Ambiciozan koncert uz određene izvedbene dvojbenosti

Riječki simfonijski orkestar, Lalo, Bruckner, Bruno Delepelaire, violočelo, Valentin Egel, dirigent, HNK Ivana pl. Zajca Rijeka

• 

  Riječki simfonijski orkestar (RSO) koncertnu sezonu 2022/2023. otvorio je koncertom pod naslovom Lalo, Bruckner. Za dirigentskim pultom stajao je šef-dirigent Valentin Egel, a u ulozi solista našao se violončelist Bruno Delepelaire. Koncert otvorenja sezone dogodio se samo dan nakon sjednice Gradskog vijeća Grada Rijeke na kojoj je, nakon višemjesečne medijsko-političke trakavice, smijenjen intendant HNK Ivana pl. Zajca – Marin Blažević, dok je za vršitelja dužnosti intendanta imenovan Bojan Šober.

  Solo-čelista Berlinske filharmonije Bruna Delepelairea upoznali smo na kraju prošle sezone kada je uz RSO svirao Koncert za violončelo i orkestar u e-molu Edwarda Elgara. Ovom prilikom predstavio se s Koncertom za violončelo i orkestar u d-molu Francuza španjolskih korijena Edouarda Laloa (1823–1892). Riječ je o skladatelju u čijoj glazbi dominiraju španjolski motivi, a za života je bio vrlo samozatajan te je prvi značajniji umjetnički probitak doživio tek s pedeset godina. Laloovo najpoznatije djelo, koje se do danas zadržalo na koncertnim pozornicama, svakako je Španjolska simfonija praizvedena 1875. godine i to od strane slavnog violinista Pabla de Sarasatea. Lalo se okušao i kao operni skladatelj s operom Kralj Ysa praizvedenom 1888. godine, ali ista nije trajno zaživjela na opernim pozornicama.

  Izvedba Laloovog Koncerta za violončelo u d-molu (praizvedenog 1877.) od strane RSO-a i Brune Delepelairea maksimalno se trudila dočarati publici posebnost, razigranost i briljantnu virtuoznost Laloovog kompozitorskog patosa. Delepelaireov pritisak gudalom o žice violončela iznimno je snažan te kao takav intenzivno ocrtava motive Laloove glazbe, a posebno je dojmljivo solistovo transponiranje između dugačkih melodijskih linija i onih kratkih, koje induciraju brži tempo svirke. U prvom stavku Prelude. Lento-Allegro maestoso čuli smo obilje različitih tempa u kratkom vremenu, s kojima se Delepelaire briljantno nosio, pokazavši tako svu svoju virtuoznost – kako solo, tako i orkestralnog glazbenika. Za publiku je vrijedna prilika slušati solista koji je istovremeno i orkestralni glazbenik, što je među najvećim virtuozima na svijetu rijetko (mnogim Grammyima ovjenčan čelist Yo-Yo Ma nije i orkestralni glazbenik, te u orkestru nastupa vrlo rijetko).

  Valentin Egel zajedno s orkestrom iznimno se trudio održati agogički preciznu koheziju između solista i orkestra, a to mu u paučinastoj Laloovoj partituri nije u svakom trenutku bio lak zadatak, pa je solista permanentno puštao u prvom planu, puštajući ga da sam diktira dinamiku izvedbe. Tijekom izvedbe nerijetko je diskrepancija između briljantnog zvuka solista i pomalo konfuznog zvuka koji je proizvodio RSO bila prevelika, a to je utjecalo na ukupan slušateljski dojam. No kako se prvi dio koncerta primicao kraju, tako je RSO u izvedbi rastao te je ukupan dojam donekle popravljen. Solist večeri imao je čvrstu konstantu izvrsnosti od prvog do posljednjeg takta partiture, sazdanu od odlične pripremljenosti kao dubokog osjećaja za instrument i glazbu. Kasnije ove sezone Bruno Delepelaire nastupit će kao solist u Laloovom čelo-koncertu sa svojim matičnim orkestrom Berlinskom filharmonijom pod ravnanjem Tugana Sokhieva, pa zašto ne isprobati kako to ide pred (iz europske perspektive gledano) manje zahtjevnom – riječkom publikom. Isto tako, ovo je bio drugi nastup Bruna Delepelairea u Zajcu, a u najavama sezone predstavljen je i kao jedan od glavnih gostujućih umjetnika. Pa zašto onda nije publici priuštio barem jedan kraći bis, primjerice nešto iz repertoara Pabla Casalsa?

  

  Drugi dio koncerta protekao je u jednom, za naše prilike vrlo ambicioznom pothvatu – izvedbi Osme simfonije Antona Brucknera (1824–1892) u c-molu pod oznakom WAB 108. Izvoditi Brucknerovu Osmu, simfoniju koja traje gotovo sat i pol, kao drugu skladbu na programu jednog koncerta, vrlo je smion potez. Čak je i najveći orkestri na svijetu poput Bečke ili Berlinske filharmonije izvode kao samostalnu točku na programu. Tako je bilo i prije nekoliko godina, kada se u berlinskoj dvorani Philharmonie za dirigentskim pultom Berlinera našao maestro Zubin Metha. Anton Bruckner bio je skladatelj i orguljaš, te vrlo bogobojazan čovjek (živio je u celibatu) te je svakom svojom simfonijom izgradio glazbenu katedralu uzvišenosti, a simfonijski orkestar jedno je gigantsko zvono. Izvedbe Brucknerovih simfonija glazbeni su doživljaj per se. Uvijek kada se pojave na koncertnom programu izazivaju strahopoštovanje publike i kritike, a svi veliki svjetski dirigenti okušali su se i u snimanju tih velebnih simfonijskih dijela. Posljednji takav slučaj je Mo Christian Thielemann, koji je integralni ciklus Brucknerovih simfonija zabilježio s Bečkim filharmoničarima na snimanjima u Beču i Salzburgu.

  Brucknerova Osma simfonija praizvedena je krajem 1892. godine pod ravnanjem Hansa Richtera, a bilo je to jedino djelo na pretplatničkom koncertu Bečke filharmonije u to vrijeme, stoji u programskoj knjižici riječkog koncerta. Riječki simfonijski orkestar i Mo Egel ponudili su nam dvojbenu izvedbu Osme simfonije. Naime, RSO raspolaže odličnim pojedinačnim glazbenicima koji na svojim glazbalima stvaraju glazbenu magiju. Opet s druge strane, tutti zvuk orkestra nije kompaktan i ne proizvodi iskonski brucknerijanski zvuk. Posebne pohvale limenim puhačima, čelistima, udaraljkašima i harfisticama riječkog orkestra, no navedeni pojedinačni doprinosi nisu bili dostatni kako bi dobili zadovoljavajuću izvedbu. U obimnoj Brucknerovoj partituri tonovi bi se trebali prelijevati iz sekcije u sekciju i tako stavak po stavak, a to se ovom prilikom nije dogodilo. Mo Egel svjestan je te činjenice, pa je to pokušavao nadomjestiti energičnošću i bržim tempima koji su ubijali glazbeni doživljaj. Glazbena linija razvijana izvedbom na momente je zvučala kao da slušamo neki od najvećih europskih orkestara, ali to je trajalo kratko i nit savršenosti brzo je pucala i spuštala nas na zemlju.

  

  Došao je tu do izražaja i manjak iskustva Mo Egela, koji je uložio seriozan trud, a koji ipak nije bio dostatan da Simfoniju na valjan način dovede do kraja. Veliki trud uložio je i koncertni majstor Anton Kyrylov, koji je na sve moguće načine pokušavao pomoći orkestru i dirigentu, u čemu je – uz nekoliko briljantnih sola, samo djelomično uspio. Orkestar je zbog zahtjeva partiture bio pojačan i vanjskim suradnicima, pa se tom činjenicom donekle može opravdati diskutabilan ishod izvedbe, jer je teško uskladiti stalne članove i pridošlice u orkestar. Iako bi najbolji opis za ovu izvedbu bio: rasuti zvuk Brucknerove Osme simfonije, valja pohvaliti ambiciju RSO-a i Mo Egela, koji se neumorno hvataju ukoštac sa zahtjevnim partiturama.

  Kada razmišljamo o opisanom koncertu, konkluzija je sljedeća: uz određene izvedbene dvojbenosti, slušali smo program i solista dostojne otvorenja koncertne sezone u jednoj kulturnoj sredini koja drži do sebe. Isto tako, nadamo se da će izvedbena kvaliteta RSO-a tijekom sezone ići uzlaznom putanjom.     

  © Luka Nalis, OPERA.hr, 26. rujna 2022.

  Koncert izveden: 23. rujna 2022.

  Program:
  
  Édouard Lalo: Koncert za violončelo u d-molu
  I. Prelude, lento – Allegro maestoso
  II. Intermezzo, andantino con moto – Allegro presto – Andantino – Tempo I
  III. Introduction, andante – Allegro vivace

  Anton Bruckner: Simfonija br. 8 u c-molu, wab 108
  I. Allegro moderato
  II. Scherzo: Allegro moderato — Trio: Langsam
  III. Adagio: Feierlich langsam, doch nicht schleppend
  IV. Finale: Feierlich, nicht schnell

Piše: