Glazbenik izuzetne muzikalnosti i istraživačkog uma, koji ne preže pred najizazovnijim zadacima

Pavao Mašić, orgulje, Slike s izložbe, Koncertna dvorana Blagoje Bersa, 10. svibnja 2022.

• 
  
  Orguljaš i čembalist Pavao Mašić (Šibenik, 1980), izvanredni profesor na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu, u 2020. godini imao je 15. obljetnicu umjetničkog rada. Kako mu nažalost zbog pandemije nije bilo moguće javnim koncertom proslaviti taj jubilej, nadoknadio je susret sa svojim zagrebačkim štovateljima koncertom održanim 10. svibnja u Koncertnoj dvorani Blagoje Bersa i to na orguljama u čijoj je kolaudaciji sudjelovao 12. siječnja 2019. godine. Budući pak da u ovoj godini Muzička akademija brojnim koncertima obilježava 100. obljetnicu postojanja, Mašićev je koncert organiziran u okviru ciklusa Vivant professores, dakle seriji nastupa aktualnih profesora na najstarijoj hrvatskoj visokoškolskoj glazbeno-obrazovnoj instituciji.

  Svima koji poznajemo djelovanje na mnogim područjima angažiranog glazbenika, jednako je dobro poznata Mašićeva spremnost za teoretsko i povijesno opisivanje. Ta naglašena muzikološka crta njegovih mnogih intelektualnih interesa u punoj mjeri dolazi do izražaja u tekstu koji potpisuje u popratnom programskom listiću kao uvod za svoj orguljaški recital. Naime, Pavao Mašić do u najmanje pojedinosti poznaje povijesnu ulogu, razvoj i gradnju orgulja kao instrumenta velikih mogućnosti i u mnogim podacima ispunjenom tekstu daje zainteresiranom čitatelju vrlo zanimljiv i svakako nadasve poučan uvid u orgulje kao „jedan od instrumenata s najduljom tradicijom muziciranja.“ Širina pristupa temi o orguljama kao o „kraljici instrumenata“, jednako kao i izuzetna Mašićeva erudicija, čine taj tekst vrijednim objavljivanja i u nekom od izdanja posvećenih glazbenim instrumentima, jer bit će šteta ako se zagubi u nemaru pohranjivanja koncertnih programa.

  Uz tako vrijednu eksplikaciju povijesti orgulja sadrži navedeni programski listić, očito rezultat pomnih priprema glazbenika čiji je svečarski nastup verbalno nadopunio, nekoliko nadasve intrigantnih citata iz pera raznih skladatelja koji su iznosili svoja mišljenja o orguljama, a potom i iscrpni profesionalni životopis mnogostruko nagrađivanog i međunarodno afirmiranog orguljaša Pavla Mašića. Posebno je pak dojmljiv dodani Kronološki pregled značajnijih projekata Pavla Mašića i to od 2006. godine pa sve do danas. Riječju, iako je riječ o 15. obljetnici umjetničkog djelovanja, čini se kao da je riječ o umjetniku koji javno djeluje već desetljećima, jer Pavao Mašić ostvario je u tih petnaestak godina mnogo više od mnogih u cijelim životnim karijerama. Doista, zagrebački ljubitelji glazbe – od one barokne do najsuvremenije, a u čijim izvedbama sudjeluju bilo orgulje bilo čembalo koje „opslužuje“ Pavao Mašić, itekako su dobro upoznati s izuzetnom energijom i svestranošću ovog umjetnika i pedagoga.
  
  

  Kako bi svojem svečarskom koncertu dodatno dao neuobičajeni pečat, odabrao je orguljaš Pavao Mašić rjeđi, gotovo nikad u Zagrebu izvođeni program. Dakako, uz omiljenost samog glazbenika, privukao je i neobični odabir djela brojnu publiku. Naime, na rasporedu večeri bile su transkripcije dobro poznatih, antologijskih skladbi koje njihovi autori nisu namijenili orguljama i to Preludij za Faunovo poslijepodne, L. 86 Claudea Debussya, Preludij i Izoldina smrt iz glazbene drame Tristan i Izolda, WWW 90 Richarda Wagnera i Slike s izložbe Modesta Petroviča Musorgskog. 

  Koliko mi je poznato, niti jedan od trojice navedenih velikana nije pisao za orgulje. Barem sam za Debussya u to pouzdano sigurna. Jedan od profesora na pariškom Konzervatoriju bio je mladom Debussyu César Franck, virtuoz i ljubitelj orgulja koji je ostavio svjedočanstvo „orgulje, one su moj orkestar!“. Ali, mladi buntovnik Achille-Claude nije rado slušao upozorenja svojeg profesora koji je uporno tražio da na klaviru modulira, jer Debussy je više volio slobodno preludiranje u paralelnim kvintama i oktavama. A nije bio osobito vezan niti uz crkvu, gdje bi mogao slušati orguljaške bravure. Pa ako je Mašićev nešto mlađi orguljaški kolega, francuski orguljaš i skladatelj Jean-Baptiste Robin (1976), titularni orguljaš i profesor na Konzervatoriju u Versaillesu, imao potrebu za orgulje obraditi svakako najtipičniju i najpoznatiju Debussyevu orkestralnu partituru Preludij za Faunovo poslijepodne, to vjerojatno valja pripisati njegovoj privrženosti nacionalnoj glazbenoj baštini. Koliko je međutim za impresionističkog inovatora karakteristične prozračnosti, eteričnosti i suptilnosti bilo moguće zadržati u „prijenosu“ orkestralnog kolorita u orguljaški medij, ostaje upitno. Osobno nisam uvjerena u uvjerljivost ishoda. Orguljaška pompoznost i gustoća zvuka zastrle su nijanse koje Debussyevo remek-djelo čine jedinstvenim.

  Mogućnost pregleda na YouTubeu otkriva očitu omiljenost transkripcija Wagnerovih partitura za orgulje i gotovo da nema poznatog fragmenta koji nije moguće slušati i u orguljaškoj verziji. Engleski orguljaš i skladatelj Edwin Henry Lemare (1865–1934), koji je djelovao u SAD-u, obradio je za orgulje vrlo opsežni prizor Izoldine ljubavne smrti iz glazbene drame Tristan i Izolda Richarda Wagnera. Riječ je o glazbenom fragmentu duboke dramatike, jednom od povijesnih primjera harmonijske inovacije utjelovljene u „Tristanovom akordu“, pregnantnom disonantnom sklopu koji prema mnogima simbolizira napetost između ljubavi i smrti. Disonanca slijedi disonancu, rješenja nema sve do kraja, harmonijska je revolucija na vidiku. U orguljaškoj verziji ta glazba krajnje romantične uzbudljivosti djelomično zadržava svoju gotovo erotičnu tenziju, ona se hrani bogatim zvukom, harmonijskom gustoćom nekoliko manuala i pedala, plijeni pozornost i uvlači u dramu Izoldine smrti onako kako ona na pozornici traje dugo i u stalnoj napetosti. U takvoj je atmosferi upravo orguljaška virtuoznost Pavla Mašića temelj koji ostvaruje neophodni privid da slušamo doista onog Wagnera na kakvog smo navikli u opernoj izvedbi. Uz malo dodatne mašte, dakako.
  
  

  Ne bi čudilo da Pavao Mašić osobno poznaje francuskog mlađeg kolegu Samuela Liégeona (1984), pijanistu, orguljaša, skladatelja i slikara, od 2009. godine titulara pariške crkve Saint-Pierre de Chaillot. Ali, ako ga i ne poznaje osobno, očito mu je dobro poznata njegova obrada za orgulje antologijskog klavirskog ciklusa Slike s izložbe iz 1874. godine koji je proslavio svojeg autora Modesta Petroviča Musorgskog. Ingeniozna ideja, kojoj nije mogao odoljeti Maurice Ravel i u čijoj su orkestraciji Slike s izložbe ušle u standardni orkestralni repertoar. Verzija za orgulje koju nudi Samuel Liégeon (možda i nije jedina takva?) svakako može oduševiti. Klavir ili orgulje?? Pa gotovo radije orgulje! Način na koji je Pavao Mašić prošetao Hartmannovom izložbom, evocirao svaki od 16 stavaka opsežnog i glazbeno-opisnog obilaska izloženih slika, uključujući obavezne Promenade, s bogatim kolorističkim senzacijama, bravuroznim vladanjem klavijaturama koje virtuozno opslužuje rukama i nogama, sve je to bio doživljaj u kojemu smo uživali doslovno se kupajući u dominantnom zvuku orgulja i dojmu izuzetne koncentracije glazbenika koji ne preže niti pred najizazovnijim zadacima.

  Dakle, dragi svečaru sa sada već 17-godišnjim javnim ugledom i priznanjima, hvala za Musorgskog! Radovat ćemo se svakom budućem Bachu, Buxtehudeu ili pak Klobučaru, Odaku ili već nekom skladatelju po Vašem izboru. Sretno!

  © Zdenka Weber, KLASIKA.hr, 25. svibnja 2022.

  Koncert održan: 10. svibnja 2022.
  
  Program:
  
  Claude Debussy: Preludij za Faunovo poslijepodne, L. 86 (Jean-Baptiste Robin, obrada)
  
  Richard Wagner: Preludij i Izoldina ljubavna smrt (Edwin H. Lemare, obrada) iz glazbene drame Tristan i Izolda, WWV 90
  
  Modest Petrovič Musorgski: Slike s izložbe

Piše: