Najšira paleta orkestralnih boja i tonskog obilja

Riječki simfonijski orkestar, Schumann, Šostakovič, Myron Michailidis, dirigent, HNK Ivana pl. Zajca Rijeka

• 

  Riječki simfonijski orkestar (RSO) održao je još jedan simfonijski koncert u sklopu koncertne sezone 2022/2023. Ovom prilikom orkestar je bio u centru pažnje, a slušali smo dvije simfonije nastale u kajdankama Roberta Schumanna i Dimitrija Šostakoviča. Za dirigentskim pultom RSO-a stajao je grčki dirigent Myron Michailidis. Radi se o dirigentu koji podjednakim intenzitetom njeguje operni i simfonijski repertoar, a u više navrata obnašao je dužnost glazbenog ravnatelja mnogih kazališta – kako u svojoj domovini, tako i izvan nje. Iz Michailidisove biografije otkrivamo kako je dobitnik mnogih nagrada i priznanja, među kojima se ističe odlikovanje Časnikom reda umjetnosti i književnosti Francuske Republike.

  Michailidis je posebno poznat po svojim interpretacijama Beethovena, Čajkovskog i Rahmanjinova, pa je nejasno zašto se na repertoaru riječkog koncerta nije našlo poneko djelo spomenute trojke. Poseban bi doživljaj bio čuti neku od simfonija Sergeja Rahmanjinova. Valja spomenuti da je suradnja Myrona Michailidisa i HNK Ivana pl. Zajca iskušana na gostovanju riječkog ansambla u Grčkoj s Verdijevim Otellom prije nekoliko mjeseci, pa je Uprava Zajca odlučila ovog dirigenta predstaviti riječkoj publici i u simfonijskom repertoaru. Na kraju, spomenimo kako Michailidis surađuje s diskografskom kućom NAXOS.

  

  Robert Schumann svoju Četvrtu simfoniju u d-molu posvetio je supruzi Clari Schumann, koja je bila briljantna pijanistica i skladateljica. Clarin pijanizam oduševljavao je njene suvremenike, iako je njenom suprugu ponekad teško padalo biti u sjeni slavne supruge, posebno kada se uzme u obzir kontekst vremena u kojem su živjeli. Četvrtu simfoniju praizveo je Leipziški Gewandhaus orkestar na Sv. Nikolu, 6. prosinca 1841. godine. Riječ je o simfoniji specifične strukture koja, iako segmentirana na stavke, izvodi se u jednostavačnoj formi bez prekida. Tako čini cjelinu jedinstvene kohezije, gdje iz motiva Clarina tema izrasta cijela simfonija. Mo. Michailidis u zajedništvu s RSO-om pristupio je Četvrtoj s naglaskom na njezinoj cjelovitosti. Tome je prilagodio i tempa, a posebno je naglasio završne akorde pojedinih cjelina na koje su se neposredno nadovezivali početci sljedećih u neprekinutom nizu. Opisano je posebno bilo efektno između III. i IV. odnosno Scherza i Langsama (Adagia).

  RSO posebno je vrijedan zbog svojih puhača, a ovaj put istaknuli su se i ponekad diskutabilni gudači, što i ne čudi s obzirom na činjenicu da su bili predvođeni briljantnom koncertnom majstoricom Katarinom Kutnar, a pored nje kao drugi sjedio je također koncertmajstor Anton Kyrylov. Isto tako, ovom prilikom valja pohvaliti čeliste i violiste RSO-a. Ipak, Mo. Michailidis u interpretacijskom aspektu nije postigao zadovoljavajući izvedbeni učinak. Schumannova Četvrta patila je od stilske nepotpunosti jer je izvedbi falilo romantičarskog zanosa odnosno finoće. Izostalo je meko fraziranje i prelijevanje tonova iz sekcije u sekciju koje na kraju dovodi do zaokruženja, u ovom slučaju neprekinute simfonijske cjeline. Gostujući dirigent nametnuo je prebrz tempo orkestru pa je u zvučnoj slici Schumannove Četvrte izostalo romantičarske kontemplacije emotivnih izljeva skladatelja spram njegove životne družice. Sve skupa zvučalo je kao razbarušena i interpretativno nedorečena cjelina koja ostavlja dojam ravnodušnosti kod slušatelja, a takav je bio i pljesak po završetku izvedbe.   

  

  Dimitrij Šostakovič skladatelj je bezgraničnog talenta i ogromne životne nesreće, s obzirom na činjenicu da ga je većinu života progonio sovjetski režim utjelovljen u diktatoru  Josifu  Visarionoviču Staljinu. Šostakovičeva progresivna djela cijelo su  vrijeme plesala po rubu sukoba s režimom odnosno prohibicije od strane režima pa u njegovim simfonijama nalazimo motive karakteristične za glazbu 20. stoljeća, ali nalazimo i motive koračnica u trenutcima kada je skladatelj slao pomirljivije poruke prema režimu. Koliko god da ga je sovjetska čelična šaka ugnjetavala, istovremeno je politička vrhuška SSSR-a bila očigledno svjesna Šostakovičeva talenta i njegovog značaja za kulturu zemlje jer nije platio glavom zbog svoga slobodnijeg i ponekad prkosnog glazbenog izričaja. Šostakovičeva Peta simfonija u d-molu, op. 47 praizvedena je dana 21. studenog 1937. godine o 20. obljetnici revolucije 1917., a izvedba je ispraćena ovacijama u trajanju od 45 minuta. U Petoj simfoniji uz obligatorne mračne akcente, povremene motive koračnice, u posljednjem stavku čujemo krik optimizma velikog skladatelja, što je dokaz njegova snažnog karaktera. Valja napomenuti kako su Petoj simfoniji strogi Staljinovi cenzori bili prilično blagonakloni jer su u njoj prepoznali sijaset, prema njihovim pogledima, važnih ruskih motiva.

  Mo. Michailidis pristupio je izvedbi Šostakovičeve Pete simfonije s posebnim naglaskom na seciranje svakog zasebnog sloja opsežne, motivima bogate partiture. U trećem stavku Largo i četvrtom Allegro non tropo čuli smo najširu paletu orkestralnih boja od kojih je Peta sazdana. Upravo je to najveća zasluga dirigenta Michailidisa koji je na opisanu slojevitost poentirao gradeći interpretaciju, a tako smo i najbolje doživjeli Šostakovičev iskonski optimizam u posljednjem stavku, koji je poput tonskog obilja zaogrnutog svjetlom optimizma odzvanjao velikom kazališnom dvoranom Zajca. RSO veoma je dobro odgovorio zahtjevima dirigenta. Udaraljkaška i puhačka sekcija svirale su briljantno, a koncertna majstorica Katarina Kutnar odsvirala je nekoliko kolosalnih sola na violini i upravo ona zaslužuje najveće priznanje u sabiranju dojmova nakon koncerta. Ostatak orkestra kohezivnom svirkom ocrtao je zakučasti tonski sklop Šostakovičeve Pete simfonije.

  

  Kada sumiramo koncert, možemo ga okarakterizirati kao parcijalno uspješan. Međutim, dobra je stvar da u sveopćem metežu oko upravljanja riječkim teatrom Rijeka ima stabilnu koncertnu sezonu.

  © Luka Nalis, KLASIKA.hr, 26. siječnja 2023.

Piše: