Hrabar odabir programa i savršena izvedba

Berlinska filharmonija, Kirill Petrenko, dirigent, Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog

• 
  
  Lijepo je bilo, nakon pune dvije pandemijske godine, vidjeti Koncertnu dvoranu Vatroslava Lisinskog ispunjenu do posljednjeg mjesta na koncertu klasične glazbe, no čuđenju nema mjesta jer je, u organizaciji samog KDVL-a, u subotu nastupila glasovita Berlinska filharmonija. Takvo, s razlogom razvikano ime, jamstvo je da će se u Lisinski doći pokazati ljudi koje inače ne viđamo na koncertima, a kojima cijene ulaznica u rasponu od 600 do 1200 kuna nisu predstavljale nikakav problem; mnogi istinski ljubitelji glazbe odlučili su ipak radije platiti račun za plin.

  Jedan od najboljih svjetskih orkestara, u Hrvatskoj zadnji put nastupio je davne 1968. u Dubrovniku pod ravnanjem Herberta von Karajana, a na sinoćnjem ga je koncertu vodio aktualni šef-dirigent Kirill Petrenko. Slušali smo skladbe Bernda Aloisa Zimmermanna, Witolda Lutoslawskog i Johannesa Brahmsa.
  
  

  S obzirom na zvjezdani status orkestra, ali i na sastav publike, hrabra je bila odluka Berlinske filharmonije i maestra Petrenka da težište programa stave na noviju glazbu. Ansambl koji ove godine obilježava 140 godina postojanja proslavio se konzervativnim repertoarom utemeljenim na klasicizmu i romantizmu. Tek je Claudio Abbado, koji je Berlinsku filharmoniju preuzeo 1989., u njezine programe uveo suvremenu literaturu, a tu tradiciju nakon Simona Rattlea nastavlja i rusko-austrijski dirigent Kirill Petrenko.

  Nastup je tako otvoren izvedbom preludija za veliki orkestar Photoptosis njemačkog skladatelja Bernda Aloisa Zimmermanna, koji ju je napisao 1968., dvije godine prije smrti. Mikropolifonijskim i mikrotonalnim postupcima skladatelj je teksturu zgusnuo do stanja u kojem više ne razaznajemo tonove, nego samo zvučne boje. Efektna, majstorski orkestrirana, protkana kratkim ali prepoznatljivim citatima autora u rasponu od Bacha do Wagnera, ova se skladba pokazala kao idealan poligon za pokazivanje izvedbenih mogućnosti Berlinske filharmonije. Uz neupitnu tehničku spremnost te intonativnu i ritmičku preciznost, impresivno je jedinstvo u kojem svi glazbenici dišu poput jednog organizma. Takav dosluh omogućuje sjajnu izvedbu kakvu smo čuli, punu dinamike unutar svakog pojedinog tona te elegantnog, gotovo neprimjetnog prelijevanja boje zvuka iz sekcije u sekciju.

  Uslijedila je Prva simfonija Witolda Lutoslawskog, velikana poljske glazbe 20. stoljeća. Riječ je o djelu iz njegove rane faze, u kojem su čujni odjeci tradicijske glazbe, neoklasicizma, ali i Bartóka i Prokofjeva. Izuzetno teška partitura postavlja visoke zahtjeve kako pred dirigenta, tako i pred svakog člana orkestra; puna je kontrasta, složenih ritmova, bogata bojama i izričajem, na trenutke gotovo eksplozivna. Sve su ove karakteristike na najbolji način došle do izražaja u temperamentnom tumačenju Kirilla Petrenka i Berlinske filharmonije. Usprkos vrtoglavim pasažama u svim dionicama, u njihovom muziciranju nije bilo slučajnih tonova te nepreciznih početaka i završetaka, zvuk je pun i lijep u čitavom dinamičkom rasponu, pianissima su jasna a fortissima moćna i plemenita, baš kako i priliči Lutoslawskom.

  U drugom dijelu koncerta čuli smo Drugu simfoniju u D-duru, op. 73 Johannesa Brahmsa, djelo melankoličnog i pastoralnog ugođaja što ga je skladatelj napisao 1877. na ljetovanju u Koruškoj. Bila je to još jedna upečatljiva izvedba u kojoj smo mogli uživati u rasponu jačine zvuka Berlinske filharmonije u savršeno izvedenim, gotovo klizećim crescendima i decrescendima, u ljepoti tona, profinjenosti interpretacije, lakoći muziciranja i u svemu ostalom što Berlinsku filharmoniju čini jednim od najboljih orkestara na svijetu.

  Berlinska filharmonija, naravno, ne svira sama od sebe. Za uspjeh nastupa najzaslužniji je Kirill Petrenko, samozatajni 50-godišnjak koji je za šefa-dirigenta izabran 2019. godine. Petrenko se ne fotografira i ne daje intervjue, ali sve o sebi govori glazbom. Njegovi su pokreti naizgled gotovo školski, a pojava mu odiše smirenošću i autoritetom. Posebno je to došlo do izražaja u prvome dijelu koncerta, kad je glazbenike sigurno ali senzibilno i muzikalno proveo kroz zamršene partiture Zimmermanna i Lutoslawskog. Izvodeći Brahmsa ipak si je dopustio nešto temperamentnije kretnje; njegova interpretacija Druge simfonije nije bila ni inovativna ni revolucionarna, ali je bila pregledna i izražajna, uz sjajnu komunikaciju s orkestrom. Iako nije celebrity poput svojih prethodnika, Petrenko nastavlja njihov put u onome što je najvažnije, a to je –glazba.
  
  

  © Alenka Bobinsky, KLASIKA.hr, 20. veljače 2022.
  
  Koncert izveden 19. veljače 2022.
  
  Program:
  
  Bernd Alois Zimmermann: Photoptosis, preludij za veliki orkestar 
  Witold Lutosławski: Prva simfonija
  Johannes Brahms: Druga simfonija u D-duru, op. 73 

Piše: