Izvorne skladbe i obrade u izvedbi vrsnog puhačkog ansambla

Camerata Cantilly, Marta Šomođi Homan, flauta, Mihael Paar, klarinet i umjetničko vodstvo, Koncertna dvorana Lisinski

• 

  U glazbenome životu u Hrvatskoj malobrojniji su komorni sastavi glazbenika-puhača u odnosu na sastave glazbenika-gudača. O koncertu jednoga novoutemeljenog, iz čijeg se naziva ZABAPUH iščitava programsko usmjerenje na glazbu baroka, pisali smo nedavno. Ansambl koji djeluje od 2014. godine, Camerata Cantilly, je oktet od četiri para istovrsnih puhačkih glazbala (oboe, klarineti, fagoti i rogovi) koji su okupljeni po uzoru na glazbenu praksu razdoblja klasike (druga polovina 18. i prva četvrtina 19. stoljeća) i tadašnjih sastava poznatih kao Harmoniemusik. Po potrebi se sastav proširuje flautom i kontrabasom, čiji je duboki registar podloga iz koje izrasta bogat alikvotni tonski niz u kojem su sadržani neki osnovni akordni sklopovi, tj. harmonije.

  Ansambl Camerata Cantilly priredio je koncert u maloj dvorani Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog u nedjelju, 20. studenoga 2022. Bila je to malo izmijenjena repriza koncerta koji je ansambl održao u četvrtak, 10. studenoga 2022. u Hrvatskome domu u Splitu posvetivši ga jednom od članova, nedavno preminulome fagotistu Zagrebačke filharmonije Vasku Lukasu (1979–2022). Prvi put je ansambl Camerata Cantilly, čije je sjedište u Samoboru, nastupio upravo u tome gradu u rujnu 2014. godine na 25. festivalu hrvatske ljubavne poezije Vrazova Ljubica (po kojoj je dobio ime), upotpunivši glazbom predahe između čitanja stihova. Osnivač ansambla – klarinetist Mihael Paar, ujedno i njegov umjetnički voditelj, tada je okupio vrsne glazbenike-puhače koji su tijekom osam godina rjeđe izvođenim skladbama obogatili hrvatski glazbeni život nastupajući u Samoboru, Zagrebu i brojnim drugim gradovima. Na koncertu u Zagrebu nastupili su: oboistice Iva Ledenko i Višnja Stapić, klarinetisti Mihael Paar i Božan Bejo (zamijenivši stalnoga člana Brunu Philippa), hornisti (svirači rogova) Bánk Harkay i Miro Markuš, fagotisti István Mátay i Šime Vuksan, Helena Babić (kontrabas) i gošća Marta Šomođi Homan (flauta).

  

  Program koncerta bio je podijeljen u dva dijela: u prvom su izvedene izvorne skladbe za puhački oktet, a u drugom obrade skladbi izvorno pisanih za orkestar i solista. Uvodnom skladbom Filipa Horvata (1993) Woodwind Adventure, op. 13, skladanom u rujnu 2022., posvećenom fagotistu Vasku Lukasu i praizvedenom na koncertu u njegovu rodnom Splitu, prisjetili su se glazbenici prerano preminuloga kolege i prijatelja. Mladi skladatelj i orguljaš Filip Horvat zapisao je o svojoj skladbi: „Skladba Windwood Adventure nastala je u rujnu 2022. godine sa željom da se ponudi mogući odgovor na raznovrsna pitanja i stanja u društvu, a koja se posebno tiču glazbene umjetnosti. Okruženi raznim utjecajima suvremene glazbe, pokušao sam pronaći prihvatljiv spoj raznih glazbenih mišljenja i pretočiti ih u svima dostupan i prihvatljiv zvukovni efekt koji potiče na kreativna razmišljanja i pozitivne emocije. (…)

  Djelo je građeno od jedne teme koja se tijekom skladbe skraćuje i varira raznim skladateljskim postupcima, a ponekad i pretvara u jednostavan motiv. (…) Osnovna ideja skladbe je da svojom tonalnošću [tonalitetnošću?-op. S.M.-Ć.] i tzv. tradicijskim skladateljskim postupcima ukaže da takva vrsta glazbenog mišljenja nikada ne izumire te da može ravnopravno egzistirati sa suvremenim trendovima i skladateljskim tehnikama.“ Upotpunivši sastav flautom, Filip Horvat je ostvario izvornu, tonalitetno određenu i dopadljivu skladbu, približivši se stilskim odrednicama klasičnoga razdoblja.

  

  U nastavku koncerta izvedena je Partita za puhače u Es-duru, S. 48 (na programu navedeno op. 71) Johanna Nepomuka Hummela (1778–1837). Skladatelj i poznati pijanist iz prve polovine 19. stoljeća boravio je u Beču do 1803. godine, kad je nastala ova Partita, a još kao nadareni dječak glazbu je učio kod Wolfganga Amadeusa Mozarta (1756–1791), Josepha Haydna (1732–1809), Muzia Clementija (1752–1832), Johanna Georga Albrechtsbergera (1739–1809) i Antonia Salierija (1750–1825); dobro je poznavao Ludwiga van Beethovena (1770–1827). Partita je pisana za puhački oktet (i kontrafagot ad libitum, umjesto njega kontrabas) i ima tri stavka klasičnoga rasporeda (I. Allegro con spirito – brzi; II. Andante più tosto Allegretto – polagani; III. Vivace assai – brzi), od kojih je prvi građen u sonatnom obliku. Na kraju prvoga dijela koncerta izvedena je Partita za flautu i puhače u D-duru sa četiri stavka klasičnoga ciklusa (s oznakama tempa I. Allegro – brzi; II. Andante – polagani; III. Menuet – plesni, umjereni; IV. Allegro – brzi) skladatelja, dirigenta i violončelista Josefa Reiche (1752–1795). Izvođački sastav je sveden na solističko glazbalo – flautu i pratnju bez jednog fagota, ali kako dionica flaute nije toliko virtuozna kao primjerice u koncertima za flautu i orkestar, solistica Marta Šomođi Homan sjedila je s članovima ansambla Camerata Cantilly.

  U drugome dijelu koncerta izvedene su dvije skladbe Gioacchina Rossinija (1792–1868): Sinfonia (uvertira) iz opere Tancredi u obradi Wilhelma Legranda (1769–1845) i cavatina grofa od Almavive Ecco ridente in cielo (Gle, smije se na nebu?) iz prvoga čina komične opere Il Barbiere di Siviglia (Seviljski brijač) u obradi Mihaela Paara (1980). Zadržavši sastav Wilhelma Legranda koji je uvrstio flautu umjesto jedne oboe, Mihael Paar je – slijedeći Rossinijev izvornik u kojem na početku polaganoga dijela dvodijelne cavatine temu donosi klarinet (uz orkestar) – ostvario obradu za solo-klarinet i pratnju (flauta, oboa, klarinet, dva roga, dva fagota i kontrabas), pri čemu su se u virtuoznoj ariji istaknule sve mogućnosti klarineta kao melodijskoga glazbala.

  Koncert je završio izvedbom triju stavaka (I. Ouverture – Maestoso; II. Bourrée – Vivace i IV. La Réjouissance – Allegro) iz peterostavačne suite Glazba za Kraljevski vatromet, HWV 351 Georga Friedricha Händela (1685–1759) u obradi Arthura Campbella (?). Zašto je trebalo obraditi izvornu skladbu pisanu za puhače? Ishodište njena nastanka i praizvedbe je Aachenski mir potpisan 1848. godine kojim je okončan Tridesetogodišnji rat, pa je suitu svečanog ugođaja prvi put godinu dana kasnije u londonskome Zelenom parku izveo veliki puhački orkestar (primjerice 24 oboe!) u kojem su bile trube, udaraljke i dr. Händelovu glazbu odsvirao je ansambl u dva dijela zbog toga što se umjetnički voditelj Mihael Paar u jednome trenutku udaljio s pozornice, možda ponesen i uzbuđen nakon zahtjevnog sola u Rossinijevoj cavatini. Brojnu, uglavnom mladu i zadovoljnu publiku ansambl je nagradio dodatkom – dijelom završnog stavka iz Okteta za puhače, op. 216 Carla Reineckea (1824–1910).

  Okupivši na samom početku djelovanja vrsne „majstore svog instrumenta“, mahom vrsne soliste, pedagoge ili ugledne članove simfonijskih orkestara, kao umjetnički voditelj ansambla Camerata Cantilly Mihael Paar postavio je visoka mjerila zajedničkog muziciranja nastojeći tijekom godina publici približiti tako poseban zvuk sastava Harmoniemusik popularnih od druge polovine 18. stoljeća. Usavršavanjem puhačkih glazbala u prvoj polovini 19. stoljeća, osobito limenih (rogovi, trube), ali i drvenih (flaute, klarineti) ostvarena je pretpostavka za sigurnu intonaciju, motoričnost i donošenje motiva i tema glazbalima koja su ranije u pravilu izvodila „ležeće tonove“ (rogovi), popunjavajući tako slobodna akordna mjesta.

  

  U interpretaciji skladbi odabranih za zagrebački, završni godišnji koncert, u potpunosti su se potvrdile tehničke vještine pojedinih glazbenika koji su slijedili stilski primjerenu koncepciju umjetničkoga voditelja ansambla. Sviranje je protjecalo muzikalno, uigrano, skladno, dinamički bogato, ali ni u jednome trenutku preglasno, a svaki od glazbenika ugradio je i svoj neizostavan prilog zvučnoj slici triju stilskih razdoblja – kasnoga baroka, klasike i ranoga romantizma (iako je Gioacchino Rossini živio do 1868. godine, najveći dio njegove skladateljske ostavštine nastao je do 1830. godine). Organizator koncerta je Udruga Klarinetist, a njegovu su realizaciju pomogli brojni sponzori i donatori podržavajući tako jedan od ciljeva udruge – upoznavanje mlade publike s djelima klasične glazbe kroz dobre izvedbe.

  © Snježana Miklaušić-Ćeran, KLASIKA.hr, 5. prosinca 2022.

  Camerata Cantilly
  Marta Šomođi Homan, flauta
  Iva Ledenko, Višnja Stapić, oboe
  Mihael Paar, Božan Bejo, klarineti
  Bánk Harkay, Miro Markuš, rogovi
  Istvan Matay, Šime Vuksan, fagoti
  Helena Babić, kontrabas 

  Program:
  
  F. Horvat: Woodwind Adventure, Op. 13
  J. N. Hummel: Partita za puhače u Es-duru, Op. 71
  J. Reicha: Partita za flautu i puhače u D-duru
  G. Rossini: Tancredi – Uvertira
  Seviljski brijač – Ecco, ridente in cielo
  G. F. Händel: Glazba za Kraljevski vatromet HWV 351 (izbor)

Piše: