Tri sjajne glazbenice u suglasju zajedničkoga sviranja

Trio Joconde, Marta Šomođi Homan, flauta, Kristina Kebet, klavir, Petra Kušan, iolončelo, Glazbeni umjetnici Zagrebu, Koncertna dvorana Lisinski

• 

  Hrvatsko društvo glazbenih umjetnika zaokružilo je svoju ovogodišnju sezonu ciklusa Glazbeni umjetnici Zagrebu koncertom triju mladih glazbenica udruženih u Trio Joconde, održanom u srijedu, 14. prosinca 2022. u maloj dvorani Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog. U više smo navrata popratili nastupe komornih ansambala koji su tijekom višegodišnjeg izostanka nekada brojnih ciklusa komorne glazbe, približili tu iznimno vrijednu glazbenu baštinu tijekom festivala Zagrebkom, koji se nažalost ugasio prije tri godine. Podsjetimo da se ove godine navršilo 125 godina od utemeljenja Odbora za unapređenje komorne muzike, uz čije je zalaganje u Zagrebu gostovao niz europskih solista i komornih ansambala tijekom dvadeset sezona (do 1918. godine). U ciklusu Glazbeni umjetnici Zagrebu, čiji se program utvrđuje na temelju prosudbe uspjeha glazbenika u prethodnoj godini (ili više njih), ima mjesta i za soliste (npr. glasovir, orgulje) i za gudače i puhače uz pratnju glasovira, ali i za manje komorne sastave kao što je Trio Joconde. U njegovu su sastavu flautistica Marta Šomođi Homan, violončelistica Petra Kušan i pijanistica Kristina Kebet, što znači da je violinu kao u klasičnome klavirskom triju zamijenila flauta, ispunjavajući tako najviši zvukovni prostor. Tri su glazbenice podjednakih godina, što znači da su gotovo istodobno stjecale glazbenu naobrazbu postigavši već tijekom studija ne samo izvrsne ocjene već i sviračke vještine koje su uvelike odredile njihov put i posvećenost izazovnome zanimanju „glazbenik“.

  Marta Šomođi Homan završila je dva smjera srednjega školovanja na Glazbenom učilištu Elly Bašić (teorijski odjel i flauta), a na Muzičkoj akademiji u Zagrebu završila je 2011. godine studij flaute u razredu izv. prof. Karoline Šantl-Zupan te dvije godine kasnije i studij teorije glazbe. Već je rano sudjelovala na natjecanjima, osvajajući prve ili druge nagrade (npr. 2012. na 1. hrvatskom natjecanju mladih glazbenika Papandopulo nije dodijeljena prva nagrada), usavršavala se kod uglednih europskih flautista i pedagoga (Aurèle Nicolet, Hansgeorg Schmeiser, Michael Martin Kofler, Trevor Wye), do danas je uspješno nastupala kao solistica ili članica komornih sastava, a stalno je zaposlena u orkestru Opere Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu. Violončelistica Petra Kušan druži se sa svojim instrumentom od šeste godine života, počevši glazbeno obrazovanje u Glazbenoj školi Vatroslava Lisinskog i nastavivši u Glazbenoj školi Pavla Markovca, da bi 2008. godine završila studij u razredu red. prof. Valtera Dešpalja na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Usavršavala se također kod uglednih pedagoga (Julius Berger u Centru Leopold Mozart u Augsburgu), dobitnica je nagrada na brojnim natjecanjima, nastupa kao solistica i komorna glazbenica, a danas je članica orkestra Opere Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu.

  Pijanistica Kristina Kebet započela je glazbeno školovanje u Osnovnoj glazbenoj školi Ksavera Šandora Gjalskog u Zaboku, nastavila u Zagrebu na Glazbenom učilištu Elly Bašić, a studij glasovira završila je u Hrvatskoj u razredu red. prof. Dalibora Cikojevića na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. No, prije toga završila je s najvišim ocjenama studij solo-glasovira u razredu prof. Alana Weissa, studij komornoga muziciranja u Leuvenu, studij glasovirske pratnje u Liègeu te studij u sklopu programa Erasmus u Weimaru. Još kao petnaestogodišnjakinja održala je prvi solistički koncert, a prvi je put uz pratnju orkestra nastupila godinu dana kasnije u Pärnu u Estoniji. Sudjelovala je na mnogim natjecanjima u zemlji i inozemstvu osvajajući najviše nagrade, uglavnom u kategorijama komorne glazbe, pa se možda može izdvojiti druga nagrada na 1. hrvatskom natjecanju mladih glazbenika Papandopulo 2012. godine u Triju Sequenza s Martom Šomođi Homan i Bernardom Homanom (saksofon). Kristina Kebet djeluje danas kao honorarna profesorica na glazbenim učilištima u više zemalja, posvećujući ipak najveći dio svoga vremena glasovirskoj pratnji mladih glazbenika, osobito puhača, kao npr. 2017. godine kad je bila službena korepetitorica (glasovirska pratnja) na 4. međunarodnom natjecanju klarinetista u Gentu.

  Nešto opširnije uvodno predstavljanje djelovanja triju mladih glazbenica ne čini nam se suvišnim, nego potrebnim prije prikaza njihove izvedbe zanimljivoga, tehnički i interpretativno zahtjevnoga programa. U riznici europske komorne glazbe nije jednostavno pronaći skladbe pisane za flautu, violončelo i glasovir pa se može posegnuti za skladbama klasičnoga glasovirskog trija – violina, violončelo i glasovir. Prva skladba, izvorno napisana za flautu, violončelo i glasovir je Trio u F-duru, Hob:17 Josepha Haydna (1732–1809). Osim ovih, skladao je još dva trija u koja je uvrstio flautu umjesto violine, a u Triju u F-duru navedeno je u popisu skladbi „flauta ili violina“. Uz ova tri, skladatelj je ostavio još četrdeset i dva klasična klavirska trija (s violinom) od kojih za četiri nisu poznate godine nastanka, dok su ostale skladane između 1759. i 1797. godine. Prema riječima pijanista i muzikologa Charlesa Rosena (1927–2012), „Haydnova trija i Mozartovi koncerti bili su najbriljantnije glasovirske skladbe prije Beethovena“.

  Haydnova tri trija za flautu, violončelo i klavir datiraju iz 1790. godine i Trio u F-duru objavljen je iste godine u Londonu, kamo je Haydn otišao 1791. godine, pa neki glazbeni pisci pretpostavljaju da je odabir flaute ustupak „engleskom ukusu“ i omiljenosti flaute u aristokratskim krugovima. Čini se da su Haydnova klavirska trija manje privlačila pozornost interpreta i publike od njegovih gudačkih kvarteta pa ne nalazimo brojnije podatke ni u istraženoj kronologiji zagrebačkih koncerata. Iako Trio u F-duru sadrži samo dva (od uobičajena četiri) stavka (I. Allegro; II. Tempo di menuetto), ne doima se nedovršenom cjelinom nego cjelovitom skladbom. Od prvih taktova prati se dominacija glasovirske dionice koja donosi tematsku građu, prepuštajući tu ulogu povremeno flauti, dok je dionica violončela potpuno nesamostalna udvajajući najdublji glasovirski ton (poput dionice continua u razdoblju baroka). Filigranski razrađena i ukrasima bogata dionica glasovira također se doima namijenjenom nekoj prijelaznoj vrsti instrumenta s tipkama između čembala i pravoga glasovira, što je pijanistica Kristina Kebet nenametljivo istaknula rijetkim korištenjem pedala.

  Njemački skladatelj Carl Maria von Weber (1786–1826) prije svega je poznat kao utemeljitelj njemačke nacionalne opere i koncertantnih skladbi za puhaće instrumente, dok njegov komorni opus broji samo tri djela: Glasovirski kvartet, Kvintet za klarinet i gudački kvartet te Trio za flautu, violončelo i glasovir u g-molu, op. 63 iz 1819. godine. Skladba pripada zapaženijim ostvarenjima iz Weberova opusa dajući – prema nekim melodijsko-harmonijskim rješenjima, naslutiti njegovu operu Strijelac vilenjak (1821.), prvijenac nacionalnoga stila u Njemačkoj. U četiri stavka klasičnoga rasporeda tempa (I. Allegro moderato; II. Scherzo. Allegro vivace; III. Schäfers Klage. Andante espressivo; IV. Finale. Allegro) izmjenjuju se različiti ugođaji, pri čemu već od prvoga stavka prevladava sjetni, dosežući vrhunac u trećem – Pastirovoj tužaljci u dugoj melodijskoj liniji flaute, nestavši sasvim u posljednjem brzom stavku, prepuštajući se veselju. U odnosu na Haydnov trio, violončelo i osobito flauta dobili su zahtjevnije uloge kao nositelji melodijskoga kretanja.

  Drugi dio koncerta počeo je skladbom Trois Aquarelles (Tri akvarela) francuskoga skladatelja Phiulippea Gauberta (1879–1941), jednog od značajnijih francuskih skladatelja razdoblja između dvaju svjetskih ratova. Osmislivši i dovršivši 1921. godine tri sličice-ugođaja Par un clair matin (U vedro jutro), Soir d'automne (Jesenja večer) i Sérénade za glasovirski trio, skladatelj je kasnije zaključio kako bi im flauta dala novu tonsku boju. Formalno zaokruženu skladbu obogatio je rastavljenim akordima u dionici glasovira postigavši gotovo impresionistički ugođaj, ali u okvirima stroge tonalitetnosti u vrijeme kad je u svojim skladbama Arnold Schönberg (1874–1951) nesmiljeno razarao granice tonaliteta, pripremajući put dodekafonskoj tehnici skladanja.

  Posljednja skladba koncerta bio je Trio za violinu, violončelo i glasovir u d-molu, op. 49 Felixa Mendelssohna-Bartholdyja (1809–1847). Jednu od najpopularnijih komornih skladbi (ne samo vlastitih nego i drugih skladatelja) dovršio je 1839. godine, a praizvedena je godinu dana kasnije. Skladbu je osobito pohvalio skladatelj Robert Schumann (1810–1856), prozvavši skladatelja „Mozartom 19. stoljeća“. Dirigent, pijanist i skladatelj Ferdinand Hiller (1811–1885), kojem se Mendelssohn-Bartholdy obratio s molbom da malo pogleda Glasovirski trio, op. 49, predložio mu je da preradi dionicu glasovira, što je skladatelj učinio pretvorivši je u čvrstu ali tehnički iznimno zahtjevnu podlogu violini (koju uspješno zamjenjuje flauta) i violončelu. Trio u d-molu, op. 49 ima četiri uobičajena stavka: I. Molto allegro agitato – građen u sonatnom obliku; II. Andante con moto tranquillo – građen u obliku pjesme; III. Scherzo. Leggiero e vivace – također građen u sonatnom obliku i IV. Finale. Allegro assai appassionato – građen kao slobodna forma, u kojima od uvodnih taktova dominira dionica glasovira koja najčešće donosi tematsku građu. No, izuzetak je neobično duga tema u prvom stavku koju donosi violončelo i preuzima violina (trideset i devet taktova), a iznad čvrste glasovirske pratnje bogate različitim pijanističkim zahvatima svoje teme donose flauta (violina) i violončelo, nerijetko u kontrapunktnome dijalogu.

  

  Prateći odnos triju glazbala u skladbama izvedenima na koncertu Trija Joconde 14. prosinca 2022. zaključit ćemo da se njihove uloge kao nositelja tematske građe, ali i tehničko-interpretativni zahtjevi, uspinju od jednostavnijih do sve složenijih – od Haydnova do trija Felixa Mendelssohna-Bartholdyja. No, unatoč tome Trio u d-molu, op. 49 Mendelssohna-Bartholdyja nerijetko se danas nalazi i na programima natjecanja učenika i studenata glazbe u kategoriji komornih sastava, a zavirimo li u kronologiju (doduše, još uvijek nepotpunu) glazbenih izvedbi u Zagrebu od početka 19. stoljeća, naići ćemo na podatak da je skladba, čini se prvi put, izvedena 21. prosinca 1855. na koncertu koji je u Dvorani narodnog doma u Opatičkoj priredio pijanist Julius Epstein (1832–1926). Rođen i školovan u Zagrebu na Glazbenoj školi Hrvatskoga glazbenog zavoda, Epstein je od 1850. živio u Beču, gdje je od 1867. do 1901. bio profesor glasovira na Konzervatoriju. Često je dolazio u Zagreb donoseći glazbene novitete iz prijestolnice Habsburške monarhije te svirao sa zagrebačkim glazbenicima: na spomenutome koncertu bili su to nastavnici spomenute glazbene škole – violinist Antun Schwarz (1823–1891) i violončelist Ivan Oertl (1827–1889).

  Kako su tri umjetnice, članice Trija Joconde pripremile i odsvirale svoj program? Možda bi nam moglo pomoći pojašnjenje pojma „joconde“ koji u francuskome jeziku znači „zavodnik“, a ako se pokuša izvesti iz latinskoga jezika iz glagola „iŏcor, 1.“ što znači „šaliti se“. Odlučimo li se za prvo pojašnjenje „zavodnik“, može se reći da je muziciranje triju glazbenica bilo „zavodničko ili zavodljivo“, odnosno tako tehnički savršeno, interpretativno zrelo i muzikalno da je doista moglo publiku „zavesti“ ili odvesti u neko veselije, uzvišeno raspoloženje. Prihvatimo li, pak, drugo pojašnjenje, onda se može reći da se sviranje triju glazbenica doimalo „kao od šale“: jednostavno, s jasno izigranim svim tonovima, pokretno i ritamski precizno u stavcima brzih tempa, pijevno i izražajno u polaganim stavcima te izvrsno dinamički izbalansirano tako da su se melodijske linije dobro isticale iznad, na trenutke – osobito u Mendelssohnovu Triju u d-molu, virtuozne pratnje glasovira. Koncert s vrhunskim djelima komorne glazbe kakav su sastavile tri glazbenice Trija Joconde Marta Šomođi Homan, Petra Kušan i Kristina Kebet rijetko se čuje u našim koncertnim prostorima i u tako minuciozno izrađenoj interpretaciji, pa je prava šteta da je tek malo slušatelja u publici doživjelo ove trenutke spontanog, profesionalno priređenog i nadahnutog muziciranja.

  © Snježana Miklaušić-Ćeran, KLASIKA.hr, 31. studenog 2022.

  Koncert izveden: 14. prosinca 2022.

  Program:
  
  Joseph Haydn: Trio sonata u F duru, Hob.XV:17
  Carl Maria von Weber: Trio u g molu za klavir, flautu i violončelo, op. 63 (24')
  Philippe Gaubert: Trois Aquarelles
  Felix Mendelssohn: Trio br. 1 u d molu, op. 49 

Piše: