik američke izdavačke kuće Parma Recordings, a u produkciji iste kuće izašao je i njegov uspješni nosač zvuka Vivaldi 4 Seasons for 3 pianos. Splet triju umjetnika – Meštrovića, Matije Dedića i Hakana Ali Tokera rezultirao je uspješnicom te je uvršten na Spotify listu 50 klasičnih izdanja. Američkoj publici Meštrović je poznat, te ga je tamošnja kritika proglasila hrvatskim Johnom Williamsom.

    Upravo je za potrebe Zlatnog ciklusa ove koncertne dvorane Matej Meštrović napisao obradu za ansambl Kinor, kojeg čine dvanaest violinistica: sadašnje i bivše studentice Umjetničke akademije u Splitu iz klase Evgenije Epshtein, koja je na koncertu imala ulogu solistice, te za klavir. Pred Meštrovićem je bio izazovan zadatak: u nedostatku dubokog orkestralnog korpusa, klavir je preuzeo tu ulogu. Ipak, neuobičajeni izvođački sastav nije bio ono najzanimljivije. U fokusu je skladateljska invencija Mateja Meštrovića koji je termin obrada doveo na novu razinu, pa je ispravnije govoriti o komponiranju nanovo, kako i sugerira naslov koncerta: Recomposed Vivaldi. Pojedini ulomci koji Meštroviću nisu stvarali inspiraciju ili izazov nanovo su komponirani, tako da su izbačeni, te je Meštrović na ta mjesta koristeći Vivaldijeve motive skladao nove fragmente. Skladba je tako parcijalno promijenjena, a na publici je bio zanimljiv zadatak razlučivanja Vivaldija od Meštrovića.

    Ipak, prvi taktovi su nam jasno pokazali da će zvukom ove večeri upravljati ponajprije Meštrovićeva mašta. Šarenilo boja na pozornici – od odjeće izvođača do razigranog izbora pozadinskih svjetala, imalo je potporu i u zvuku. Vivaldi je bio prerušen u glomazan zvuk s mnoštvom kromatike, prohoda, jazz i rahmanjinovskih momenata, ali i s udarcima nogama o binu. Ansambl Kinor zajedno s Matejem Meštrovićem bio je vidno svjestan senzacije koju pred publikom izaziva i nije im smetao gromoglasan pljesak između stavaka. Najmaštovitija dionica bila je klavirska: osim pokrivanja niskih laga, dionica klavira bila je ključna za prijelaze između fragmenata. Česte promjene u ritamskom pulsu i zanimljivi upadi često su presijecani tišinom koju je Meštrović vješto iskoristio. Dijalog između ansambla violina i solistice bio je zadivljujuće skladan, a mnoštvo violina na sceni ponekad je izgledalo kao šuma u kojoj je teško razaznati iz kojeg smjera dolazi koji zvuk. Meštrović je maštovito koristio ansambl i rijetko ponavljao korištene kombinacije odnosa među instrumentima. Pravo iznenađenje ostavio je za kraj. Četverostavačnoj skladbi dodao je codu, u koju je uklopio i melodiju koja je niti malo igrom slučaja nalikovala Oliverovoj pjesmi Moj galebe. Meštrović se tako upisao na podugačku listu onih koji kao da se trude podilaziti splitskoj publici i uvijek ponuditi nešto poznato.

    Bilo da je riječ o podilaženju ili čistom produktu Meštrovićeve mašte, izvedba je okrunjena dugotrajnim pljeskom te su izvođači publici priuštili i obradu Turskog marša iz Sonate za klavir br. 11 u A-duru W.A. Mozarta. Čini se kako su i publika i izvođači uživali u ovoj Meštrovićevoj igri s Vivaldijem.

    © Petra Crnčević, KLASIKA.hr, 18. veljače 2022.

    Koncert izveden: 17. veljače 2022.

    Program:

    Antonio Vivaldi: Četiri godišnja doba (obrada Matej Meštrorivć)

Piše:

Petra
Crnčević

kritike