Zanimljiva kombinacija zvukova od slatkih melodija do kontroliranog ludila

Koncert čembalista Franje Bilića, Rameauov vremeplov, Baštinski ciklus, Hrvatski dom Split

• 

  Posljednji koncert Baštinskog ciklusa u koncertnoj sezoni Hrvatskog doma u Splitu pripao je mladom zagrebačkom dirigentu i čembalistu Franji Biliću 9. lipnja u 20 sati. Perspektivni glazbenik odgovorio je na nekoliko pitanja u Razgovoru s umjetnicima koji se odvio na samom početku koncerta, pa smo saznali kako je njegov dirigentski poziv proizašao iz želje da bude što bolji maestro al cembalo. Iz svega što je do sada postigao, čini se kako je uspio i puno više od toga, a naročito je zanimljiv njegov doprinos suvremenoj čembalističkoj literaturi. Iz želje da skladatelji određeni dio opusa posvete čembalu, Bilić si je postavio zadatak: svake godine potrudit će se da nastane jedna nova skladba za čembalo. U tome uspijeva već sedam godina, tako da će ubrzo jedan cijeli recital moći napuniti sa skladbama za koje je izravno ili neizravno zaslužan što postoje.

  Ovoga puta, suvremenim se kompozicijama pridružio i Jean Phillippe Rameau (1683–1764), skladatelj visokog baroka koji sintetizira talijanske utjecaje u francuskoj glazbi i čije skladanje posve proizlazi iz njegova traktata o harmoniji. Čuli smo pregled iz njegovih triju knjiga komada napisanih za čembalo. U usporedbi s ostatkom programa, ovaj je dio koncerta bio nešto manje atraktivan. Svakako, zanimljivo je bilo čuti i gledati – Bilić se nije bojao upotrijebiti svoje tijelo kako bi pridonio interpretaciji. Iz njegove je izvedbe bio jasno kako u potpunosti razumije ono što izvodi – interpretacija je bila pomno osmišljena i puna detalja, svaki stavak je zaživio nekim svojim životom. Sitne tehničke greške nisu pokvarile taj dojam.

  

  Kako god da je Franjo Bilić odsvirao Rameaua, drugi dio koncerta bio je daleko uzbudljiviji. Hrvatski skladatelj Ivan Božičević veoma se uspješno probija na međunarodnoj skladateljskoj sceni, a njegova skladba If there is a place between (Postoji li mjesto između) iz 2004. za solo čembalo praizvedena je u okviru međunarodne konferencije Društva povijesnih instrumenata s tipkama Sjeverne Amerike. Dojam je bio kao da slušamo melodiju iz domene popularne glazbe koju je skladatelj uporno pokušavao popratiti smjelijim harmonijama. Ta borba između dvije naravi poprilično je odgovarala većem broju mlađe publike koja se tu našla, vjerojatno nagovorena od strane učitelja. Taj se dio publike posve aktivirao u ovom dijelu, pa se nisam mogla oteti želji da program promatram s njima i kroz njih.

  Sljedeći na redu bio je Ante Knešaurek, orguljaši skladatelj koji svoj skladateljski jezik gradi na brojnim iskustvima, a poglavito iskustvu improvizacije na orguljama. Napisao je Rondo s kupletima Kokoš tako da zvuči kao kombinacija govora i pjeva. Slušni dojam nas je odveo u kokošinjac, a motivi zazvučali poput nadmetajućih koka pa smo tako dobili suvremeni pogled na Rameaua na kojeg se Knešaurek i oslonio skladavši ovu skladbu. Također, vjerujem da je ona bila programska okosnica za koncept ovog koncerta koji je Bilić nazvao Rameauov vremeplov. Sada već nešto suvremeniji zvuk, koji bi se i očekivao od živućeg skladatelja, ipak nije bio toliko razlomljen i punktualistički da ne bi mogli zamisliti neke fine francuske koke i pripadajuće im kokošje emocije vrlo kratkog vijeka. Nadamo se zaista da će Knešaurek ubrzo dobiti još pokoju inspiraciju za skladanje za čembalo, da ova skladba iz 2008. ne bi bila pretjerano usamljena.

  

  Nagrađivani pariški skladatelj Alain Louvier jedini je stranac koji se našao u ovom suvremenom bloku. Posebno je poznat po svom izumu nove klavirske tehnike (koja se koristi i na orguljama i čembalu): 10 prstiju, 2 dlana, 2 šake i 2 podlaktice tretirane su podjednako. Louvier nas je te večeri odveo najbliže Novom zvuku. Dobra interpretacija i uživljenost prenijela se i na nas, pa smo uzbuđeno pratili Etidu za agresore koja nastaje kao omaž Machautu 1976. godine. Ispreplele su se tišina i buka i svaka je na svoj način doprinijela atmosferi. Do te mjere nas je Bilić uvukao u čembalistički idiom da smo bili zbilja zaprepašteni bukom koju propisuje Louvier.

  I mlađi naraštaj se aktivirao i zgražajući se nad tom glazbom snimao story-priče za Instagram i na taj način najbolje pokazao da ga se ovaj program dojmio. Možda takva reakcija nije onakva kakvu bi htjeli iznjedriti i zasigurno nije ona kojoj bi se skladatelj ili muzikolog nadao, ali ipak, nekakva povratna informacija ipak jest poslana. Istovremeno, jedna je bakica u zadnjem redu malo zaspala. Možda je njoj, koja ima veće iskustvo slušanja suvremenih kompozitora, Louvier bio previše konzervativan dok su se srednjoškolci istovremeno zgražali nad tom bukom? Nešto mirnija skladba bila je ona Davora Bobića, koju je posvetio Franji Biliću.

  

  Nakon mekane i slatke melodije slijedi kontrolirano ludilo koje nas je dobro pripremilo za posljednju službenu skladbu programa: One (Jedan) za čembalo i traku, nastalu kao produkt vremena samoizolacije 2021. godine. Ivana Kiš kompoziciju je studirala, kao i Ante Knešaurek, kod profesora Marka Ruždjaka. Kako nam je Bilić u uvodnom razgovoru ispričao, ona je u jednom trenutku pandemije počela razmišljati kako je i čembalo u samoizolaciji. Emocije koje bi ga mogle tištati pretočila je u zvuk, pridruživši mu i traku. Elektronika u ovoj skladbi podrazumijeva nasnimljeni zvuk triju imaginarnih čembala koja bi pravila društvo pravom čembalu: električne orgulje, bubnjevi i zvona. Zanimljivu kombinaciju zvukova publika je nagradila pljeskom koji je tražio još. Kratki odlomak Bilić je odsvirao zatraživši da ga pratimo pljeskajući ritamski obrazac kojemu nas je prethodno podučio. Interakcija s publikom dobro dođe – kako za izgradnju publike, tako i za produbljenje iskustva izvođača.

  © Petra Crnčević, KLASIKA.hr, 10. lipnja 2022.
  
  Koncert izveden: 9. lipnja 2022.
  
  Program: Djela Jean-Philippea Rameaua, Györgyja Ligetija, Ante Knešaureka, Alaina Louviera, Davora Bobića i Ivane Kiš

Piše: