Vrhunski glazbeni doživljaj

Riječki simfonijski orkestar, Veliko finale koncertne sezone - Titan, Bruno Delepelaire, violončelo, Valentin Egel, dirigent, HNK Ivana pl. Zajca Rijeka

• 

  Korak po korak stigli smo do posljednjeg simfonijskog koncerta u Koncertnoj sezoni 2021/2022 Riječkog simfonijskog orkestra. Kada pogledamo sezonu retrospektivno, možemo tvrditi da je za riječke prilike bila iznimno bogata i raznolika. Na repertoaru RSO-a našlo se za svakoga ponešto, a najvažnije je da se repertoar konstantno širi. Paralelno s tim napreduju i glazbenici riječkog orkestra, što se jasno čuje iz koncerta u koncert. Najviše je dirigirao šef- dirigent maestro Valentin Egel koji, iako mlad, posjeduje sve karakteristike da se profilira u vrhunskog opernog i simfonijskog dirigenta. Egel je još uvijek dirigent opće prakse no s godinama će zasigurno pronaći fundamentalno repertoarno usmjerenje, gdje će dosezati svoje umjetničke vrhunce. Još jednom apeliramo i doista se nadamo da kada dođe do vrhunca karijere neće zaboraviti Rijeku – mjesto gdje mu je dana prilika kakvu u svojoj matičnoj zemlji teško da bi dobio. Ono što nas je razočaralo u ovoj sezoni izostanak je maestra Villea Matvejeffa. U početnim projekcijama sezone bio je najavljen jedan koncert pod njegovim vodstvom, međutim isti se nikada nije dogodio. Razloge za to ne znamo, a uprava Zajca nije osjetila potrebu izvijestiti publiku o istima.

  

  Koncert označen kao „Veliko finale koncertne sezone“ a naslovljen Titan, ugostio je solista kakvog se u Rijeci rijetko može čuti i vidjeti – prvog solo-čelista Berlinske filharmonije Bruna Delepelairea. Delepelaire je član slavnih Berlinera od 1. studenog 2013. godine, a isto tako član je i  komornog podsastava slavnog orkestra 12 čelista Berlinske filharmonije. Uvidom u koncertnu arhivu najboljeg simfonijskog orkestra na svijetu nalazimo koncerte gdje je Delepelaire svirao kao solist ispred matičnog orkestra. Izdvojimo koncert iz 2019. godine, kada je nastupio kao solist u Drugom koncertu za čelo i orkestar Josepha Haydna.

  Bruno Delepelaire u Rijeci se predstavio kao skladatelj i solist. Naime, na početku koncerta izvedena je njegova kratka kompozicija za orkestar pod nazivom Les Tuarides (Tauridi). Riječ je o skladbi u kojoj se autor inspirirao mnogim suvremenim glazbenim slogovima – od jazza do bezvremenske filmske glazbe Johna Wiliamsa. Navedena kombinacija rezultirala je kratkom, publici dopadljivom skladbom. Svirka RSO-a bila je vrlo izražajna i uigrana. Doista su se trudili impresionirati slavnoga gosta, a maestro Egel očito je imao dovoljno vremena za  izgraditi  interpretaciju, posebno maestoso segmenata nove partiture i istom osvojiti publiku, a to je u tako kratkoj skladbi doista teško.

  Bruno Delepelaire se kao solist predstavio u Koncertu za violončelo i orkestar u E-molu Edwarda Elgara, najcjenjenijeg engleskog kompozitora s prijelaza iz 19. u 20. stoljeće. Čelo koncert počinje in medias res jer solist svira odmah, gotovo bez uvoda. Delepelaire je nametnuo čvrstu interpretaciju prilično jakim stiskom gudala o žice violončela, a to je rezultiralo bogatim i prodornim zvukom s finom glazurom. Delepelaire svira nevjerojatnom lakoćom, gradeći pritom vrlo slojevitu interpretaciju Elgarove zahtjevne partiture. Poseban dojam ostavljaju sporiji stavci i to početni Adagio moderato i treći Adagio. Riječki simfonijski orkestar i Mo. Egel pratili su solista u stopu, a dirigent ga je puštao u prvom planu, prilagodivši mu i glasnoću i tempa. S obzirom na to da je Delepelaire ipak orkestralni glazbenik, pomno je pratio dirigenta pazeći na kode i vlastitu agogiku. Isto tako, osim gudačkih zamaha solist je ponudio nevelike ali briljantne pizzicato odlomke. Na kraju prvog dijela publika je Bruna Delepelairea pozdravila burnim ovacijama u nadi da će biti bis, ali to se ipak nije dogodilo. Summa sumarum, bio je to vrhunski glazbeni doživljaj kakvom bi se zasigurno divio i stari čelist Matoš.

  Drugi dio koncerta protekao je u znaku Prve simfonije u D-duru – Titan Gustava Mahlera. Kada god se na repertoaru RSO-a pojavi neka od simfonija ovog austrijskog giganta, to uvijek izaziva strahopoštovanje ali i pravu poslasticu za poklonike Mahlerove kompleksne glazbe. Vrijedi napomenuti kako je Gustav Mahler svoju Četvrtu simfoniju (jednu od najkraćih) skladao za svog boravka u Opatiji, a ta činjenica nije se nikada dovoljno iskoristila na Kvarneru kako bi postala jedan od kamena-temeljaca kulturnog turizma u ovom djelu Hrvatske. Prva simfonija Gustava Mahlera često se pojavljuje na koncertnim pozornicama što zbog svoga trajanja, što zbog drugog stavka – slavnih Blumina koje se nerijetko izvode i kao zasebna koncertna točka i to obično na početku koncerta umjesto uvertire u ustaljenoj  koncertnoj formi uvertira–koncert–simfonija. Riječki simfoničari i njihov šef-dirigent ponudili su nam glasnu (za Mahlerov glazbeni izričaj uglavnom opravdano) i pomalo statičnu izvedbu Titana.

  

  Prvi taktovi simfonije vrlo polaganog tempa zvučali su pomalo intonacijski klimavo, a prije spominjane Blumine doživljajno je destimulirao prilično spor tempo. Ipak, kako se simfonija primicala kraju, do izražaja su dolazile Egelove interpretacijske zamisli pa je simfonija rasla u zvuku i poletu. Iako je tutti zvuk RSO-a višestruko problematičan, posebno u zahtjevnijim partiturama poput ove, orkestar raspolaže vrhunski potkovanim i vrlo talentiranim glazbenicima-pojedincima, pa smo mogli čuti odlične solo nastupe. Udaraljkaše i puhače krasio je stabilan, paučinasto gust i prodoran ton, a čelistička sekcija emitirala je meke i nosive tonske kreacije. Najproblematičnija je bila violinska sekcija koja je u tutti dijelovima u nekoliko navrata proizvela prilično neuredan ton. Bez obzira na to, koncertni majstor Anton Kyrylov odradio je kao i uvijek odličan posao, a ton njegove violine posebno se isticao. Vjerojatno zbog svijesti o upitnoj spremnosti orkestra na ovakve simfonijske podvige, Mo. Valentin Egel cijelo je vrijeme ispred sebe imao partituru, međutim ne bi bilo loše da u situacijama simfonijskih izvedbi izbaci partituru i dirigira napamet. Pridonijelo bi to ozbiljnosti i spremnosti kako dirigenta, tako i cijelog orkestra. S druge strane, kada dirigent uz sebe ima solista ili ravna operom, nitko nema pravo od njega zahtijevati da uz sebe nema partituru jer su to, u izvedbenom smislu, znatno kompleksnije situacije.

  

  Kada se sve zbroji i oduzme, prisustvovali smo za hrvatske, a pogotovo za riječke prilike, vrhunskom glazbenom doživljaju, a to je osjetila i publika koja je ispunila kazalište gotovo do posljednjeg mjesta. Znatiželjni smo što će nam od simfonijskog repertoara u novoj sezoni ponuditi RSO, a koja će, nadamo se, biti u znaku kazališta i kazališne umjetnosti a ne u znaku problema u upravljanju najvećom riječkom kulturnom institucijom, koji svakodnevno ispunjavaju novinske stupce.

   © Luka Nalis, KLASIKA.hr, 18. lipnja 2022.

Piše: