Fantastična izvedba u neuobičajenom Bečkom štimu

Zagrebački solisti, Edicson Ruiz, kontrabas, uz 225. obljetnicu rođenja Franza Schuberta, Hrvatski dom Split



  • Dva koncerta u tjedan dana na kojima nastupaju članovi Berlinske filharmonije. Ovako rečeno, čini se kao da je to neko normalno stanje u gradu pod Marjanom. Nažalost, ipak nije tako, nego nam se posrećilo (ili su dobro proradile sve naše snage u kulturnom menadžmentu).

    Koncert 12. svibnja bio je koncert Zagrebačkih solista koji su kao solista doveli sjajnog Edicsona Ruiza, mladog venecuelanskog kontrabasista s adresom u Berlinu – ako se može uopće odrediti adresa tom umjetniku, koji je skoro više na putu nego kod kuće. Ono što najviše fascinira u vezi njegove karijere jest činjenica da je kao sedamnaestogodišnjak postao najmlađi član Berlinske filharmonije i prvi latinoamerički glazbenik koji se pridružio tom prestižnom orkestru. Ruiz je glazbenu karijeru započeo u jedanaestoj godini, kada je počeo svirati u venecuelanskoj mreži orkestara mladih, poznatoj kao El sistema. Godine 2001. dobio je prvu nagradu na natjecanju mladih na Međunarodnoj konvenciji kontrabasista, održanoj u Indianapolisu.

    Kako je istaknuo u razgovoru koji se odvio na početku koncerta, u glazbu ga je gotovo pa stjerala njegova majka koja je tražila aktivnosti kojima bi okupirala dijete i tako onemogućila da ulica odradi svoje. Gledajući kontrabasiste, učinilo mu se da su oni za vrijeme sviranja najopušteniji i da je taj instrument najlakši za držanje. Tako je nakon nekoliko premišljanja u pogledu odabira instrumenta napokon pristao uz kontrabas. Čim bi nešto navježbao, imao je potrebu tu glazbu dijeliti pa bi svirao pred stanarima zgrade u kojoj je živio. Na pitanje kako je postigao takve rezultate, odgovara vrlo skromno – posrećilo mu se. Kaže da mu je pri ulasku u Berlinsku filharmoniju pomoglo to što nije nikoga poznavao, niti je itko poznavao njega. Birao je hoće li ići u Europu ili u Sjedinjene Američke Države, pa je izabrao Europu, jer – to je mjesto odakle glazba potječe. Maksimalno neopterećen zapadnjačkim sustavom uspješnosti i obrazovanja, iz njega je zapravo progovarao čisti talent – kako u razgovoru, tako i u svirci.

    Zagrebački solisti, koji su ovim koncertom htjeli obilježiti 225. obljetnicu rođenja Franza Schuberta, svirali su uzorno. Njihova svirka nije oduzimala dah, ali isto tako nije bilo većih zamjerki. Bilo je zanimljivo čuti Suitu za gudački orkestar Leoša Janáčeka u ovom sastavu koji nije opterećen povijesno osviještenim izvoženjem. Suita za gudački orkestar njegovo je rano djelo, a zamisao prije skladanja mu je bila stvoriti djelo kojim bi evocirao plesne barokne stavke. Međutim, mašta je radila svoje pa je naposljetku Janáček shvatio kako je daleko otišao od baroka te odustao od prvotne zamisli. Vrlo je vjerojatno da ga je uopće na ideju o skladanju za ovaj sastav nagnalo slušanje Dvořákove Serenade za gudače. Uostalom, prema Dvořáku je gajio duboko poštovanje te su kasnije razvili i prijateljstvo. Uočava se brižan rad na različitosti ovih stavaka i zbilja smo lijepo bili uvedeni u Janáčekov svijet.

    Pozicioniranost Franza Schuberta (1797 –1828) na razmeđu glazbenog klasicizma i romantizma dovodi nas do činjenice da ga uspoređujemo ili s klasičarima ili romantičarima. Ni u jednoj kategoriji kao da nije posve zadovoljio. Ipak, bar što se tiče pete simfonije, možemo se odvojiti od tih uvjetovanja i promatrati ga intrinzično. Napisao ju je samo nekoliko mjeseci nakon četvrte i predstavljala je oslobađanje od Beethovenovog utjecaja. Stoga se ova simfonija često opisuje kao ona kojom Schubert daje počast Mozartu i Haydnu te se istovremeno etiketira kao „lagana”. Znači li to da nije dovoljno dobra? I da ne zadovoljava Beethovenove ili čak Schubertove standarde? Baš naprotiv. Možemo je promatrati kao svijetlu i laganu, kao produkt devetnaestogodišnjeg Schuberta koji njome prkosi gravitaciji i pokušava preuzeti kontrolu nad vlastitim skladanjem. Osvrćući se na starije majstore i oslobađajući se Beethovenova modela, Schubert otkriva vlastiti simfonijski glas. Zanimljivo je napisao ovu simfoniju – bez klarineta, truba i timpana.

    Prvi je stavak žustar i lagan, drugi ukazuje na Schubertovu genijalnost u lirici. Za treći stavak u molu Schubert posuđuje melodiju koju koristi za kvartet u svojoj operi (Des Teufels Lustschloß). Posljednji stavak, blještav i bezbrižan, najkraći je i pun harmonijskih iznenađenja. Izabravši upravo ovu simfoniju Zagrebački su solisti pokazali kako nisu niti malo konvencionalni, a obrada Sretena Krstića, koncertnog majstora i voditelja, savršeno im je odgovarala. Dobro su se snašle i nove članice u dionici violončela, a izvrstan je bio kontrabasist Antal Papp. Čini se kako je to bila večer izvrsnih dubokih gudača – kako onih na pozornici, tako i onih u publici koji su vjerno pohodili izvedbu svog poznatog kolege.

    Naravno, nenadmašna je bila izvedba Edicsona Ruiza u Dittersdorfovom Koncertu za kontrabas i orkestar. Carl Ditters von Dittersdorf (1739–1799) bio je austrijski skladatelj i violinist. Kao dvorskome skladatelju, opus mu se sastoji od uglavnom simfonija, violinskih koncerata, ali i opera od kojih je najpoznatija Liječnik i ljekarnik. Ono što definitivno ne bi očekivali pronaći u skladateljskom opusu jednog skladatelja koji je duboko u glazbenom klasicizmu jest koncert za kontrabas i orkestar. Ipak, čini se kako je Carlu Dittersu von Dittersdorfu (inače pučanin kojemu je plemićka titula dodijeljena kako bi ga se zadržalo na dvoru) bila poznata škola virtuoza na kontrabasu koja je kratko djelovala u Beču krajem 18. stoljeća. Izgledno je da je upravo za njih Dittersdorf napisao dva svoja koncerta za kontrabas kojeg se tada nije smatralo solističkim instrumentom zbog problematičnog balansa između solo kontrabasa i orkestra.

    Ruiz je svirao u Bečkom štimu, vrlo neuobičajenom štimu koji je bliži izvornoj izvedbi. Ne treba niti napominjati da je rijetkost čuti izvedbu u tom štimu i da je zvučala apsolutno fantastično. Uz kruškoliki instrument, Ruiz je izgledao kao da će poletjeti, a tako je otprilike i zvučao. Svirao je i solističke i orkestralne dijelove, ali iskreno – ništa nam to nije smetalo. Svojom je izvedbom učinio da svi gledatelji samo urone u zvuk i interpretaciju tako da se sve ostalo izgubilo. Vjerujem da su Zagrebački solisti izvrsno pratili svojeg solista, ali detalja se teško prisjetiti jer sam, kao i svi prisutni, bila duboko i isključivo uronjena u Ruizovo sviranje i glazbu koja je izlazila iz njegova instrumenta koji je, kako je i sam usporedio, poput slonića Dumba htio poletjeti.

    © Petra Crnčević, KLASIKA.hr, 14. svibnja 2022.

    Koncert izveden: 12. svibnja 2022.

    Program:

    Leoš Janaček: Suita za gudački orkestar, Op. 3
    Carl Ditters von Dittersdorf: Koncert za kontrabas i orkestar u Es-duru, Kr.172, br. 2
    Franz Schubert: Simfonija u B-duru, br. 5, D. 485, za gudače obradio Sreten Krstić

Piše:

Petra
Crnčević

kritike