Savršeno oblikovani zvuk i kreativno koncipiran program

Salzburške svečane igre 2022: Bečka filharmonija, Zbor Bečke državne opere, Dječji zbor Salzburških svečanih igara, Ildar Abdrazakov, bass, dir. Riccardo Mutti

• 

  Salzburške svečane igre 2022. godine ponudile su svojoj publici širok koncertni program koji obuhvaća gotovo sve forme klasičnog glazbenog muziciranja pred publikom. Naravno, tu se našao i jedan poseban koncert, programski potpuno posvećen mađarskom skladatelju Beli Bartóku (1881–1945) pod nazivom Zeit mit Bartok. Na ovogodišnjim svečanim igrama uz rezidencijalni orkestar Bečku filharmoniju nastupili su i mnogi ugledni gostujući orkestri, ansambli i solisti.

  Jedan od najpopularnijih programa na festivalu u rodnom gradu Wolfganga Amadeusa Mozarta svakako su vikend-matineje bečkih filharmoničara koji u dane vikenda koncerte održavaju u 11 sati ujutro u Grosses Festspielhausu koji se nalazi u samom srcu staroga grada. Navedeni programi iznimno su popularni jer na festival tada dolazi publika koja je neopterećena ustaljenim dnevnim obvezama pa se može opustiti i prepustiti glazbi. U svijetu ozbiljne glazbe opće je poznata činjenica da Bečka filharmonija nema šefa dirigenta nego se oslanja na gostujuće dirigente koji su, svi redom, među najboljima i najpoznatijima na svijetu. Dirigent koji dođe na Festival kako bi dirigirao bečkim filharmoničarima barem jedan od dva ili tri koncertna termina ima u matineji.

  

  Maestro Riccardo Muti redoviti je gost salzburškog festivala već pola stoljeća. Osim toga, njeguje i preko šest desetljeća dugu, uspješnu suradnju s Bečkom filharmonijom, a jednom prilikom izjavio je da je u tom vremenskom intervalu promijenio tri generacije glazbenika u orkestru. Maestro Muti miljenik je austrijske publike te su koncerti na kojima on ravna bečkim filharmoničarima, kako na Festivalu tako i u redovitom pretplatničkom ciklusu koji se održava tijekom zimskih mjeseci u Beču, gotovo uvijek rasprodani.  Posljednjih godina Muti se sve više profilira kao simfonijski dirigent, iako je najproduktivnije godine svoje dirigentske karijere proveo na mjestu umjetničkog ravnatelja milanske Scale gdje je ostvario sijaset vrhunskih opernih produkcija. Mutijeva era u Scali zlatnim je slovima upisana u povijest slavne operne kuće. Napomenimo još kako je Riccardo Muti na Salzburškim svečanim igrama prvi put nastupio 1971. godine, kada na poziv Herberta von Karajana ravna Donizettijevim Don Pasqualeom, a od tada do danas ostvario je 150 opernih i 120 koncertnih nastupa.

  Ovom prilikom maestro Muti u zajedništvu s bečkim filharmoničarima predstavio je publici briljantno koncipiran program koji se sastojao od Šeste simfonije – Patetične Petra Iljiča Čajkovskog, simfonijske poeme Od kolijevke pa do groba Franza Listza i Prologa u nebu (Prologo in cielo) iz opere Mefistofele Arriga Boita. Program je to koji gotovo savršeno sintetizira životni put svakoga od nas, a govori o rođenju, životu sa svim usponima i padovima koji su njegov sastavni dio, pa do smrti koja je neizbježan kraj životnog kruga. To je savršen krug i mora se poštivati, jer ako ga pokušamo izigrati, završit ćemo kao Goetheov Faust. Opisanu poruku glazbom je savršeno prenio program koncerta koji je tema ovog osvrta.

  Koncert je započeo Šestom simfonijom – Patetičnom Petra Iljiča Čajkovskog, posljednjom iz skladateljeva opusa. Partitura je to u kojoj su objedinjena mnoga raspoloženja karakteristična za ljudski rod. Sve je tu – od boli preko ljubavi do smijeha i nostalgije. Sve to ocrtano je mnogim ritmičkim obrascima s prizvukom skladateljeve zanesene slavenske duše. Mo. Muti dinamički je savršeno oblikovao zvuk orkestralnih sekcija kako bi svaki klaster partiture zazvučao u svojoj punoj snazi i ljepoti. Snagom posebnog autoriteta pazio je na solističke dionice pojedinih članova orkestra; cijelim tijelom usmjerio bi se na solista koji u danom trenutku ima solo-dionicu. Riccardo Muti je dirigent sklon apsolutnoj kontroli orkestralnog aparata koji se nalazi ispred njega, međutim ovom prilikom dopuštao je glazbi da teče prirodnim tijekom, pa je svaki član Bečke filharmonije mogao graditi donekle svoju interpretaciju koja se utapala u savršenoj cjelini. Poseban dojam na nas ostavio je prvi stavak Adagio – Allegro non troppo i posljednji Finale – Adagio lamenotoso. Mjesta su to gdje je Muti postigao savršen oksimoronski oštro-meki zvuk koji se ne može čuti često. Ovakva izvedba dala je Patetičnoj gotovo programatski karakter, koji se kao takav savršeno uklopio u koncept programa.

  Nakon stanke uslijedila je simfonijska poema Od kolijevke pa do groba Franza Liszta. Radi se o poemi koju odlikuju polaganija tempa i meki rubato, a posebnu ulogu u izvedbi imaju flaute i dvije harfe koje su most između orkestralnih sekcija, tj. između motiva koje je Liszt utkao u svoju pastoznu partituru. Riccardo Muti upustio se u interpretaciju s premisom da u moru adagia koji Listzova skladba nosi posebno mora paziti na ton orkestra jer je to jedini način da pažnju publike održi na razini koja je potrebna da bi se postiglo zadovoljavajuće doživljajno iskustvo. U toj zadaći s bečkim filharmoničarima nije teško uspjeti pa je ton orkestra kao spiritus movens izvedbe bio gotovo nestvarno lijep, kao da je u nekoj drugoj dimenziji realnosti ili kao da je višestruko obrađen u studiju. Poseban dojam ostavio je posljednji dio – Moderato quasi Andante, nakon kojega su uslijedile ovacije prisutne publike.

  

  Kao posljednja točka koncertnog programa izveden je Prologo nel cielo iz opere Mefistofele Arriga Boita. Za potrebe izvedbe prologa Mo. Mutiju i Bečkoj filharmoniji na pozornici su se pridružili Dječji zbor svečanih igara i salzburškog teatra, Zbor pjevačkog udruženja Bečke državne opere i bas Ildar Abdrazakov. Na prošlogodišnjem Festivalu Ildar Abdrazakov nastupio je kao solist u Beethovenovoj Missi solemnis, o čemu smo već pisali na ovom portalu, međutim koncertni repertoar ovom basu ne leži naročito dobro, a to se vidi i kad se u opreku stave njegov prošlogodišnji i ovogodišnji nastup. Izvedba Boitovog prologa može se bez zadrške okarakterizirati kao vrhunski glazbeni doživljaj; veliki ansambl pod autoritativnim Mutijevim vodstvom muzicirao je savršeno. Poseban dojam ostavilo je finale prologa koje je zvučalo gotovo nevjerojatno dobro za živu izvedbu. Festivalska publika izvedbu je ispratila gromoglasnim pljeskom.

  Summa summarum, prisustvovali smo koncertu s iznimno kreativno koncipiranim programom za koji možemo reći da je istovremeno i oda rođenju i životu ali i eshatološka vizija, a tu oksimoronsku opreku nije lako postići. 

  © Luka Nalis, OPERA.hr, 24. kolovoza 2022.

Piše: