Zaokruženi pijanistički recital čvrste unutarnje logike

CD-album, Víkingur Ólafsson, klavir: Mozart i suvremenici (Mozart & Contemporaries), CD (W. A. Mozart, J. Haydn, C. Ph. E. Bach, B. Galuppi, D. Cimarosa), Deutsche Grammophon, 2021.

• Islandski pijanist Víkingur Ólafsson (1984) snimio je već četiri glazbena albuma za prestižnu diskografsku kuću Deutsche Grammophon. Nakon izdanja kompaktnih diskova (CD-ova) s djelima Philipa Glassa (2017), Johanna Sebastiana Bacha (2018) te Jean-Philippea Rameaua i Claudea Debussyja (2020), koji su potom objavljeni i kao zajedničko izdanje (Triad, 2020), prošle mu je godine izišao CD Mozart i suvremenici (Mozart & Contemporaries), a album se može nabaviti i u obliku dviju gramofonskih ploča (LP).

  Bez velikih muzikoloških pretenzija, Ólafsson je u travnju 2021. u zanimljivu odabiru klavirske (i ne samo klavirske) glazbe 18. stoljeća snimio uz devet skladbi Wolfganga Amadeusa Mozarta (1756–1791) i jednu klavirsku sonatu Josepha Haydna (1732–1809), rondo Carla Philippa Emanuela Bacha (1714–1788), dvije jednostavačne sonate Domenica Cimarose (1749–1801) i dva stavka iz sonata Baldassarea Galuppija (1706–1785). Redoslijed djelâ na CD-u, nimalo slučajan, naveden je na kraju teksta.

  Joseph Haydn kao skladatelj klavirske glazbe koncertnoj publici nije nepoznat (još manje diskofilima), ali je svakako manje poznat nego što to njegove klavirske sonate i druga djela zaslužuju. Ovom prilikom treba upozoriti i na to da njegovoj klavirskoj glazbi u širem smislu (a ne samo komornoj glazbi) pripadaju i vrhunska klavirska trija, kojima klavir dominira, a koja je Charles Rosen u Klasičnom stilu (The Classical Style, 1971) u njima posvećenu poglavlju nazvao, zajedno s Mozartovim klavirskim koncertima, „najbriljantnijim klavirskim djelima prije Beethovena”. Među nekoliko Haydnovih sonata u molskim tonalitetima Ólafsson je odabrao Klavirsku sonatu br. 47 u h-molu (Hob. XVI:32), objavljenu u zbirci od šest sonata 1776. godine. Tko se zaželi još klavirskog Haydna u molu (za molskim tonalitetima posegnuo je i u nekoliko klavirskih trija), neće požaliti slušajući još barem – navedimo možda najpoznatije takvo djelo – Klavirsku sonatu br. 33 u c-molu (Hob. XVI:20) iz 1771. (U standardnom katalogu Haydnovih djela što ga je sastavio nizozemski muzikolog A. van Hoboken klavirske sonate sadržane su u skupini br. XVI.)
  
  Njemački skladatelj Carl Philipp Emanuel Bach, nazivan „berlinskim ili hamburškim Bachom” (za razliku od polubrata mu Johanna Christiana /1735–1782/, „milanskoga ili londonskoga Bacha”), bio je tijekom druge polovine 18. i na početku 19. stoljeća za mnoge jednostavno „Bach”, dok danas, dakako, na spomen toga imena prvo pomišljamo na oca ove dvojice skladatelja – Johanna Sebastiana Bacha (1685–1750). I dok se u nas i od gimnazijalaca očekuje da usvoje frazu iz povijesti glazbe Bachovi sinovi (uz spomenute najpoznatije ona obuhvaća još dvojicu skladatelja), ne bi se baš moglo reći da su njihova djela danas osobito poznata širokom krugu ljubitelja glazbe.

  Pijanistima će C. Ph. E. Bach biti poznat po Ogledu o pravoj umjetnosti sviranja klavira (Versuch über die wahre Art, das Clavier zu spielen, I–II; 1753–1762; hrv. prijevod 2004), jednom od najvažnijih izvora o instrumentalnoj izvodilačkoj praksi 18. stoljeća (uz srodna djela za /poprečnu/ flautu J. J. Quantza iz 1752. i violinu Amadeusova oca L. Mozarta iz 1756), ali znatan dio njih – izuzmimo dakako one posvećene osobito glazbi 18. stoljeća – vjerojatno se rijetko laća njegovih klavirskih djela. Skladatelj izražajne, često i oblikovno slobodne glazbe tzv. osjećajnoga stila (Empfindsamer Stil), izrazite glazbene retoričnosti (i uz korištenje instrumentalnoga recitativa), a koja zahtijeva i ukusnu uporabu rubata, predstavljen je na Ólafssonovu CD-u Rondom u d-molu, H. 290 (Wq. 61/4) iz posljednje od šest njegovih zbirki od šest klavirskih sonata, ronda (od druge zbirke) i fantazija (od četvrte zbirke) „für Kenner und Liebhaber” (za znalce i ljubitelje – amatere), objavljnih između 1779. i 1787. godine (Wq. 55–59, 61). (Kratice H. i Wq. označavaju imena američkoga muzikologa E. E. Helma i belgijskog glazbenog bibliografa A. Wotquennea, koji su sastavili standardne kataloge djela C. Ph. E. Bacha.)
  
  

  Jedan je to od brojnih mogućih izbora među više od tri stotine klavirskih djela (oko 170 sonata) ovoga skladatelja, samostalnih ili udruženih u cikluse od po šest djela (uz spomenute zbirke još i tzv. Pruske sonate, Wq. 48; tzv. Württemberške sonate, Wq. 49; Šest sonata za klavir s izmijenjenim repeticijama, Wq. 50; zbirke sonata Wq. 51–52; Šest lakih klavirskih sonata, Wq. 53; Šest sonata za klavsen [clavecin] za uporabu damama, Wq. 54).

  Pojam klavir (Clavier) u nazivu i opisu djelâ ovoga skladatelja treba shvatiti u širem značenju instrumenta s tipkama, koji uz fortepiano onoga vremena (klavir u užem smislu) može podrazumijevati i klavikord i čembalo (franc. clavecin). U naslovu zbirke iz koje je odabran Rondo u d-molu koji slušamo na ovom CD-u nalazi se fortepiano.

  Talijanski skladatelji Baldassare Galuppi (poznat pod nadimkom Il Buranello, jer je rođen u Buranu kraj Venecije) i Domenico Cimarosa (kršten kao Cimmarosa, kako mu se prezivao i otac) bili su u svoje vrijeme najpoznatiji kao skladatelji opere. Galuppi je, zajedno s komediografom Carlom Goldonijem (1707–1793), čija je libreta uglazbljivao, imao važnu ulogu u razvoju žanra opere buffe poznatoga kao dramma giocoso (tal. šaljiva drama), u kojem se osim komičnih uloga (parti buffe) i onih ozbiljnih (parti serie) pojavljuju i uloge srednjega karaktera (parti di mezzo carattere). Od djelâ toga žanra i operâ uopće najpoznatiji mu je Seoski filozof (Il filosofo di campagna, 1754, na Goldonijev libreto). Najpoznatija dramma giocoso svih vremena, doduše, Mozartov je Don Giovanni (1787). Galuppija se drži, zajedno s Goldonijem, začetnikom među drugim skladateljima brzo proširenog tzv. lančanoga finala (sastavljenog od više glazbenih odsječaka) što dolazi na kraju jednog ili više činova u operi buffi (opet s najvećim primjerima u Mozarta: nitko nije nadmašio finale II. čina Figarova pira), dok se Cimarosina opera buffa Tajni brak (Il matrimonio segreto, 1792) do danas održala u svjetskom opernom repertoaru, u kojem ipak ima rubno mjesto (praizvedba u Beču bila je toliko uspješna da je car Leopold II. zatražio iste večeri ponovnu izvedbu cijele opere u svojim odajama, što bi valjda bio najdulji bis, tj. dodatak u povijesti glazbe).

  I Galuppi i Cimarosa njegovali su i operu seriju (poznat je rondò Nel lasciarti, o prence amato iz Cimarosine opere L'Olimpiade – Olimpijada, 1784, na višestruko uglazbljivan libreto P. Metastasija – uglazbio ga je i Galuppi), a obojica su neko vrijeme bila skladatelji u službi ruske carice Katarine II. Velike: Galuppi 1765–1768, a Cimarosa 1787–1791.

  Kao i većina talijanskih opernih skladatelja njihova vremena, obojica su skladala i za instrumente s tipkama. Galuppi je ostavio oko 130 sonata i drugih klavirskih djela (namijenjenih primarno čembalu). Oko polovina sonata jednostavačna je, dok ostale imaju dva ili tri stavka. Većina ih je u durskim tonalitetima, sa stavcima u binarnom (dvodijelnom) obliku. Dio ih je za skladateljeva života bio tiskan u Londonu, Parizu i drugdje. Većina od više desetaka sačuvanih Cimarosinih sonata, objavljenih više puta tijekom 20. stoljeća u različitim izborima i redakturama, jednostavačna je, ali se pretpostavlja da su mu mnoge sonate izvorno bile dvostavačne ili trostavačne. Sonate ove dvojice skladatelja nerijetko su oslonjene na pjevnost gornjega glasa, tj. dionice u desnoj ruci (s vokalnim utjecajima) te rastavljene akorde u lijevoj ruci na način Albertijeva basa, ali ima ih i inventivnije zamišljenih, što pokazuje i Ólafssonov izbor.
  
  Mnogim ljubiteljima glazbe i pijanistima Galuppijevo je ime poznato ponajprije zahvaljujući velikom talijanskom pijanistu Arturu Benedettiju Michelangeliju (1920–1995) i njegovoj izvedbi Galuppijeve Sonate br. 5 u C-duru, osobito prvoga stavka (Andante), glazba kojega izaziva predodžbe o rokoko karakteru galantnoga stila. Ólafsson je odabrao glazbu toga skladatelja posve drugačijega karaktera – prve stavke sonatâ br. 9 u f-molu i br. 34 u c-molu, posegnuvši i iz Cimarosina klavirskog opusa za djelima u molu (jednostavačne sonate br. 42 u d-molu i br. 55 u a-molu). (Uvriježeni kataloški brojevi sonata ove dvojice skladatelja služe jasnom identificiranju skladbi i ne daju podatke o kronologiji djelâ, o datacijama kojih često nedostaju pouzdani tragovi.)

  U društvu već spomenute Haydnove Sonate u h-molu te molskih među odabranim Mozartovim djelima (Fantazija u d-molu, KV 397, 1782; Klavirska sonata br. 14 u c-molu, KV 457, 1784; Adagio u h-molu, KV 540, 1788), četiri Galuppijeva odnosno Cimarosina djela pridonose posebnom ozračju Ólafssonova albuma, na koji su još uvršteni Mozartovi Rondo u F-duru, KV 494 (prva inačica nastala je 1786), Rondo u D-duru, KV 485 (1786), Gigue u G-duru, KV 574 (1789), Klavirska sonata br. 16 u C-duru, KV 545 (1788) te dva neklavirska djela u klavirskoj transkripciji: treći stavak Gudačkoga kvinteta br. 3 u g-molu, KV 516 (1787), u onoj samoga pijanista, i, kao epilog, motet (za mješoviti zbor, gudače i orgulje) Ave verum corpus, KV 618 (1791), u transkripciji Franza Liszta (1811–1886).

  Navedene godine završetka odabranih skladbi pokazuju kako je pijanist posegnuo za Mozartovim djelima iz njegova posljednjeg, bečkog desetljeća (1781–1791). U tom je razdoblju objavljen i odabrani rondo C. Ph. E. Bacha, dok je Haydnova sonata objavljena, kako je navedeno, 1776. godine.
  
  Ólafssonova je interpretacija Mozarta slojevita, ali lišena bilo kakvih manirizama: intelektualna je i osjećajno sadržajna, razigrana i briljantna, ali i kontemplativna, već prema slojevitosti same glazbe koja se samo površnom ili predrasudama opterećenom uhu može činiti primarno jednostavnom. Znatiželjno uho zamijetit će u Ólafssonovim izvedbama puno suptilnosti u artikulaciji i akcentuaciji. Mozartove klavirske sonate, od kojih su i Haydnove pretežno tehnički zahtjevnije, i druge skladbe za klavir nisu u smislu manualne briljantnosti toliko zanimljive virtuoznom tipu pijanista koji računa na podizanje publike na noge (što ne znači da i modernom pijanistu ne mogu zadavati tehničke neugodnosti, ponekad i na neočekivanim mjestima), ali interpretatoru bogatoga unutarnjeg muzičkog sadržaja daju velike mogućnosti. Ne čudi da je veći broj istaknutih pijanista 20. i 21. stoljeća integralno snimio Mozartove klavirske sonate, na suvremenom koncertnom klaviru i povijesnim instrumentima (fortepiano) ili njihovim replikama.
  
  

  U izvedbi Ronda u F-duru, KV 494 kakva se može poželjeti (u proširenoj inačici u kojoj je taj izvorno samostalan klavirski komad postao treći stavak Klavirske sonate br. 15 u F-duru, KV 533/494, 1788) razaznaju se i modeli pijanistovih interpretacijskih osvjetljenja Mozartove glazbe. U drugoj molskoj epizodi stavka, onoj u f-molu, moglo bi se možda poželjeti više romantičkog dodira, ali Ólafsson u podjednakoj brizi za sve dionice u pretežno troglasnom slogu prepoznaje, ovdje u vrlo koncentriranu obliku, Mozartov interes za majstore baroka (napose Bacha i Händela, na koje mu je pozornost skrenuo barun G. van Swieten), očitiji u maloj posveti Bachu Gigueom u G-duru, KV 574, s ovoga albuma. Obojio je to mjesto u rondu pijanist i gotovo skrivenim intervencijama rubata, koji je Mozart praktički notirao u svom klavirskom Rondu u a-molu, KV 511 (važnom i u Berkovićevu filmu Rondo), pa je (ne samo zbog toga; već je bilo riječi o Ogledu C. Ph. E. Bacha) s pozicije tobožnje stilske čistoće neutemeljeno interpretu odricati pravo na nj u Mozarta. U izvedbi nekih stavaka/skladbi odabranih na ovome CD-u moglo bi ga se poželjeti i više.

  Već je spomenuto kako raspored skladbi na CD-u nije slučajan (morao je donekle biti prilagođen potrebama četiriju strana pločâ u LP izdanju). Odsječci na CD-u br. 3–6 (od ukupno 21) pokrivaju područje d-mola odnosno D-dura: nakon ronda C. Ph. E. Bacha i sonate Cimarose (d-mol) slijede Mozartova Fantazija u d-molu, KV 397 i Rondo u D-duru, KV 485. Od dva osnovna dijela fantazije, prvi je u d-molu, a završni (Allegretto) u D-duru, koji je pak Mozart ostavio nedovršenim: nakon dominantnog akorda (u 97. taktu) njegovo razrješenje nije zapisano, pa je A. E. Müller nadopisao deset skladno nadovezanih zaključnih taktova. Taj je problem uvjetne dovršenosti Ólafsson riješio na osebujan način: izostavio je cijeli durski dio skladbe i iskoristio činjenicu da i molski dio završava dominantnim septakordom koji izaziva očekivanje razrješenja u tonički (d-molski ili D-durski) akord. Samo on nije posegnuo za D-durom završnoga Mozartova Allegretta te skladbe već odmah za Rondom u D-duru, KV 485, u vrlo transparentnoj izvedbi s elementima odmjerenog humora. U toj se gotovo monotematičnoj skladbi neumorno ponavlja Mozartu očito draga tema, koju je prilagodio iz trećega stavka Klavirskoga kvarteta u g-molu, KV 478.
  
  Zanimljiv je i odabir Klavirske sonate br. 16 u C-duru, KV 545, nazivane i Sonata semplice ili Sonata facile, jer je navodno jednostavna za sviranje i smatrana primarno didaktičkim djelom, pa i divan drugi stavak (Andante) često gubi sav čar u misijama njegovanja đačke discipline. Da ni to Mozartovo, na prvi pogled nevino, djelo nije toliko nevino osjetio je i sâm Ólafsson u svojim klavirskim početcima (frustriran pasažom koja počinje u petom taktu, išarao je note cijeloga stavka!), kako piše u pristupačnom, relativno kratkom i zanimljivo intoniranom vodiču kroz skladbe na CD-u u popratnoj knjižici. Drugi mu stavak ove sonate jednostavno pjeva, u preljevima tonskih boja postignutih i korištenjem pedala, a iz naizgled primitivnog Albertijeva basa lijeve ruke, u stalnom šesnaestinskom pokretu, izvukao je jednostavne melodijske linije basove dionice. Propisana ponavljanja ne slijedi. Ne upuštajući se u ornamentacijske izazove (neobično je da je na nekim mjestima u više skladbi ispustio neka od grupetta, tj. dvostrukih ukrasa), ipak je i u toj domeni slušatelju podario nekoliko suptilnih dodira (druga tema u prvome stavku, koda trećeg stavka Sonate u C-duru).
  
  

  Kapitalna Klavirska sonata br. 14 u c-molu, KV 457 (koju je Mozart objavio zajedno s poslije nje skladanom klavirskom Fantazijom u c-molu, KV 475, kao svojevrsnim portalom), jedna od dvije skladateljeve klavirske sonate, od njih osamnaest, u molskom tonalitetu (druga je br. 8 u a-molu, KV 310), dovodi nas do pitanja izvođenja repeticija (ponavljanja) predviđenih partiturom. Iako se u sonatnom obliku, s obzirom na raspored repeticija, obilježenim ponavljanjem tradicionalno smatra samo prvi dio stavka/skladbe, tj. ekspozicija, u Mozarta je najčešći obrazac ponavljanja takav da se u sonatnom obliku ponavlja i drugi dio stavka, sastavljen od provedbe i reprize (//: ekspozicija ://: provedba + repriza ://). U mnogim izvedbama klavirske, komorne i simfonijske glazbe ta se druga repeticija tradicionalno ignorira (iako to zna dosta štetiti proporcijama nekih stavaka), ali se ponavljanje ekspozicije obično ne dovodi u pitanje.

  I dok je Ólafsson u Mozartovu kratkom Gigueu u G-duru (KV 574), u dvodijelnom obliku (/:: prvi dio ://: drugi dio ://), poštovao sve oznake ponavljanja, a ponovio je i ekspoziciju prvoga stavka sonate KV 545 (također kratkoga), u prvom i trećem stavku Haydnove Sonate u h-molu i prvom stavku Mozartove Sonate u c-molu izostavio je sva ponavljanja, za što ne mogu pojmiti nikakvo objašnjenje osim možda tehničkoga (kapacitet CD-a). Na taj se način izvorni obrisi glazbene arhitekture stavka zamućuju na slušateljima koji su osjetljivi na takve stvari iritantan način. Slušati stavak s tradicionalnim (samo ekspozicija) ili svim ponavljanjima nije isto kao slušati stavak potpuno lišen ponavljanja, u što se i slušatelj koji se snalazi u glazbenom obliku stavka može i sâm uvjeriti, poželi li po završetku ekspozicije upravljačem vratiti dotični odsječak na CD-u na početak. Sviranje repeticije otvara mogućnost i za ukusnu ornamentaciju, natruhe koje smo čuli u Sonati u C-duru.

  Ostavi li se taj problem po strani, Ólafssonova interpretacija i tih djela sluša se sa zanimanjem (i u ne prebrzom tempu briljantne šesnaestinke u trećem stavku Haydnove sonate; promjene pri ponavljanju u triju njezina drugog stavka), osobito po mnogo čemu izvrsna interpretacija Mozartove sonate. Dok mu je u transparentnom vođenju glasova važno pokazati Mozarta kao skladatelja koji se osvrće na barokne prethodnike, Ólafsson u Sonati u c-molu punokrvno donosi patos i dramu okvirnih stavaka predstavljajući skladatelja kao jasnog vjesnika Beethovena (čime se Mozartu nipošto ne odriče skladateljska samobitnost). (Utjecaj toga djela na Beethovenovu Patetičnu sonatu, br. 8 u c-molu, op. 13, jasno je čujan, posebno u adaptiranju druge epizode, u As-duru, Mozartova drugog stavka u glavnu temu drugoga stavka Patetične sonate.)

  Ólafssonov Adagio Mozartove sonate (u kojem sâm skladatelj drugi i treći nastup glavne teme ronda izvorno nije posebno notirao, samo propisujući ponavljanje, pa je ipak zapisao ukrašene inačice na posebnom listu) divan je u svojoj poetičnosti (instrumentalni belkanto); u prvome stavku (Molto allegro) uz prisutne moćne oktave poželjeli bismo neke akorde čuti odsječenijima, dok je tragični treći stavak (Allegro assai), sa svojim očajem i rječitim pauzama, upravo izvrstan. Pijanist je u njemu siguran i slobodan u isti mah, agogički opušten, retorički izražajan, dramatičan u najboljem smislu riječi, a kao da želi pokazati da mu je do čiste glazbe, a ne do vanjskoga efekta, uzbudljivo mjesto u kodi stavka, kad se ruke križaju pa desna u kontraoktavi obilazi kontra G (Fis – G – As – F – G – C; Mozart je u autografu prekrižio za oktavu više izvorno rješenje – vidi sliku), donosi gotovo sotto voce umjesto da se svom silinom udara obori na te duboke tonove, kao u većini klasičnih interpretacija, i kako bih to mjesto i ja volio čuti. Neobično je i izbjegavanje punog efekta oktava u kodi završnoga stavka Haydnove sonate, kao i izvedba jedinog trilera u trećem stavku Mozartove sonate.
  
  

  Tipičan klavir Mozartova bečkog desetljeća bio je fortepiano raspona klavijature od pet oktava, od tona kontra F do tona f³, do kojega doseže i Kraljica noći u Čarobnoj fruli. Mozart se volio poigravati tim ekstremima na klavijaturi fortepiana, pa oba okvirna tona čujemo i na ovom CD-u (ton f³ npr. višestruko je eksponiran u Rondu u F-duru, KV 494, ali i repetitivno na kraju prve epizode, u B-duru, drugoga stavka Sonate u c-molu). Tim je neobičnije što je pijanist odlučio pomaziti umjesto razvaliti kontraoktavu na modernom koncertnom klaviru na spomenutom mjestu, ali smo ipak u punini zvučnosti mogli doživjeti dvije moćne oktave kontra F – veliki F u lijevoj ruci u prvom stavku Sonate u c-molu, kao i drugi najdublji ton Mozartova instrumenta, kontra Fis, među ostalim mjestima i u Ólafssonovoj izvedbi Mozartova Adagia u h-molu, KV 540, u kojem izostavljanje repeticija ne smeta na onaj način toliko očit u jednom sonatnom allegru.

  Težnju izvođenju klavirskih transkripcija djelâ koja izvorno nisu namijenjena klaviru odnosno instrumentu s tipkama islandski je pijanist pokazao već u svojem glazbenom albumu s djelima J. S. Bacha. Dodatan legitimitet za takav postupak s trećim stavkom (Adagio ma non troppo, u Es-duru) Mozartova Gudačkog kvinteta br. 3 u g-molu, KV 516, uz Ólafssonovu je vještu transkripciju i činjenica da postoji sačuvan Mozartov autograf klavirskoga izvatka prvih nekoliko taktova toga stavka. Prelijep je taj stavak i na Ólafssonovu klaviru, s tako mekanom i plemenitom linijom izvorno pripadajućom violini prvoj u području druge tematske skupine toga stavka u sonatnom obliku bez provedbe (osobito u suptilnom rubatu na melodijskim skokovima), no da je original ipak original pokazuje dijalog prve violine i prve viole (Mozartovi gudački kvinteti uvijek imaju dvije viole) koji se zbog nedovoljne razlike u timbru na klaviru pomalo zamućuje.

  Slavni Mozartov motet Ave verum corpus (u D-duru), skladan u Badenu kraj Beča, gdje mu se liječila supruga Constanze, u lipnju njegove posljednje godine života, 1791, prva mu je važnija sakralna skladba nakon nedovršene Velike mise u c-molu, KV 427 (1782–1783), rascvjetanog primjera već spomenuta mu interesa za Bacha i Händela. Ta se pauza u skladanju crkvene glazbe, dokinuta na kraju majstorova života i najpoznatijim od sviju rekvijema, tumači i kao odraz njegova interesa za slobodno zidarstvo u tome razdoblju i pristupa masonskoj loži u Beču 1784. Transcendentalnom Lisztovom transkripcijom za klavir, s izmijenjenim ekvivalentom gudačkog  uvoda i proširenim ekvivalentom zborskog završetka, Ólafsson je na izvrstan način zaključio cijeli album, ostavivši i u ovoj skladbi suptilan trag svoje brige za detalje: slijedi Liszta, pa i kad pojednostavljuje melodijsku liniju sopranâ (Cujus latus... na početku drugoga dijela moteta, koji je skladan u binarnom obliku), ali instrumentalni uvod moteta ipak izvodi na način vjeran Mozartu.

  Zanimanje C. Ph. E. Bacha za slobodnije glazbene oblike dolazi u određenoj mjeri do izražaja i u takoreći fantazijski pojmljenom Rondu u d-molu, H. 290. Težeći izlaganju glazbene retorike Bachova stila, svojom interpretacijom islandski pijanist prilagođava djelo modernom klaviru i umješnim korištenjem pedala i malim intervencijama u notni tekst, pa neke od golih tonova ili nepotpunih akorda u lijevoj ruci pretvara u potpune, držane ili arpeđirane.

  Najveća repertoarna iznenađenja na CD-u pružaju četiri odsječka s već spomenutom glazbom Talijana Galuppija i Cimarose. Ólafsson je svjesno odabrao muziku melankoličnih poticaja u molskim tonalitetima, prenoseći baš u djelima ove dvojice skladatelja nokturalni, gotovo mjesečarski ugođaj, odraz stanovitih noćnih čeznuća, prilagođujući svoje interpretacije željenom efektu, ali i obradivši Cimarosine sonate dodatnim harmoniziranjem u prilagodbi koncertnom Steinwayu. Tko ne poznaje ova djela otprije, u igri pogađanja skladatelja, osobito dojmljivoga prvoga stavka Galuppijeve Sonate u f-molu i Sonate u c-molu te Cimarosine Sonate u d-molu, vjerojatno bi zadnje posegnuo za imenima ove dvojice! Sanjarski potencijal ove glazbe, koja na mahove kao da se opire povijesnovremenskoj kontekstualizaciji, pijanist je nadogradio upravo protoromantičkim interpretacijama, dodajući i sâm u jednom od najavnih videa projekta kako je početak Galuppijeva stavka kojim se otvara CD „mogao skladati Schubert”. Tu je i Cimarosina Sonata br. 55 u a-molu u stilu siciliane (koji je Mozart pozlatio npr. u ariji Susanne Deh vieni, non tardar iz IV. čina Figarova pira i Adagiu Klavirskoga koncerta br. 23 u A-duru, KV 488).

  Iako bih neke pojedinosti volio čuti u drugačijem načinu, i žaleći što nisu uvršteni Mozartovi Rondo u a-molu, KV 511, i Fantazija u c-molu, KV 475, slušanju ovoga glazbenog albuma s užitkom sam se vraćao nekoliko puta, a znam da ću ga slušati i dalje. Album Mozart i suvremenici pokazuje nam Víkingura Ólafssona kao inteligentna i posvećena pijanista koji vanjskim efektima pretpostavlja poniranje u glazbu. I onima sklonijima slobodnijem interpretiranju Mozarta po pitanju agogičke fluidnosti i ornamentacije njegove izvedbe otkrit će se kao vrlo žive, pronicljive, uvjerljive i detaljno promišljene. Pijanist je to koji za instrumentom tehnički u potpunosti vlada svojom predodžbom o djelu, misleći pomno o artikulaciji, akcentuaciji, dinamikama, uporabi pedala i naravi klavirskoga zvuka općenito (sočni akordi pod pedalom, zvonkost diskanta). Slušajući ovaj CD višekratno i integralno bez pauze, imate dojam da slušate zaokruženi pijanistički recital čvrste unutarnje logike. Odlično pogođen koncept uz poznata djela Mozarta i Haydna supostavlja neočekivana iznenađenja, koja se takvima čine i nakon prvih slušanja. Upravljačima koncertnog života u nas neka se skrene pažnja na činjenicu da Víkingur Ólafsson ovaj program izvodi i na klavirskim recitalima, a do takve prilike ostaje nam preporučiti ovaj vrsni album ne samo ljubiteljima Mozarta i glazbe njegova doba nego svakako i sudu širega kruga pijanista, ljubitelja i poznavatelja glazbe.  
  
  © Karlo Radečić, KLASIKA.hr, 4. ožujka 2022.

  Mozart i suvremenici (Mozart & Contemporaries), Deutsche Grammophon, 2021. Víkingur Ólafsson, klavir
  
  Instrument: Steinway & Sons (snimljeno 5–9. travnja 2021. u Reykjavíku)
  
  Raspored skladbi:
  
  Baldassare Galuppi (1706–1785): Sonata br. 9 u f-molu, I. stavak: Andante spiritoso
  
  Wolfgang Amadeus Mozart  (1756–1791): Rondo u F-duru, KV 494
  
  Carl Philipp Emanuel Bach (1714–1788): Rondo u d-molu, H. 290 (Wq. 61/4)
  
  Domenico Cimarosa (1749–1801): Sonata br. 42 u d-molu (u obradbi V. Ólafssona)
  
  W. A. Mozart: Fantazija za klavir u d-molu, KV 397 (bez završnoga dijela u D-duru)
  
  W. A. Mozart: Rondo u D-duru, KV 485
  
  D. Cimarosa: Sonata br. 55 u a-molu (u obradbi V. Ólafssona)
  
  Joseph Haydn (1732–1809): Klavirska sonata br. 47 u h-molu, Hob. XVI:32
  I. Allegro moderato
  II. Menuetto
  II. Finale. Presto
  
  W. A. Mozart: Gigue u G-duru, KV 574
  
  W. A. Mozart: Klavirska sonata br. 16 u C-duru, KV 545
  I. Allegro
  II. Andante
  III. Rondo. Allegretto
  
  W. A. Mozart: Adagio ma non troppo, III. stavak Gudačkoga kvinteta br. 3 u g-molu, KV 516 (u transkripciji za klavir V. Ólafssona)
  
  B. Galuppi: Sonata br. 34 u c-molu, I. stavak: Larghetto
  
  W. A. Mozart: Klavirska sonata br. 14 u c-molu, KV 457
  I. Molto allegro
  II. Adagio
  III. Allegro assai
  
  W. A. Mozart: Adagio u h-molu, KV 540
  
  W. A. Mozart: Ave verum corpus (motet), KV 618 (u transkripciji za klavir Franza Liszta)
  
  (Trajanje: oko 84 minute)

Piše: