Zanesena i emotivna izvedba smjelog harmonijskog jezika i oštrog zvuka

Martina Filjak, klavir, Gordan Tudor, saksofon, Eckart Runge, violončelo, Tango, Hrvatski dom Split



  • Večer četvrtka 17. ožujka bila je u Hrvatskom domu u Splitu razlog za dvostruko slavlje. Koncertu zlatnog ciklusa prethodilo je otvaranje Glazbenog salona Jakov Gotovac. Još jedan koncertni prostor unutar Hrvatskog doma zalog je još bogatijeg kulturnog života grada. Svečanost otvaranja započela je govorima tajnika Hrvatskog društva skladatelja Tomislava Šabana, v.d. ravnatelja dvorane Marina Kaporela te naposljetku i gradonačelnika Ivice Puljka. Izrazio je zadovoljstvo rezultatima koje je u kratkom vremenskom razdoblju ostvarila nova splitska koncertna dvorana. „Kad govorimo o Hrvatskom domu u Splitu, radi se o povijesnom zdanju koje gleda u budućnost“, zaključio je gradonačelnik i tako simbolički otvorio Glazbeni salon Jakova Gotovca te pozvao umjetnike da uđu. Imala sam tu radost i čast moderirati razgovor s umjetnicima i upravo tim razgovorom započeti umjetničku djelatnost tog prostora.

    Pravi je uspjeh imati Martinu Filjak kao rezidencijalnu umjetnicu. Osim što smo počašćeni što je i njoj samoj ovo bio treći nastup u Hrvatskom domu u ovoj sezoni, dovodila je i zanimljive umjetnike uvijek na umu imajući želju da se publici zajedno s njom predstavi i neki splitski umjetnik. Ovoga puta, bio je to vrhunski virtuoz i skladatelj saksofonist Gordan Tudor. Martina je dovela i njemačkog violončelista Eckarta Rungea, te je tako oformljen zanimljiv trio. Tri skladatelja na repertoaru u izvedbi tri vrhunska umjetnika – ta dvostruka trostrukost pružila je maksimalan užitak splitskoj publici.

    Prvi od izvođenih, Astor Piazzolla (1921–1992) priznanje za svoj rad od svojih sunarodnjaka dobio je tek kao afirmirani umjetnik. Načini kojima se poigravao tradicijskom formom tanga prelazili su granice razumijevanja i shvaćanja njegovih sunarodnjaka. Ipak, kada je zbog svog rada postao priznat i cijenjen, počele su stizati i narudžbe za nova djela. Jedno od njih su i Četiri godišnja doba, nastala između 1965. i 1969. godine. Inovativni je skladatelj sastavio suitu od četiriju skladbi, a eklektični izvođački sastav za koji je pisao sastojao se od električne gitare, violine, klavira, basa i Piazzollina instrumenta – četvrtaste harmonike bandoneona. S ovom je skladbom otvoren i zatvoren koncert: stavci Ljeto i Jesen izvedeni su na početku, a Zima i Proljeće na kraju programa.

    Već nakon odsviranog prvog stavka, obratila nam se Martina Filjak i nakon kratkog izlaganja o samom programu natjerala nas da se osjećamo maksimalno dobrodošlo na koncertu: „Nadamo se da ćete uživati gotovo jednako koliko mi uživamo svirajući za vas“, rekla je na kraju. Ovakav format komunikacije s publikom, kada sami umjetnici pričaju o programu, dragocjen je zbog više razloga. Osim što je zanimljivo čuti kako razmišljaju o djelima koja izvode, lakše ih je upoznati i uživjeti se u njihove izvedbe. Stoga niti jedan, ma kako dotjeran programski letak nije mogao zamijeniti informacije i način na koji su nam te informacije ispripovjedili Martina, Eckart i Gordan. Prva dva stavka odsvirali su tako da nismo znali čemu su više obraćali pažnju tijekom pripreme koncerta: preciznim unisonima, postizanju zanimljivih boja ili izbalansiranim dinamikama. Sve što su izvodili bilo je savršeno naštimano – doista dojmljivo, s obzirom da je riječ o sastavu koji zajedno svira prvi put uz ograničeno vrijeme za zajedničko vježbanje.

    Gordan Tudor je napokon udobno sjedalo u publici zamijenio koncertnim podijem i darovao nam prekrasnu izvedbu 3 preludija Georgea Gershwina (1898–1937), jednog od najplodnijih američkih skladatelja 20. stoljeća. Gershwin je karijeru započeo kao talentirani skladatelj pjesama za mjuzikle te pjesama za komercijalne svrhe. Tek kad se afirmirao u tom području, počeo se baviti skladanjem klasičnih oblika uz upotrebu klasičnije harmonije, i to nakon što se dodatno obrazovao i educirao. Zaista zanimljiv redoslijed afiniteta pri skladanju učinio je od Gershwinove glazbe zanimljiv spoj – nije oblikovana pravilima s akademija nego vlastitom intuicijom, a ipak pripada klasičnoj glazbi.

    Preludije za klavir pisao je od 1923., a izdao ih je 1926. godine. Djelo je nastalo u klasičnijoj Gershwinovoj fazi. Zanimljivo je promatrati kako Gershwin pristupa klaviru s obzirom na to da je riječ o instrumentu koji je bio na početku njegova puta prema glazbi te o instrumentu koji mu je bio vjeran pratitelj prilikom skladanja bilo komercijalne, bilo klasične glazbe. Tudor nas je uputio da obratimo pažnju na način na koji je aranžiranju ovih preludija pristupila Margarita Šaposnikova; iako je obrada stara 40 godina, zvuči vrlo novo i zanimljivo. Klavirska i saksofonska dionica u izvedbi su se tako isplele kao da su interpreti pokušavali na svom instrumentu imitirati boju onog drugog, a piana koja su postizali bila su tako čarobna i uvjerljiva da se u dvorani mogla osjetiti posvemašnja oduzetost daha.

    Naposljetku nam se obratio i violončelist Eckart Runge, poznat po ljubavi za nove umjetničke izazove te presijecanje klasične glazbe rok, pop i džez glazbom. Na prvom solističkom albumu s Berlinskim radijskim orkestrom (RSB), objavljenom 2020., zabilježena je svjetska praizvedba Džez koncerta za violončelo, op. 85 Nikolaja Kapustina, kao i strastveni Koncert br. 1 Alfreda Schnittkea, nagrađen prestižnom Nagradom njemačkih glazbenih kritičara. Također, Duo Runge & Ammon nastupa na festivalima, u koncertnim ciklusima i klubovima diljem Europe, SAD-a, Južne Amerike i Azije. Godine 2021. duo je snimio album Revolutionary Icons (Revolucionarne ikone) za tvrtku Berlin Classics, na kojem istražuje Beethovena u odrazu revolucionarnih ikona rok, pop i džez glazbe – Jimija Hendrixa, Franka Zappe i Milesa Davisa. Runge nam je ispričao nešto o Nikolaju Kapustinu (1937–2020), rođenom Ukrajincu koji je životni vijek proveo u Rusiji. Samozatajni umjetnik započeo je tamo gdje je Gershwin zbog prerane smrti stao. U klasične forme ubacuje različite žanrove poput soula, funka i bebopa i sve to mijesi u slavenskoj tradiciji beskrajnih melodija. Dojmljiva izvedba Kapustinove Elegije i Burleske uključivala je vješto manevriranje različitim ugođajima i njihovu brzu izmjenu. Runge je iz violončela izvlačio fantastične boje i pokazao nam kako može zvučati džez na violončelu. Instrument koji gotovo može dosegnuti visine violine, a istovremeno dubok, zvučao je u trenutcima i poput Piazzolline harmonike.

    Skladbu koja je dala inspiraciju za ime koncerta, Veliki tango, Piazzolla piše 1982. godine u maniri „novog tanga“. Pod utjecajem Nadie Boulanger potaknut je na to da se ne usredotoči samo na klasičnu kompoziciju ili samo standardni tango nego da krene u eksperiment sa standardnim argentinskim tangom i obogati ga smjelijim harmonijskim jezikom te stvori oštriji zvuk. U totalnom zanosu, izvođači su izvedbom još više podcrtali karakteristike Piazzollina pisanja; sve emocije bile su još surovije i izloženije u njihovim interpretacijama.

    Zimom i Proljećem umjetnici su nas doveli do kraja koncerta. Kao dodatak, čuli smo Piazzollinu Tanti anni prima u aranžmanu Eckarta Rungea koji je za ovaj sastav aranžirao i Četiri godišnja doba. Posebnost dodatka pak je u tome što je aranžman nastao netom dva dana prije samog koncerta. Snaga ovih velikih izvođača očitovala se i u izboru posljednje skladbe večeri: nije im bila potrebna euforija i zanos da bi očarali publiku; jednako su uspješno to mogli dobiti i mirnom skladbom i čistim, čistim pianissimom s kojim smo uz njihovu izvedbu doista dočekali proljeće.

    © Petra Crnčević, KLASIKA.hr, 25. ožujka 2022.

    Koncert izveden: 17. ožujka 2022.

    Progam:

    Astor Piazzolla (1921–1992):
    Četiri godišnja doba (Eckart Runge, aranžman)
    Veliki tango
    Tanti anni prima
    (Eckart Runge, aranžman)

    George Gershwin (1898–1937):
    Preludije za klavir

    Nikolaj Kapustin (1937–2020):
    Elegija
    Burleska


Piše:

Petra
Crnčević

kritike