Briljantna pijanistička izvedba uz pažljivu suradnju orkestra

Simfonijski orkestar HRT-a, Jasminka Stančul, klavir, Aleksandar Marković, dirigent, Majstorski ciklus, Koncertna dvorana Lisinski

• 

  Sve je bilo unutar uobičajenih okvira na drugom koncertu Simfonijskog orkestra HRT-a u sklopu Majstorskoga ciklusa, koji se kao i cijela sezona Orkestra i Zbora može pratiti i u izravnom radijskom prijenosu. Uobičajeno sadrži program koncipiran od uvodnog djela, solističkog koncerta i djela za simfonijski orkestar. No uvijek je zanimljivo koliko sadržaja se može staviti u tu vječnu formulu. Beskrajne su mogućnosti, a na kraju postaje najzanimljiviji izbor djela i na koji način im se, čak i kod najpoznatijih, pristupa te kakav je ishod. A tu su mogućnosti bezbrojne.

  Upravo se to pokazalo kada je Orkestar predvodio stari zagrebački znanac Aleksandar Marković, koji je uz angažman u Novom Sadu postao i voditelj znanog ansambla Sinfonia Varsovia koju je u glavnom poljskom gradu vodio i Krzysztof Penderecki. Marković je za uvod izabrao simfonijsku pjesmu Tapiola Jeana Sibelusa, iznimno kompleksno djelo jasnih ishodišta i njihove bogate razrade, djelo koje izrazito slikovito glazbeno dočarava sjevernjački krajolik gustih šuma i njegove nemirne duhove potekle iz legendi. Suprotstavljanja boja dubokih registara orkestra s visokim, osobito čujnim u uređenim puhačkim sekcijama, činilo je razumno i pomnim pristupom bogatu zvukovnu sliku.

  

  Drukčiji i daleko manje mističan bio je bistri protok nadasve pouzdane solistice, pijanistice Jasminke Stančul koja se nakon studija u Beču tamo i zadržala da bi poslije pedagoške karijere u Ljubljani, prije nekoliko godina dospjela i na bečku Akademiju. Njezina bezgrešna, tečna i radosno pravocrtna izvedba Mendelssonova Drugog koncerta za klavir i orkestar u d-molu kao da je govorila kako je to jednostavno. A nije, reći će svatko imalo upućen. Jednostavnim, nimalo upitanim, tečnim potezom stabilne mezzo dinamike uz pažljivu suradnju Orkestra donijela je briljantan Mendelssohnov Koncert. Nije ni čudo, jer su oba njegova klavirska koncerta dio njezina stalnog repertoara pa ih često izdržljivo poput trkača na duge staze, izvodi u kompletu.

  Nakon solističkog koncerta, drugi dio večeri posvećen je izvedbi velikog orkestralnog djela. Onoga čiji je sudbinski motiv s početka poznat i vrapcima na grani – Pete simfonije Ludwiga van Beethovena, djela toliko izvođenog i snimljenog bezbroj puta, toliko da se svima čini da ga znaju. Marković je očito odlučio to sveznanje na sluh malo preispitati. Nije se, poput mnogih, uhvatio bilo kakvog oponašanja ili prepisivanja gesta slavnih čitanja nego pošteno s orkestrom  krenuo čitati u tekst. Stabilno i odlučno. Nije se pronašlo ništa revolucionarno novo, ali se savjesnim čitanjem došlo i do novih zvukovnih odnosa u strukturi djela. Osobita je pažnja posvećena puhačima i njihovu suodnosu prema gudačkom korpusu. Svoje posebno mjesto su u tome našli pažljivo pripremljeni i suglasni drveni puhači, dok limenima nije bila dopuštena njihova uobičajena glasna fešta bez kontrole. Svaka čast dirigentu i pažljivom orkestru i duboki naklon jer su stare slušatelje razuvjerili u izdosađenom stavu da im se Peta ne da više slušati. Da se itekako ako je izvedba toliko solidna, izvedba u kojoj se savjesno postigla lijepa ravnoteža svih skupina i nadasve razabrana i nimalo šminkerska izvedba hitova iz Pete.  

  

  © Maja Stanetti, KLASIKA.hr, 1. prosinca 2022.

  Koncert izveden: 24. studenog 2022.
  
  Program:
  
  Jean Sibelius: Tapiola, simfonijska pjesma, op. 112
  Felix Mendelssohn-Bartholdy: Koncert za klavir i orkestar u d-molu, op. 40
  Ludwig van Beethoven: Peta simfonija u c-molu, op. 67

Piše: