Burno, glasno i nabrijano do zadnjeg takta
Zagrebačka filharmonija, Jasen Chelfi, violončelo, dirigent Evan Christ, Crveni ciklus, Koncertna dvorana Lisinski
-
Dirigent Evan Christ nije prvi put bio gost u Zagrebu. Prati ga dobar dojam koji je ostavio za prošloga gostovanja. Ovaj put je predvodio koncert Zagrebačke filharmonije i potvrdio dojam o svojoj kompetentnosti i štoviše, neiscrpnoj energiji kojoj uvjerava orkestar da ga mora u tome slijediti. Kako bi to vidljivo potkrijepio, u nastupu je dodao i višak vehementnih, pa čak i tek navodno šarmantno koreografiranih gesta poput dirigiranja ritmičnim podizanjem ramena u istim ili sličnim glazbenim situacijama. No to njegovo lagano cirkusiranje, koje se danas uvelike nosi da draga publika i vidi a ne samo čuje karakter glazbe, nije bilo na štetu promišljenih i tečnih izvedbi bez odmora za uzimanje daha. Nikakvu poveznicu s Leonardom Bernsteinom tu ne treba tražiti. K tome nije sasvim jasno kakav to novi smisao izvedbama daje inzistiranje na attacci iz stavka u stavak u simfonijama, koju kompozitor nije izričito tražio i zapisao. Možda takav pristup pridonosi cjelovitosti skladbe i vabljenju rasute pažnje slušatelja kao svojevrsna prisila u koju se troši masa energije, ali i gubi dio sadržaja i mogućnost normalnog disanja kompozicije.
Evan Christ je američko-grčkog porijekla, pa nije ni čudo što se sad predstavlja kao Evan-Alexis Christ. Većinu zapažene karijere izgradio je u Europi, osobito u Njemačkoj, a redovito surađuje i s Bugarskom narodnom operom u Sofiji. Sa Zagrebačkom filharmonijom pomno je pripremio program klasičnih djela Sorkočevića, Haydna i Beethovena. Pomno je pripremio svima znanu, često izvođenu Sorkočevićevu Treću simfoniju u D-duru, koju su bezbroj puta svirali Zagrebački solisti. Donio je britku simfonijicu, pregnantne i razrađene tonske slike. Inzistirao je na lakom i lepršavom potezu gudača koji su ga slijedili u skladu sa svojim mogućnostima. Christ poštuje formu i ranoklasični stil, a to je zaokružilo lijepu i intrigantnu izvedbu kakva se davno nije čula uživo.
U Drugom Koncertu za violončelo i orkestar u D-duru Josepha Haydna kao solist se pojavio Jasen Chelfi, dugogodišnji član Filharmonije i glazbenik koji sudjeluje u muziciranju mnogih drugih ansambala. Njegova izrazita muzikalnost i laki potez, briga za svaki detalj, bogato ukrašavanje, unatoč nekim slučajnim pokliznućima kao dug rijetkim solističkim nastupima, stvorila su zaokruženu, elegantnu i smislenu cjelinu u skladu s Haydnovom uravnoteženom klasičnom formom prepunom sadržajnosti i unutarnjeg naboja, s malo potrebe za solističkim isticanjem osobnosti. Filharmonija je s Christom pažljivo nadopunila skladnu klasičnu cjelinu sa solistom među jednakima.
Pravi je rockerski furioso donijela izvedba omiljene Beethovenove Sedme simfonije u A-duru. Izvedba je doslovno potkrijepila onaj znameniti opis genijalnog djela kao apoteoze plesa. Doduše, u pomalo grubo istesanim klompama ili u čizmama. Premda se mora priznati razrađena tonska struktura, stalnim se intenzitetom i forteom s malim odmacima, bez udaha, nabrijavanjem atmosfere, dobila reakcija, ali i izgubio dio ljepote Simfonije i njezina savršena ravnoteža forme. Svi aduti takvog nasrtljivog pristupa nemilice su trošeni već u prvom stavku nakon dugog Sostenuto uvoda, kojega je slijedila nepregledna energija Vivacea bez puno popusta u dinamici. Izravno je slijedio Allegretto, stavak najljepše majstorove umješnosti, zasebno toliko korišten u danima žalosti. No njegova se sasvim posebna uravnotežena ljepota pomalo utopila u neprekinutoj forte-fortissimo energiji završnih stavaka Presto i Allegro con brio. Burno i glasno, nabrijano do zadnjeg takta, atraktivno, tako i zavodljivo, osobito za mlađu publiku. No ostaje pitanje je li prilagođavanje neprekidnoj glasnoj napetosti bučnog suvremenog svijeta glavni cilj izvedbe Sedme Beethovenove, a čini se da jest, jer izvedba tako prilagođena suvremenosti izaziva uzbuđenje i oduševljava publiku.
© Maja Stanetti, KLASIKA.hr, 16. studenog 2022.
Program:
Luka Sorkočević: 3. simfonija u D-duru
Joseph Haydn: 1. koncert za violončelo i orkestar u D-duru, op. 101
Ludwig van Beethoven: 7. simfonija u A-duru, op. 92
Piše:
Stanetti