Izvedba ujednačene boje, divnih izmjena i savršene dinamičke palete

Gudački sekstet Berlinske filharmonije, koncert proslave sv. Dujma i Dana grada Splita, Hrvatski dom Split



  • Komorna glazba je u središtu skladateljske poetike Johannesa Brahmsa (1833–1897). Ona posreduje između smisla za lijepo i same vještine skladanja. U Brahmsovo doba, u 19. stoljeću, obrazovano građanstvo cijenilo je artificijelni moment komorne glazbe koji, da bi bio još slađi, mora ostati djelomice skriven kako bi slušanje postalo poput traganja za estetičkim ugođajem. Tadašnja publika nije podnosila usiljenost nego je ideal bio lakoća i plemenitost pri muziciranju.

    Iako je Brahms u okvirima romantizma nasilno svrstavan u konzervativne krugove naspram Lisztu i Wagneru, ako malo detaljnije uronimo u njegovo skladanje, postajemo svjesni kako je riječ o skladatelju s tvrdoglavom voljom da doprinese tradiciji koju je doživljavao kao živu i smislenu, kao onu koja nadilazi vrijeme i mjesto te koju valja razvijanjem osuvremeniti. I to je uspijevao, posebice svojim smislom za kontrapunkt i imitaciju.

    Brahms je iznimno cijenio kako svoje prethodnike, tako i uvremenike. Bilo mu je neugodno da ga uspoređuju s onim skladateljima kojima se divio. Stoga se nije htio vjenčati s udovicom Roberta Schumanna iako su gajili međusobne osjećaje. Isto tako, pokušaj pisanja gudačkih kvarteta iznjedrio bi usporedbu s Beethovenom te su gudački seksteti bili sigurniji izbor. Osim toga, gudački seksteti s dva dodana instrumenta u odnosu na kvartet, omogućili su raskošnije harmonije i teksture.

    Prednost ovog sastava vidi se na početku prvog seksteta, kada prvo violončelo izlaže uvodnu temu nasuprot drugom violončelu s dublje napisanom dionicom: nešto što bi bilo nemoguće u kvartetu. Par viola često svira paralelno, stvarajući zvuk koji se ne može čuti u kvartetu. U ovom sekstetu mladi Brahms još uvijek koristi beethovenovski scherzo kao treći stavak. Prvi i posljednji stavci, iako iznimno ekspanzivni, imaju vrlo jasne klasične forme. Oba su u pastoralnom tonu. Mogli bi ih i usporediti, jer oba počinju s violončelom koji izlaže glavnu temu te završavaju pizzicato dijelovima. Drugi stavak je možda najpoznatiji. To je plemenita, iako prilično uštogljena tema i varijacije s izvrsnom kodom.

    Britanski muzikolog Donald Tovey nazvao je Drugi Brahmsov gudački sekstet „najeteričnijim od većih Brahmsovih djela“. Ovaj sekstet nosi u sebi više dramatike i melankolije. Tiha viola postavlja scenu za glavnu temu u prvoj violini. Stavak se nastavlja privlačnom i dopadljivom elegancijom, uključujući i drugu temu koja šarmantno evocira valcer. Ovaj stavak u sebi nosi jednu od onih zvukovnih smicalica koje su namijenjene razumijevanju samo pokojeg preciznog uha: motiv s tonovima A-G-A-H-E u drugoj temi sjetna je aluzija na Agathe von Seibold, sopranisticu s kojom je Brahms bio zaručen, ali nikada nije došlo do braka. Drugi stavak, intimni Scherzo, pun je sofisticiranog kontrapunkta. Trio kao treći stavak nudi višestruke kontraste u ljupkom mađarskom ruhu, dok je posljednji stavak u formi ronda.

    Iako se o Brahmsovoj glazbi često razmišlja kao o apsolutnoj, onoj koja u sebi ne nosi nikakve aluzije ili izvanglazbene sugestije, čini se da i on pišući ima nešto na umu, a to nešto u ovom je primjeru mlada djevojka koja je nekoć izvodila njegove skladbe i s kojom je jednom razmišljao o braku.

    Teško je odrediti vrhunac komorne glazbe, ali čini se da bi upravo Brahmsova glazba mogla pripadati toj zamišljenoj kategoriji. Ipak, nešto je lakše odrediti vrhunske glazbenike te sa sigurnošću možemo reći da je tradicija kvalitete i upornosti iznjedrila Berlinsku filharmoniju kao ponajbolju. Ima li bolje uočnice Sudamji, proslavi Dana grada, od vrhunskog glazbenog događaja kojim se građani afirmiraju kao oni koji mare za lijepo?

    Doista, veliki događaj za glazbeni život grada Splita je dolazak članova Berlinske filharmonije i njihova izvedba dvaju Brahmsovih seksteta. Osim što je ovoj publici pružio mogućnost da uživa u zaista kvalitetnoj izvedbi, događaj je pokazatelj da za izvrsnu koncertnu sezonu nije toliko od važnosti lokalitet nego kvalitetan rad. U istoj godini u kojoj je Zagreb dočekao cijelu Berlinsku filharmoniju, Split dočekuje jedan od njezinih seksteta i to Aleksandra Ivića, Álvara Parru, Hande Küden, Saru Ferrandez, Olafa Maningera i Solène Kermarrec. Álvaro Parra čileanski je violinist, Hande Küden turska violinistica i violistica, Sara Ferrandez španjolska violistica, Olaf Maninger njemački violončelist, a Solène Kermarrec francuska violončelistica.

    Na neki način, Aleksandar Ivić bio je ambasador i posrednik koji je omogućio da se ovaj događaj odvije. Kako smo saznali u razgovoru s umjetnicima kojeg je na početku koncerta vodio Branimir Pofuk, Berlinska filharmonija njeguje karijere svojih zaposlenika te im omogućava da sviraju i kao komorni glazbenici te kao solisti, kako bi njihov angažman bio potpun te tako bili još izvrsniji u simfonijskom orkestru. Onaj tko je odgovoran za pojedini komorni ansambl, bira koji će mu se kolege pridružiti. Izvrsna šestorka pružila nam je užitak u autentičnom muziciranju.

    Doista, niti jedan segment njihove pojavnosti i nastupa nije bio hinjen. Izvođači se nisu zamarali ujednačavanjem koncertne garderobe, ali smo zato uživali u iskrenom muziciranju na kojem je bila sva njihova pažnja. Zanimljiv su detalj bile i biografije izvođača. Nije u njima bilo nepregledno mnoštvo imena natjecanja ili semninara koje su zasigurno osvojili ili pohodili, nego nekoliko informacija o tijeku školovanja i nekim osobnim afinitetima, što je učinilo da su nam se činili još bližima te smo se mogli na neki način s njima povezati. Uostalom, izvođača ne čini samo školovanje nego i različita životna iskustva i uopće pogled na glazbu. A doimalo se kao da se sve te nijanse mogu iščitati iz njihove izvedbe. Nakon prvog seksteta, izvođači su zamijenili uloge pa smo Aleksandra Ivića slušali kao prvu violinu. Ujednačene boje, divne izmjene, paleta dinamika koje su savršeno utvrđene. Jednostavno, pružen nam je užitak da se utopimo u niti malo jednostavnoj partituri. Nije izvedba bila bez greške; nekoliko tonova nije bilo ispjevano kako treba: kao da su gudala ponekad poskočila gdje ne treba. Ipak, nije ideja tražiti ta mjesta. Ona nas samo uvjeravaju da je događaj kojem smo prisustvovali bio itekako stvaran.

    Dvorana prepuna gledatelja nije se dogodila samo zato što su se pojavili svi uglednici željni svečanosti uoči Dana grada, nego i zato što Splićanke i Splićani prepoznaju kvalitetne ansamble i poklanjaju im pažnju. Kamo sreće da su (smo) malo manje izbirljivi i dolaze i još više na sada već popriličan broj koncerata koji su im u ovom gradu ponuđeni.

    © Petra Crnčević, KLASIKA.hr, 14. svibnja 2022.

    Koncert izveden: 6. svibnja 2022.

    Program:

    Johannes Brahms:

    Gudački sekstet br. 1 u B-duru
    Gudački sekstet br. 2 u G-duru.

    Članovi seksteta:
    Aleksandar Ivić, Alvaro Parra, violine
    Hande Küden, Sara Ferrandez, viole
    Olaf Maninger i Solène Kermarrec, violončela

Piše:

Petra
Crnčević

kritike