Izuzetnost pijanizma koja se razotkriva u empatiji s glazbom

Simfonijski orkestar HRT-a, Pascal Rophé, dirigent, Martina Filjak, klavir, Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog

• 
  
  Koncert Simfonijskog orkestra HRT-a, održan 31. ožujka u KDVL, po mnogim je pojedinostima bio izuzetan glazbeni događaj. Naime, za dirigentskim pultom orkestra bio je francuski maestro Pascal Rophé – ne prvi put, ali s naznakom trajnije suradnje budući da će od rujna preuzeti funkciju šefa dirigenta zagrebačkog simfonijskog orkestra, a u solističkoj je ulozi bila pijanistica Martina Filjak – glazbenica svjetskog ugleda, dobitnica nagrade Judita na Splitskom ljetu još 2013. godine s tim orkestrom (tada pod ravnanjem Aleksandra Markovića), a sada prvi put zajedno s novim šefom dirigentom. Osim toga, najavljeni program naslovljen Folklorne transformacije, okupivši djela Natka Devčića, Béle Bartóka i Igora Stravinskog, upućivao je na vrlo plodno razdoblje europske glazbe sredine 20. stoljeća. Dakle, publika okupljena u dvorani, a vjerovati je i slušatelji koji su pratili izravni prijenos na Hrvatskom radiju, mogli su očekivati nadasve zanimljiv i vrhunski izveden program. Gromoglasni je pljesak na kraju koncerta to i potvrdio.

  Poticanje stranih dirigenata koji dolaze raditi s našim orkestrima na izvođenje djela hrvatskih skladatelja svakako je dobro, jer otvara nove vidike u odnosu na interpretaciju glazbe koju poznajemo. Tako i Devčićeva Istarska suita, ostvarenje iz 1948. godine, koju hrvatska glazbena historiografija ubraja među najuspjelije partiture nastale u okvirima hrvatske glazbene produkcije 20. stoljeća, u poimanju stranoga dirigenta nedvojbeno dobiva nove konotacije. Jer, konkretno Pascal Rophé zacijelo ne poznaje pojedinosti iz hrvatske skladateljske prošlosti i stilskih odrednica u razdoblju u kojemu je Devčićeva suita nastala te je za njega to tek nova partitura s kojom se mora upoznati i koju s orkestrom namjerava osmisliti.
  
  Kako je riječ o četverostavačnoj suiti skladanoj po principu izmjene polaganih i brzih stavaka, dakle Predigra – polagano, Poskočica – brzo, Uspavanka – polagano i Finale – brzo, a što odgovara i intenzitetu u odnosu na orkestraciju te intenzivnije korištenje limenih puhača u brzim stavcima, maestro Rophé upravo je u brzim stavcima nalazio osnove za žustro pokretanje orkestralnog sastava. U polaganim je pak stavcima, osobito u meditativnoj Uspavanci, otkrivao nježnije i suptilnije boje i pokrete, pokazavši u cjelini vrlo studiozan i nadasve korektan odnos prema njemu još nepoznatoj partituri. Kako su koncerti Simfonijskog orkestra HRT-a snimani, očito je da će sada arhiv HRT-a imati još jednu vrsnu interpretaciju Devčićeve Istarske suite kao dokument dobro uvježbane i izvedene interpretacije.

  Pijanisticu Martinu Filjak uz uvijek odlične izvedbe, koje joj osiguravaju ugled, slavu i potražnju za njezinim nastupima u domovini i u inozemstvu, posebno odlikuje  činjenica da na repertoaru ima izuzetno veliki broj solističkih koncerata pa je stoga trajno spremna nastupiti u izvedbi nekog od klavirskih koncerata koji nisu najčešći naslovi na programima. Slučaj je to i s Trećim koncertom za klavir i orkestar u E-duru, Sz 110 mađarskog skladatelja Béle Bartóka. Djelo datira iz 1945. godine, razdoblja u kojemu je Bartók kao emigrant pred nacizmom od 1940. godine živio u SAD-u, a za njega su bili sazrjeli uvjeti za dobivanje američkog državljanstva. Tragičan je rat bio završen, skladatelj nažalost u dramatičnom zdravstvenom stanju, tako da nije niti doživio praizvedbu svojeg posljednjeg ostvarenja, održanu 8. veljače 1946. Bartók je naime preminuo 26. rujna 1945. u dobi od 64 godine, ostavivši antologijske partiture kao potvrde osobne genijalnosti ali i uske povezanosti s mađarskom domovinom i srednjoeuropskom glazbenom kulturom u cjelini.

  Bartókov Treći klavirski koncert u E-duru bogata je riznica glazbenih misli kojima je izražena ljubav prema prirodi, prema dalekoj domovini i sreća da je konačno došao kraj tragičnoj traumi čovječanstva zbog koje je morao emigrirati i koja je u mnogočemu promijenila duhovna stanja svih njegovih suvremenika. Skladateljeva namjera da koncert praizvede njegova supruga Ditta Pásztory-Bartók, kojoj je djelo posvećeno, može upućivati na poneke značajke glazbenog sadržaja djela, pa i na zahtjevnosti klavirskoga sloga, ali cjelina folklornih transformacija prvoga stavka (pravilno nazvan cjelokupni program koncerta!) kao i poetična dubina drugoga i joie de vivre – radost življenja iskazana u trećem stavku, značajke su osobnosti skladatelja sposobnog i moćnog ostvariti tako dojmljivu partituru.
  
  

  Sada na red dolazi interpretacija Martine Filjak. Doista, izuzetnost njezina pijanizma trajno se razotkriva u sposobnostima razumijevanja glazbenoga sadržaja, u njezinoj izuzetnoj empatiji s glazbom koju izvodi i koju doživljava kao ljepotu i bogatstvo, uvijek spremna udubiti se u najsitnije detalje psiholoških stanja sadržanih u partituri. Govoriti o njezinim tehničkim mogućnostima postaje u tom kontekstu gotovo izlišno, jer Martina Filjak ima do najviše razine izvježbano tehničko umijeće; ona vlada klavijaturom u svim dinamičkim odnosima i artikulacijama i ima savršenu memoriju. Dovoljno za pljesak i za svaku pohvalu. A dodatak, minijatura posebne meditativne atmosfere Für Alina estonskog skladatelja Arva Pärta, bio je osobiti znak Martinine inteligencije i shvaćanja opasnosti kojima smo danas (ponovno?) svjedoci.

  Maestro Pascal Rophé ravnao je izvedbom Bartókova Trećeg klavirskog koncerta s punim povjerenjem u imaginaciju solistice, nadograđujući orkestralnu suradnju pomno razrađenim detaljima i dajući orkestralnim glazbenicima mogućnosti za isticanja. A kada je u drugom dijelu večeri na red došla suita iz baleta Žar ptica Igora Stravinskog, svi smo se – jednako orkestar kao i publika, mogli uvjeriti u visoku razinu umjetničke kvalitete dirigenta kojega ćemo imati sreću češće susretati u Zagrebu tijekom iduće tri sezone njegova ugovora sa Simfonijskim orkestrom HRT-a.
  
  

  Jer, ako Rophéa „bije glas“ da je poseban autoritet za izvođenje glazbe 20. stoljeća, pa i najnovijeg repertoara 21. stoljeća, to je toliko očita činjenica da se već unaprijed možemo radovati obogaćivanju orkestralnog repertoara na podiju Lisinskog. Ravnajući napamet, što je nedvojbena prednost dirigenta koji partituru poznaje do savršenstva, razložio je Pascal Rophé sve stavke ingeniozne suite Stravinskog, glazbe bogate raznolikosti ugođaja, na zbilja jedinstveni način. Da, odlučio je doći u Zagreb i raditi sa zagrebačkim simfoničarima. Orkestar se tome očito raduje, jer odabir profesije glazbenika, usprkos činjenici da vježbanje nikada ne prestaje (!), uključuje onu posebnu želju za muziciranjem na najbolji mogući način. Šef dirigent je u tom lancu itekako važna, ako ne i odlučujuća karika. Stoga u ovom osvrtu ne ističem niti jednog od orkestralnih glazbenika koji su vrlo precizno i muzikalno izveli svoja sola; naprotiv, ističem potencijale orkestra koji je odlučio da mu u narednom razdoblju šefovsku palicu drži upravo francuski maestro Pascal Rophé. Neka je sretno obim stranama!

  © Zdenka Weber, KLASIKA.hr, 4. travnja 2022.

  Koncert izveden: 31. ožujka 2022.
  
  Program:
  
  Natko Devčić: Istarska suita
  Béla Bartók: 3. koncert za klavir i orkestar u E-duru, Sz 119
  Igor Stravinski: Žar ptica, suita (1945.) 

Piše: