Moćna zvukovnost nordijske snage

Kraljevski filharmonijski orkestar iz Londona, dir. Vasilij Petrenko, Lisinski subotom, Koncertna dvorana Lisinski

• 

  Sjajna svirka Kraljevskog filharmonijskog orkestra iz Londona pod vodstvom Vasilija Petrenka izmamila je dva dodatka odobravanjem razdragane publike na početku ciklusa Lisinski subotom. Kraljevski orkestar doista zaslužuje svoju titulu koja za orkestre nije nasljedna. Potpuno suglasje glazbenika i razabranost tonske slike u logično vođenoj dopadljivoj izvedbi pod vodstvom Vasilija Petrenka mogla je oduševiti.

  Program je slijedio obrazac uvodnog djela, solističkog koncerta i velike simfonije. Uvodno djelo bila je ni više ni manje doli Prva, Klasična simfonija Sergeja Prokofjeva, česta na repertoaru simfonijskih orkestara, opće popularna – mladalačko djelo čije se teme koriste za razne svrhe. Njezina čipkasta struktura u strogo klasičnoj formi, omjeri zvukovnosti, zaigrana navodna jednostavnost već je na početku zarobila slušatelja. Savršeno, ali je ipak izbjegnuta zamka sviranja za snimku vidljivim angažmanom svakog glazbenika, kao i naoko ležernog dirigenta pomalo plesno, navodno šarmantno koreografirane sugestivne geste.

  

  I kad se kao vodu s dlana otreslo Klasičnu simfoniju Prokofjeva, stigao je solist večeri, nadasve uspješni i ozbiljni pijanist Simon Trpčeski – dok ne progovori na kraju izvedbe u sveprisutnom estradnom stilu koji je zahvatio svijet. Ali sve je oprošteno. Svoju solističku dionicu u notornom Griegovu Koncertu za klavir i orkestar u a-molu majstorski je balansirao u rasponu od intimnog komornog razgovora s orkestrom do velebnih proplamsaja punog i bistrog klavirskog zvuka. Tonsko nijansiranje sve do nekog zamiranja u diskantu.

  Potom je spretni i sretni dirigent Petrenko iza stanke svladao svoje estradne strasti. Potpuno je ozbiljno bez holivudskih iskoraka dirigirao Drugu simfoniju u D-duru Jeana / Jana Sibeliusa. Simfonijska gromada dobila je jasno iscrtane obrise u svim sekcijama instrumenata. Petrenko je s nadasve kompetentnim sviračima Kraljevskog orkestra koji se međusobno osluškuju, vodio dramaturški zaokruženu cjelinu u velikom luku, razborito i tobože lakom i ozbiljnom gestom bez plesnih poskakivanja i ostalih ispraznih šarmiranja. Prirodan protok u izvedbi Sibeliusove Simfonije, jasna i usklađena tonska slika orkestralnih skupina i na neki način tonski pokrivena a moćna zvukovnost, zazvala je sugestivnost pripovjedne nordijske sage.

  

  © Maja Stanetti, KLASIKA.hr, 13. listopada 2022.

Piše: