Uigrani i muzikalni zvuci glazbene baštine Brazila i Portugala

Hrvatski barokni ansambl, Galantni zvuci u tropskim krajevima, Vokalni ansambl Antiphonus, Luanda Siqueira, sopran, Anabela Barić, sopran, Ricardo Bernardes, dirigent i orgulje, Satiričko kazalište Kerempuh

• 

  Opraštajući se od posjetitelja na koncertu Hrvatskog baroknog ansambla održanom u Satiričkome kazalištu Kerempuh u nedjelju, 30. listopada 2022., njegova umjetnička voditeljica Laura Vadjon najavila je novi termin završnoga koncerta sezone s ranije obznanjenim programom. Već je tim koncertom priređenim pod umjetničkim vodstvom stalnoga suradnika ansambla – austrijskog oboista Andreasa Halma, učinjen iskorak u repertoaru s odabirom skladbi pretklasičnog razdoblja pod naslovom Rođenje simfonije. Završni koncert pod nazivom Poslužiti uz kavu na 430, planiran za nedjelju, 11. prosinca 2022., također je trebao otkriti skladbe pretklasičnog i klasičnog stila koje su glazbenici trebali svirati na glazbalima ugođenima na 430 Hz, odstupajući od uobičajenih 415 Hz, na koliko Hrvatski barokni ansambl svira skladbe baroknog stila. Novi termin koncerta bila je opet nedjelja, 18. prosinca 2022., a program pod naslovom Galantni zvuci u tropskim krajevima otkrio je publici dio glazbene ostavštine iz vremena kralja Pedra I. Brazilskog i IV. Portugalskog – od sredine 18. do početka 19. stoljeća. Umjetnički voditelj koncerta – dirigent, orguljaš i muzikolog Ricardo Bernardes, koji djeluje i u Brazilu i u Portugalu, upoznao je publiku s nekoliko podataka o bogatoj glazbenoj tradiciji obiju zemalja o kojoj imamo malo saznanja.

  Koncertom priređenim u suradnji s Veleposlanstvima Republike Portugala i Republike Brazil obilježen je jedan važan povijesni događaj, a to je proglašenje neovisnosti Brazila 1822. godine. Tim povodom obratili su se publici veleposlanik Republike Brazil i veleposlanica Republike Portugal, a kako je koncert održan nakon velikog uspjeha hrvatskih nogometaša na 22. Svjetskom nogometnom prvenstvu u Kataru i na dan njihova povratka u Zagreb, čestitali su na sportskom uspjehu. Brazil je 1500. godine otkrio Španjolac Vincente Yáñez Pinzón (1462–1514), a iste godine ga je za Portugal zaposjeo Pedro Álvares Cabral (1467–1520), čime je počelo razdoblje kolonijalne vlasti Europljana. Sredinom 17. stoljeća samo su petnaestak godina Brazilom vladali Nizozemci, a potkraj 18. stoljeća počinju pokreti za oslobođenje (osamostaljenje) Brazila. Taj su proces ubrzali događaji u Europi: za vrijeme Napoleonovih osvajanja portugalski kralj Ivan VI. i čitav dvor s petnaest tisuća ljudi odlaze u Rio de Janeiro u Brazil. Iako je godine 1815. proglašen Brazil kraljevstvom u uniji s Portugalom, nisu se smirivali otpori europskoj vladavini, pa je nakon ustanka 1817. godine, povratka kralja Ivana IV. u Portugal i novog ustanka 1821. godine kojim su Brazilci tražili nove ustupke, potkralj Dom Pedro (sin kralja Ivana VI.) sazvao 1822. godine narodnu skupštinu na kojoj je proglašena samostalnost Brazila, a on je postao kraljem (Pedro I. Brazilski i istodobno Pedro IV. Portuglaski). Poznat je i kao Pedro de Álcantara ili Da Braganza, po imenu dinastije kojoj je pripadao.

  

  O glazbi na dvoru portugalskih kraljeva zna se i iz životopisa skladatelja i čembalista Domenica Scarlattija (1685–1757), koji je djelovao u Lisabonu kao mestre de capela kralja Ivana V. i učitelj glazbe od 1719. do 1729. godine. U kraljevskoj dvorskoj kapeli djelovali su nadareni glazbenici – pjevači i instrumentalni solisti, pa je odrastajući u toj sredini i sam kralj Pedro IV. Portugalski i I. Brazilski stekao temeljitu glazbenu naobrazbu, postavši ne samo zaljubljenikom u glazbu nego i skladateljem. Umjetnički voditelj koncerta Ricardo Bernardes odabrao je skladbe kojima je želio približiti glazbu na kraljevskom dvoru u Lisabonu i u Rio de Janeiru, odnosno skladbe galantnoga stila talijanskih, portugalskih i brazilskih skladatelja. Koncert je otvoren trodijelnom Uvertirom u F-duru portugalskoga skladatelja Pedra Antónia Avondana (1714–1782) koju su izveli gudači te čembalo i viola da gamba (u još iz prakse ne potpuno istisnutoj dionici bassa continua).

  Sljedeća skladba bila je Miserere (Smiluj mi se, Bože – početne riječi 50. psalma) koju je nedugo prije smrti skladao talijanski skladatelj Niccolò Jommelli (Napulj, 1714–1774). Predstavnik je poznate Napuljske škole (grupa skladatelja iz Napulja koja je koristila alterirani akord u obratu nazvan napuljski sekstakord). Školovao se u Italiji i djelovao u Veneciji i Rimu (pomoćni dirigent u Papinskoj kapeli) te Napulju nakon boravka u Beču i Stuttgartu, gdje je od 1753. do 1769. bio dvorski glazbenik. Upoznavši novine u postavi orkestra koje su uveli Mannheimski simfoničari, napuštanje bassa continua kao i u uvođenju dinamičkih nijansi, Jommeli ih je prihvatio i unosio u svoje skladbe.

  Najveći dio njegova raznovrsnog opusa čine opere, u kojima je nastojao postaviti ozbiljnije zahtjeve u pogledu libreta i glazbenih izražajnih sredstava nakon upoznavanja operne reforme Christopha Willibalda Glucka (1714–1787), što je po povratku u Italiju naštetilo njegovoj popularnosti. Iako nije djelovao na kraljevskome dvoru u Lisabonu, potpisao je 1769. godine ugovor s kraljem Ivanom I. obvezavši se da će skladati opere i duhovnu glazbu. Skladba Miserere za dva soprana i gudače iz 1774. godine čuva se u kopiji posvećenoj kralju Pedru I. Brazilskom (i IV. Portugalskom) u Nacionalnoj knjižnici u Rio de Janeiru. U izvedbi ove skladbe sudjelovali su gudači-solisti, Ricardo Bernardes za orguljama te sopranistice Luanda Siqueira (Brazil/Portugal) i Anabela Barić. Dvije virtuozno koncipirane arije s mnogo skokova, koloratura i brzih pasaža koje su otpjevale hrvatska pjevačica pa zatim gošća, uokviruju dva dueta.

  

  Dva glazbena stila – kasni barok i galantni stil rasterećen strogim polifonim postupcima, približio nam je Koncert za čembalo i gudače u A-duru portugalskoga skladatelja Joséa Antonía Carlosa de Seixasa (1704–1742). Nadareni orguljaš i čembalist već je u dobi od četrnaest godina svirao orgulje u crkvi u Santa Cruzu, a već od 1720. godine djelovao je kao čembalist, orguljaš i učitelj na dvoru kralja Ivana V. Iako je veliki dio njegovih skladbi uništen za vrijeme razornog potresa u Lisabonu 1755. godine, mnogi muzikolozi uspoređuju njegovih sačuvanih sto i pet sonata za čembalo (od sedamsto skladanih) sa sonatama Domenica Scarlattija i sličnim skladbama Jeana-Philippea Rameaua (1683–1764), smatrajući ga jednim od važnijih skladatelja te glazbene vrste. Koncert za čembalo i gudače u A-duru je trostavačna skladba u trajanju od najviše sedam minuta s tematskom građom temeljenom na jasnim akordima, bliska galantnome stilu, bez solističke kadence, a razigrana i ukrasima bogata solistička dionica čembala osobito se ističe u zadnjem stavku Allegro Giga u brzom tempu irskoga plesa u karakterističnoj šest-osminskoj mjeri. Uz gudače-soliste čembalo je svirao Pavao Mašić, a izvedbom je ravnao Ricardo Bernardes.

  U skladbama iz drugoga dijela koncerta stopili su se pjevači i instrumentalni solisti u skladbama dvojice brazilskih skladatelja koji su djelovali do 30-ih godina 19. stoljeća, stilski određenih kao klasika, provevši dio svoga radnog vijeka i na dvoru kralja Ivana VI. u Rio de Janeiru. Po mišljenju mnogih poznavatelja brazilske umjetničke glazbe jedan od najvažnijih skladatelja bio je José Maurício Nunes Garcia (1767–1830), rođen, odrastao i školovan u Rio de Janeiru. Njegovu nadarenost za glazbu uočila je majka koja ga je (nakon smrti supruga) od rane mladosti usmjerila glazbi i svećeničkome zvanju. Svirao je čembalo i orgulje, a djelujući kao maestro di cappella na dvoru kralja Ivana VI. pjevao je, svirao čembalo i dirigirao izvedbama vlastitih skladbi europskih skladatelja Domenica Cimarose (1749–1801) i Wolfganga Amadeusa Mozarta (1756–1791), čiji je opus, uz opus Josepha Haydna (1732–1809), bio presudan za formiranje njegova glazbenog stila. To se ogleda i u motetu za sopran i orkestar Te Christe solum novimus (Tebe, Kriste, jedino poznajemo) skladanom 1800. godine, koje su izmjenjujući se pjevale Luanda Siquiera i Anabela Barić uz veći instrumentalni sastav (gudače, dvije barokne flaute, dva barokna roga i čembalo).

  

  Solistička dionica je pisana virtuozno i obiluje koloraturama, velikim skokovima i pasažama, što iziskuje visok stupanj koncentracije kako bi se u dosta brzom tempu i snažnoj dinamici mogli razgovijetno i intonativno precizno ispjevati tekst i svi tonovi, što je objema pjevačicama savršeno uspjelo. Kao tekstualni predložak u ovome motetu Garcia je koristio četiri stiha (48-49, 51, 57) iz jutarnjeg himana Nox et tenebrae (112 stihova u dvadeset i osam strofa) rimsko-kršćanskoga pjesnika, Španjolca Aureliusa Prudentiusa Clemensa (384–413?) dodavši im stih Decantabo in aeternum, alleluia (Zauvijek ću pjevati, aleluja). Himan se nalazi u djelu Liber Cathemerinon (Knjiga po satovima) u kojoj je Prudentius objedinio dvanaest lirskih pjesama za različita doba dana (6), za crkvene svečanosti (5) i za svaki sat dana (1) dodavši im uvod i epilog, a pisao ih je pod utjecajem ranokršćanskih pisaca Tertulijana (160–oko 240) i sv. Ambrozija (340–397). On je među prvim piscima koji su u naslijeđene književne forme unijeli teme iz kršćanstva.

  Posljednja skladba koncerta izvrsno je zaokružila glazbenu šetnju nazvanu Galantni zvuci kroz tropske krajeve: himan Te Deum čiji je autor João de Deus de Castro Lobo (1797–1832), koji  su izveli Vokalni ansambl Antiphonus (pridružila mu se sopranistica Luanda Siqueira) i orkestar u kojem su uz gudače svirali glazbenici-puhači (barokna flauta, barokna oboa, dva barokna roga, dvije barokne trube, udaraljke). João de Deus de Castro Lobo, rođen u obitelji glazbenika, u ranome je djetinjstvu počeo učiti glazbu da bi kasnije stekao teološku naobrazbu, ušao u franjevački red i živio u samostanu u gradu Mariana. Djelovao je kao orguljaš, ali i kao dirigent tamošnje opere; za kratkoga života skladao je nešto više od dvadeset skladbi, od kojih su mnoge danas dostupne u prijepisima iz druge polovine 19. i 20. stoljeća pa muzikolozi od 2000. godine nastoje otkriti, popisati i vrjednovati njegovu glazbenu ostavštinu.

  Himanom Te Deum laudamus iskazuje se zahvalnost (Nebu) u posebnim prigodama, a pjevao se na kraju svečanih obreda. Autorstvo se pripisuje nekolicini autora, a kao oni koji su mu dali konačan oblik najčešće se spominju sv. Augustin (354–430) i sv. Ambrozije biskup. Krsteći Augustina na Veliku subotu 386. godine, uzviknuo je „Te Deum laudamus“, iskazavši tim riječima radost zbog Augustinova obraćenja, potaknuvši ga na odgovor, pa je tako u njihovome dijalogu spjevan tekst himana. João de Deus de Castro Lobo uvrstio je i dijelove izvornog himana, a solističke dionice u pojedinim stavcima pjevali su članovi ansambla Monika Cerovčec, Anabela Barić, Martina Borse, Matija Fortuna i Jurica Petar Petrač. Skladba doista odiše svečanim i uzvišenim raspoloženjem, odajući skladateljevu inventivnost i dobro svladane postulate oblikovanja glazbenoga djela.

  

  Sopranistica Luanda Siqueira nije toliko poznata našoj glazbenoj publici, pa ćemo je predstaviti s nekoliko podataka. Studirala je lirsko pjevanje u Rio de Janeiru, zatim se zahvaljujući stipendiji Francuske vlade usavršavala u Parizu u interpretaciji baroknog repertoara a kasnije opernih uloga, učeći neko vrijeme i s hrvatskom vokalnom pedagoginjom Dunjom Vejzović. Ostvarila je niz glavnih uloga u poznatim operama diljem Europe surađujući s istaknutim solistima i dirigentima, a nastupa i kao koncertna pjevačica. Zagrebačkoj publici predstavila se u izvrsnome izdanju, poštujući notni izvornik i dinamičke nijanse, savršeno oblikujući fraze i izgovarajući tekst. Za pjevanje Anabele Barić mogu se i ovom prigodom navesti isključivo najbolje prosudbe kako za pjevačku tehniku, tako i za muzikalnu interpretaciju kojom osvaja publiku.

  Čembalist Pavao Mašić nastupio je u dvostrukoj ulozi: kao siguran i pouzdan interpret dionice bassa continua i kao solist u Koncertu za čembalo i gudače Joséa Antonía Carlosa de Seixasa, upustivši se nadahnuto u sviranje razigrane, bogato ukrašene i melodijski dopadljive dionice čembala. Dirigent, muzikolog i orguljaš Ricardo Bernardes udahnuo je u sviranje Hrvatskoga baroknog ansambla i pjevanje vokalnih solista eleganciju i fluidnost, približivši publici ozračje galantnoga stila.

  Svi glazbenici ovaj put većeg, proširenog sastava s vidnom lakoćom i žarom su svirali dobro proučene dionice u izbalansiranoj dinamici i odabranim tempima – od polaganih do iznimno brzih, prolazeći uigrano i muzikalno kroz zanimljive glazbene situacije obogaćene i pjevanjem vokalnih solista. Posljednji koncert Hrvatskoga baroknog ansambla odškrinuo je vrata glazbene baštine Brazila i Portugala o kojoj malo znamo, a bilo bi je vrijedno bolje upoznati. Jer, sudeći prema odabranim skladbama, i tamošnji su skladatelji uz glazbenu maštovitost pokazali poznavanje skladateljskih postupaka.

  

  © Snježana Miklaušić-Ćeran, KLASIKA.hr, 8. siječnja 2023.

  Koncert izveden: 18. prosinca 2022.

Piše: