Šarm i stilska vjerodostojnost interpretacije

Varaždinski komorni orkestar, Marijan Đuzel, klavir, Ivan Josip Skender, dirigent, Velika koncertna dvorana HNK u Varaždinu

  • U Velikoj koncertnoj dvorani HNK u Varaždinu održao je Varaždinski komorni orkestar (VKO) 5. lipnja završni koncert svoje sada već 28. sezone i potvrdio dobru promišljenost pri odabiru programa, kao i pozornost u odabiru solista. Naime, gudački ansambl koji okuplja profesionalne glazbenike stalno zaposlene u zagrebačkim orkestrima – a od kojih su neki rođeni u Varaždinu, na svojih uglavnom pet do šest koncertnih nastupa u matičnom gradu i njegovoj sjajno obnovljenoj Velikoj koncertnoj dvorani, akustički i vizualno lijepom prostoru koji je sastavni dio zgrade varaždinskog Hrvatskog narodnog kazališta, uvriježeno predstavlja program čije su sastavnice po jedna praizvedba skladbe hrvatskog autora, potom solistički koncert s nekim od uglednih hrvatskih ili stranih virtuoza, te na kraju nešto opsežnije ostvarenje iz bogate hrvatske ili europske glazbene baštine. Pritom se za dirigentskim pultom izmjenjuju vrsni, pretežno hrvatski dirigenti, što sve varaždinskim ljubiteljima klasične glazbe pruža mogućnost za upoznavanje doista širokog i stilski raznolikog glazbenog repertoara. Da bi slušatelja trebalo biti više, neosporna je činjenica, pa i boljka koncertnih sezona VKO.

    Na petom koncertu 28. sezone kao solist nastupio je istaknuti pijanist Marijan Đuzel (Imotski, 1990), a za dirigentskim je pultom bio rodom Varaždinac a po radnom mjestu docent na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu – afirmirani maestro Ivan Josip Skender (Varaždin, 1981). Novost na početku večeri bila je skladba Vitraji u Čakovcu 1993. rođenog Filipa Horvata. Zahvaljujući suvremenim mogućnostima javnog prezentiranja glazbe koje pruža YouTube, snimka jednostavačnog djela koje je praizveo VKO pod ravnanjem Ivana Josipa Skendera već je objavljena, tako da je lako dostupna, što svakako omogućava i provjeru prvotnoga dojma stečenog prigodom praizvedbe.

    Filip Horvat magistrirao je orgulje u razredu Marija Penzara i primijenjenu kompoziciju u razredu Zlatka Tanodija na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu, a u njegovu životopisu čitamo i brojna imena pedagoga kod kojih se u daljnjem obrazovnom procesu usavršavao, pa i gdje je sve do sada koncertirao kao orguljaš. Kao skladatelj autor je nekoliko naslova klasičnog ustrojstva, ali i glazbe koja prati kratkometražne filmove te tzv. primijenjene glazbe potrebne u produkciji Hrvatskog radija i televizije. Dakako, orgulje na kojima muzicira Filip Horvat najčešće se nalaze u crkvama, a na crkvenim su prozorima i rozetama uglavnom šaroliki vitraji. Ne treba stoga čuditi inspiracija koju je skladatelj dobio gledajući te ornamentima išarane staklene površine „kroz koje se svjetsklo lomi pod najrazličitijim kutovima i vizualno stvara repliku nebeske, svjetlosti, tj. predokus nečega što u potpunosti ne možemo shvatiti“. Tako nas barem autor glazbe uvodi u svoju u biti nepretencioznu, tek šest i pola minuta dugu glazbenu viziju. I zbilja, kao što se svjetlo lomi i prelijeva kroz šarenilo vitraja tako i glazbena supstanca Horvatove skladbe gotovo lijeno teče u meditativnom ugođaju i gustom harmonijskom slogu. Cjelokupni spokoj glazbenoga tijeka  i završni flažoletni akordi ugoda su za uho koje u kratkom vremenskom trajanju registrira tek blage gudačke nijanse koje ni sa čime ne uznemiruju nego jednostavno kratko i lagodno tješe.

    Pijanist Marijan Đuzel diplomirao je klavir u razredu Đorđa Stanettija na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu, studirao je u razredu Dubravke Tomšić Srebotnjak na Akademiji za glasbo u Ljubljani i na Sveučilištu za glazbu i izvedbene umjetnosti u Beču, bio je student Jana Jiračeka von Arnima. Također se usavršavao na Konzervatoriju u Bruxellesu kod Aleksandra Madžara. Već te mnoge obrazovne postaje pokazuju s jedne strane znatne sposobnosti glazbenika, a s druge strane i njegovu želju za što iscrpnijim, svestranijim i opsežnijim pijanističkim obrazovanjem. U svakom slučaju, danas asistent na Muzičkoj akademiji u Puli, nastupa Marijan Đuzel učestalo u Hrvatskoj i inozemstvu, a po najčešće zastupljenim skladateljskim imenima na njegovom repertoaru otkriva privrženost najvrjednijim standardima klasike, upravo one bečke i to iz pera Ludwiga van Beethovena, kao i drugih velikana umjetničke glazbe. To dokazuje i njegov prvi solistički album koji je u prosincu 2018. objavila hrvatska diskografska kuća Croatia Records pod nazivom Virtuoso collection: Marijan Đuzel (live) a na kojemu su snimke s koncerta održanog u Hrvatskom glazbenom zavodu s izborom skladbi Beethovena (Sonata iz op. 106 – Hammerklavier), Schumanna, Bartóka i Davorina Kempfa.

    Da je doista odlično upućen u interpretiranje glazbe jednog od najvećih genija Bečke klasike – W. A. Mozarta (a da se pritom nimalo ne umanjuje veličina preostale dvojice iz bečkoga trojca - dakle  Haydna i Beethovena) pokazao je Marijan Đuzel na koncertu u Varaždinu. Njegov nadasve suptilni udar, osjećaj za fraziranje i dinamičko nijansiranje te nadasve naglašena duhovitost u iznošenju lepršavih figura, podali su interpretaciji posljednjeg Mozartova klavirskog koncerta, Koncerta za klavir i orkestar  u B-dur, br.27, KV 595, neophodno potreban šarm i stilsku vjerodostojnost. Bio je veliki užitak slušati izvedbu Marijana Đuzela jer je odisala suverenom tehničkom spremom, odličnom koncentracijom, pouzdanom memorijom i svime što oživljavanje Mozartova zapisa čini posebnim umjetničkim doživljajem. Ivan Josip Skender smirenim je gestama održavao ravnotežu između gudačkog ansambla i solista, prepuštajući pijanistu vodstvo kroz tri stavka vrhunskoga glazbenoga sklada. Posebno se pijanistička žovijalnost isticala u solističkim kadencama, vodeći slušatelje kroz savršenu uravnoteženost Mozartove glazbe koja doista ne poznaje niti jedan zastoj u protoku čiste zvukovne Ljepote.

    Za kraj koncerta odabrao je maestro Ivan Josip Skender jedno od ranijih ostvarenja Arnolda Schönberga, njegovu antologijsku skladbu Verklärte Nacht, op. 4 iz 1899. godine. Uobičajio se hrvatski prijevod naslova Preobražena noć pa nema potrebe na ovome mjestu polemizirati s tim prijevodom, iako bi zacijelo bile moguće i druge varijante. No za glazbenu je povijest to djelo vrlo karakteristično jer utjelovljuje mnoge značajke vrhunaca kasnoromantičnog harmonijskog jezika koji je nakon Richarda Wagnera doveo do takve zasićenosti da niti Schönberg nije znao ili mogao dalje nego je na samom početku 20. stoljeća ponudio rješenje u potpunom napuštanju tonaliteta i onda u nastavku uveo dvanaestotonsku skladateljsku tehniku kao mogući skladateljski izlaz.

    Doista, kada se sluša podužu partituru Preobražene noći, tu epopeju ljubavi ozvučenu pregnantnim, gustim harmonijskim sklopovima u kojima se gube konture tonaliteta a kromatika caruje svom silinom malih intervalskih pomaka, u skladateljske postupke upućeniji nedvojbeno razumiju vrhunac do kojega je europska glazba krajem 19. stoljeća došla i mogu shvatiti potrebu traženja novih putova (uz Schönbergovu ponudu dodekafonije i Debussyevu impresionističke harmonije, i Stravinski je nudio novi pravac, ali to su već druge teme). 

    Za gudače je Schönbergova partitura prilično tvrd orah jer je neophodan vrlo čvrst potez gudalom, velika koncentracija i svakako naglašena zvučnost cijelog ansambla. Pod vrlo sigurnim vodstvom Ivana Josipa Skendera VKO je u zvuk pretvorio taj kasnoromantični antologijski notni zapis kojim je u konkretnom trenutku, na samome kraju 19. stoljeća, bio zadan „smrtni udarac“ romantičnoj ugodi tonaliteta i konsonantne uglađenosti. Slijedilo je nešto sasvim drugo. Danas glazbeni svijet prolazi kroz nešto sasvim treće. No, o tom – potom.

    © Zdenka Weber, KLASIKA.hr, 5. lipnja 2022.

    Koncert izveden: 5. lipnja 2022.

    Program:

    Filip Horvat: Vitraji
    W. A. Mozart: Koncert za klavir i orkestar br. 27 u B-duru (KV. 595)
    A. Schoenberg: Gudački sekstet Preobražena noć, (Op. 4.)

Piše:

Zdenka
Weber

kritike