Dubok osjećaj empatije među slušateljstvom

Berlinska filharmonija, Zbor Berlinskoga radija i solisti, Daniel Barenboim, dirigent, Velika dvorana Berlinske filharmonije, Berlin

• 
  
  U lepezi prigodnih izvedbi, uglazbljene mise za mrtve našle su svoje mjesto oko Svih svetih. Međutim, ako su rat i bolest tj. pandemija kao sinonimi smrti toliko blizu i vremenski i prostorno, onda je i proljetno buđenje u ožujku 2022. godine bila adekvatna pozornica za čak tri izvedbe zaredom Verdijeva Requiema. Maratonski izvođački projekt bio bi priličan zalogaj i za mlađe dirigente, a kamoli za gotovo osamdesetogodišnjeg Daniela Barenboima, koji je u Velikoj dvorani Berlinske filharmonije ravnao istoimenom orkestrom, Zborom Berlinskoga radija (Rundfunkchor Berlin) i solistima.

  Tri očito prigodne izvedbe održane su 11., 12. i 13. ožujka uz razumljivo velik odaziv publike i kritičara koji su pohrlili poslušati što im sprema moćan izvođački aparat na čelu s vremešnim dirigentom. Zanimljivo je da se na programu nije našao domaći Njemački rekvijem Johannesa Brahmsa, kolosalno ali (zbog njemačkog a ne latinskog teksta) možda manje univerzalno djelo i utoliko poruka kraćeg dometa o berlinskoj podršci žrtvama. Odabir snažnog djela ni u kom slučaju nije bio pogrešan – uostalom, Berlin i Verdijev Requiem odavno se poznaju. Berlinska je publika čula veliko djelo 1887., ipak ne tako brzo kao bečka, koja je imala priliku uživati u izvedbi Requiema 1875., samo godinu dana nakon milanske praizvedbe, i to pod ravnanjem samog Verdija.
  
  

  Odmah na početku treba biti pošten i priznati da je koncert triju izvođačkih cjelina – zbora, orkestra i solista, ipak u prvome redu bio koncert Berlinske filharmonije (izvedba od 12. 3.). Orkestar, čiji je zvuk još uvijek u uhu zagrebačke publike koja je ni mjesec dana prije imala priliku uživati u nevjerojatnom muziciranju Berlinske filharmonije, po svemu je nadnaravan. Ako je suditi po izjavama umirovljenih svirača bivšega Berlinskog filharmonijskog orkestra, kriteriji za članstvo u orkestru sve su viši, što na konačan zvukovni rezultat može djelovati samo pozitivno. Uz virtuoznost i muzikalnost kandidata za pojedini pult u orkestru ništa manje važan nije ni timski duh: za primitak novoga člana Berlinske filharmonije zeleno svjetlo trebaju dati i kolege svirači, čime kolektivna komponenta ansambla dodatno dobiva na snazi.

  Treba li hrvatskim čitateljima opisivati zvuk Berlinske filharmonije, imajući na umu da su domaći mediji i portali još užareni od superlativa zagrebačkih kritičarki i kritičara nakon koncerta u Lisinskom? Treba li ponavljati nešto što su prije koji tjedan rekli Karolina Rugle („dinamička ujednačenost, intonativna čistoća i jasnost izraza i u najtišim dinamikama“), Zdenka Weber („perfekcija zvuka, dinamička slojevitost, tehnička virtuoznost“) ili Branimir Pofuk („svatko slobodan u svojoj izvrsnosti, a svi napori, pojedinačni talenti, osobnosti, interesi i sklonosti podređeni zajedničkom cilju“)? Možda su, imajući na umu da nastupaju na domaćem terenu i u dvorani ipak fascinantnije akustike, ovoga puta superlativi bili za klasu iznad. Promjena u odnosu na zagrebački koncert bila je da je na mjesto koncert-majstorice ovom prilikom sjela gruzijska violinistica Lisa Batiashvili, inače snažna protivnica ruskog predsjednika Putina, kao još jedna simbolična gesta potpore napadnutoj Ukrajini.

  

  Jednako kvalitetan, ujednačen, suptilan i usklađen bio je Zbor Berlinskoga radija, ansambl koji nije sastavljen od više ili manje ostvarenih solo-pjevača (što predstavlja izrazito sklizak teren za mnoge profesionalne zborove), nego od vokalno izvrsnih i k tome odmjerenih, timski orijentiranih vokalnih virtuoza. Od samog introita i kompaktnog jauka Requiem aeternam u pianissimu i prvog pravog fugato fortea Te decet himnus do ponavljajuće sekvence Dies irae kao uvjerljivog podsjetnika da uistinu živimo u danima gnjeva, zbor je konstantno plijenio pozornost pune dvorane. Homogen zvuk soprana, alta, tenora i basa Zbora Berlinskoga radija odgovarao je kompaktnom zvuku pojedinih skupina gudača Berlinske filharmonije, a njihova dinamička usklađenost više je bila posljedica izrazite profesionalnosti nego kontrole Daniela Barenboima.

  Dokaz tome su nastupi solista, nažalost najslabije karike u izvedbi Verdijeva Requiema 12. ožujka 2022. Sudbina je htjela da je svih četvero vokalnih solista koji su se pripremali za ulogu (sopranistica Elena Stikhina, altistica Anita Rachvelishvili, tenor Fabio Sartori i bas René Pape) bilo spriječeno, pa je očito u posljednjem času morao uskočili kvartet ipak manje zvučnih imena. Berlinska je publika tako imala prilike čuti sopranisticu Susanne Bernhard, altisticu Marinu Prudenskayu, tenora Michaela Spyresa i basa Tareqa Nazmija. A u takvim situacijama pater familias izvedbe treba zamjenske izvođače voditi za ruku i posvećivati im puno više pažnje nego što je to neupitni glazbeni autoritet činio. Od četvero solista pohvale zaslužuju tenor Spyres, nekadašnji bečki student koji danas više djeluje u Americi nego u Europi, i moćan i muzikalan bas Tareq Nazmi. U odnosu na razinu kvalitete ostalih izvođača, u prvom redu zbora i orkestra, vokalnim solisticama prije se može zamjeriti nesigurnost nego manjak muzikalnosti.
  
  

  U svakom slučaju, tri izvedbe zaredom Verdijeva Requiema u glavnom njemačkom gradu, u kojem je broj vozila ukrajinskih registracija sve veći, kao i broj izbjeglica skromnijih  mogućnosti koji su na sigurni teritorij pristigli javnim prijevozom, ostavljaju dubok osjećaj empatije među slušateljstvom.

  Pokoj vječni svima koji su stradali u bespotrebnom i suludom ratu u Ukrajini, koji nisu stigli do Berlina i nisu ni doznali za tri sjajne izvedbe sjajnih glazbenika.

  © Domagoj Marić, OPERA.hr, 30. ožujka 2022.
  
  Koncert izveden: 12. ožujka 2022.
  
  Program:
  
  Giuseppe Verdi: Messa da Requiem

  Solisti:
  
  Susanne Bernhard, sopran
  Marina Prudenskaya, mezzosopran
  Michael Spyres, tenor
  Tareq Nazmi, bass

Piše: