Instrumentalna trijada u zvučno autentičnoj izvedbi

Bečka filharmonija i Daniel Barenboim (dirigent i klavir) s djelima W. A. Mozarta, Velika dvorana Berlinske filharmonije

• 
  
  Nije tajna da su Bečka i Berlinska filharmonija, središnji orkestri dviju glavnih srednjoeuropskih zemalja, u svojevrsnom suparničkom odnosu. Već drugo traje rasprava koji je orkestar kvalitetniji, zvukovno autentičniji po pitanju izvedbe ranijih djela ili politički korektniji izborom članova i programa. Konkurencija pozitivno utječe na odnos, motivirajući tako oba ansambla da rade na specifičnom zvuku i grade vlastitu prepoznatljivost u sve zahtjevnijem orkestralnom okruženju. Prednost koju Berlinska filharmonija ima u odnosu na Bečku je vlastita koncertna dvorana, jedan od glavnih glazbenih prostora Berlina.

  Glazbenici Berlinske filharmonije imali su privilegiju gotovo od samog početka djelovanja orkestra svirati u vlastitom prostoru, no stara dvorana Filharmonije u kojoj su muzicirali nitko manje nego Petar Iljič Čajkovski, Johannes Brahms, Clara Schumann i Richard Strauss, stradala je u savezničkim bombardiranjima 30. siječnja 1944. Poratno vrijeme bilo je novi početak za Berlinske filharmoničare, pa i po pitanju dvorane. Nova i suvremeno oblikovana Velika dvorana Berlinske filharmonije otvorena je izvedbom Beethovenove Devete simfonije 15. listopada 1963., dok je susjedna Komorna dvorana, nadograđena kao njezin dodatak dvadesetak godina poslije, otvorena koncertom tandema Anne Sophie Mutter – Herbert von Karajan 28. listopada 1987.
  
  

  Članovi i dirigenti dviju filharmonija susreću se i surađuju, umrežavajući tako svoje priče i priče svojih orkestara. Jedno od mjesta susreta Bečke i Berlinske filharmonije redovita su gostovanja Bečke filharmonije na proljetnom berlinskom festivalu Festtage koji od 1996. organiziraju Državna opera i utemeljitelj uskršnjeg festivala maestro Daniel Barenboim. Iako je festival prostorno i tematski vezan uz opernu kuću na berlinskoj aveniji Unterden Linden, svako izdanje sadrži i svojevrsne izlete. Jednim od njih započelo je prvo postpandemijsko izdanje festivala 6. travnja 2022. godine, i to koncertom Bečke filharmonije pod ravnanjem i uz instrumentalni doprinos Daniela Barenboima u Velikoj dvorani Berlinske filharmonije. Program su ispunile dvije simfonije i jedan klavirski koncert Wolfganga Amadeusa Mozarta.

  U prvom dijelu koncerta na rasporedu su bili Simfonija u g-molu KV 183 (mala g-mol simfonija) br. 25 iz 1773. i Klavirski koncert u B-duru KV 595 iz 1791., dok je drugi dio koncerta bio rezerviran za Simfoniju u D-duru KV 504 – Prašku. Pažljivo odabran repertoar ponudio je jedno rano i dva kasna instrumentalna djela kao primjer skladateljske evolucije u razdoblju od dvadesetak godina. Između četverostavačne Simfonije br. 25, pravoga primjera pokreta Sturm und Drang u glazbi, i trostavačne Praške simfonije br. 38, stoji popriličan simfonijski opus, ali i osobna evolucija od salcburškog tinejdžera do zreloga bečkog skladatelja beskompromisne prirode, koja je bila prilično zaslužna za njegovu skoru smrt. Konačno, okrenutost Pragu koja je rezultirala i praizvedbom Don Giovannija u glavnome češkom gradu također je bila jedan od pokazatelja Mozartova konflikta s bečkom aristokracijom. Biser programa bio je zadnji Mozartov klavirski koncert, izvedbeno zahtjevno djelo praizvedeno na početku 1791., posljednje godine skladateljeva života.

  

  Ranije spomenuti specifičan zvuk Bečke filharmonije dominirao je izvedbom od 6. travnja. Orkestar čuva tradiciju korištenja posebnih instrumenata, među kojima počasno mjesto pripada bečkom rogu, instrumentu zvukovno sličnijem onome na kojem su svirali Mozartovi suvremenici nego današnjem rogu. Naravno, Bečka filharmonija Mozarta ne izvodi na tradicionalnim instrumentima a ni Daniel Barenboim solističku dionicu klavirskoga koncerta nije svirao na Hammerklavieru kakav je koristio Mozart. Radi se stoga o djelomično povijesno osviještenoj izvedbi, svojevrsnom kompromisu prilagođenom današnjoj publici.

  S glazbene strane orkestar je svirao besprijekorno, pažljivo oblikujući svaku frazu, posebno u Sturm und Drang simfoniji čiji je agitirani karakter glavna odlika djela. Istinsko poznavanje repertoara od strane dirigenta, vidljivo na nekoliko razina, potvrđeno je činjenicom da je Barenboim dirigirao i svirao bez nota, no trag manjka snage ipak je bio vidljiv u klavirskoj dionici Koncerta u B-duru. Dirigent na pragu devetoga desetljeća života, koji je prije koji mjesec bio podvrgnut teškoj operaciji, pri čemu je na sceni gotovo svakodnevno, sjajno poznaje i konceptualno vrhunski oblikuje Mozartova djela, no doticaj s klavirskim tipkama tražio je veću razinu energije. Stoga je Barenboimovo iskustvo i razumijevanje Mozarta u kombinaciji s izvedbenim aparatom Bečke filharmonije bila dobitna kombinacija za berlinsku publiku. 
  
  

  Velika izvedba spomenutih instrumentalnih skladbi bila je odlična uvertira za nastavak festivala Festtage, na kojem je središnja uloga pripala trima Mozartovim operama skladanima na libreta Lorenza da Pontea. Različit karakter i vremenski odmak u kojem su nastale dvije Mozartove simfonije i jedan klavirski koncert izvedeni 6. travnja 2022. bili su ne samo uvod nego i protuteža stilski ujednačenoj trijadi opera iz pera Mozarta i da Pontea, kojima je festival nastavljen. 

  © Domagoj Marić, KLASIKA.hr, 25. travnja 2022.
  
  Koncert izveden: 6. travnja 2022.
  
  Program:
  Wolfgang Amadeus Mozart:
  Symphony [No. 25] in G minor, K. 183
  Concerto for Piano [No. 27] in B flat major, K. 595
  Symphony [No. 38] in D major, K. 504, (Prager)
  

Piše: