Snalažljivost, muzikalnost i spretnost iskusnog violista i dirigenta u dvostrukoj ulozi

Simfonijski orkestar HRT-a, Majstorski ciklus, Maxim Rysanov, viola i dirigent, Koncertna dvorana Lisinski

• 

  Na posljednjem koncertu Majstorskoga ciklusa Simfonijskog orkestra Hrvatske radiotelevizije održanom u četvrtak, 9. veljače 2023. u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, predstavio se glazbenik u dvostrukoj ulozi dirigenta i solista. Maxim Rysanov (1978.), rođen u Ukrajini, školovao se u Moskvi u Centralnoj specijalnoj glazbenoj školi i u Londonu u Guildhall School of Music and Drama koju je završio s najboljim ocjenama 2000. godine. U elektroničkim izvorima podataka nisu navedena imena njegovih mentora viole ni dirigiranja, ali kako je predstavljen u programskoj knjižici, „potvrdio se kao jedan od najkarizmatičnijih glazbenika svoga naraštaja“. Počevši karijeru kao violist, nastupao je na festivalima i s brojnim orkestrima čiji je popis prilično opsežan. Okušao se i kao dirigent, pa je nakon također uspjelih početaka s pozicije ispred orkestra povezao ta dva oblika reproduktivnog umijeća dirigirajući i svirajući dionicu viole na koncertima. Umjetnik danas živi u Budimpešti, u gradu bogata glazbenoga naslijeđa i gradu čiji je glazbeni život usporediv po dostignućima s istaknutim europskim glazbenim središtima.

  Podaci iz povijesti koncerata Simfonijskog orkestra Hrvatske radiotelevizije potvrđuju da su i ranije mnogi glazbenici nastupali u ulozi dirigenta i solista. Podsjetimo i na podatak da je Enrico Dindo, šef-dirigent orkestra do 2022. godine, započeo karijeru kao violončelist a nastavio kao dirigent, ne odričući se i dalje solističkih, kao ni nastupa s orkestrom u dvostrukoj ulozi dirigenta i violončelista. Možda je dvostruku zadaću jednostavnije obaviti tijekom izvedbe skladbi klasičnog i rano-romantičnog razdoblja, a možda teže kad su u pitanju skladbe suvremenih skladatelja koje uključuju složeniji orkestralni sastav. Upravo jedno zahtjevnije, složenije djelo odabrao je Maxim Rysanov za svoj nastup u Zagrebu, predstavivši prvi put u Hrvatskoj Koncert za violu i orkestar Gabriela Prokofjeva (1975.), unuka Sergeja Prokofjeva (1891–1953) čija je orkestralna suita iz opere Zaljubljen u tri naranče, op. 33 bis izvedena kao posljednja skladba programa. Vjerno već ustaljenoj tradiciji izvedbi skladbi hrvatskih skladatelja, na početku koncerta čuli smo Elegiju u f-molu Franje Lučića (1889–1972), a iz bogatoga simfonijskog repertoara slušali smo Simfoniju br. 1 u D-duru, D. 82 Franza Schuberta (1797–1828).

  

  Elegiju u f-molu, koju je Franjo Lučić skladao 1934. godine za orgulje po želji Čedomila Dugana (1915–1989) za određenu prigodu – kolaudaciju orgulja zagrebačke katedrale, sam je preradio za orkestar godinu dana kasnije. Za skladbu mirnog ugođaja, pijevnih i dugih melodija, skladatelj je – kako sam kazuje, „imao (…) pred očima pejsaž tihe mirne ravnice koju miluju posljednje zrake sunca.“ Predstavljajući Gabriela Prokofjeva u programskoj knjižici, napisala je autorica teksta – muzikologinja Nataša Leverić Špoljarić, da je „jedan od predvodnika u pronalasku novih pristupa klasičnoj glazbi u 21. stoljeću. (…) nezadovoljan izdvojenim svijetom suvremene klasične glazbe, razvio je paralelnu karijeru kao producent dance, grime, electro i hip-hop glazbe. (…) Takav background u elektroničkoj plesnoj glazbi, u kombinaciji s klasičnim korijenima, dao je njegovim djelima jedinstven suvremeni zvuk.“ Kako protumačiti novi pristup klasičnoj glazbi kao pronalazak Gabriela Prokofjeva i kako je postigao jedinstven suvremeni zvuk? Koncert za violu i orkestar uklapa se u klasični oblik trostavačnoga koncerta s dva brza stavka oko srednjeg polaganog. Svaki od njih podijeljen je na nekoliko odlomaka različita tempa s više naslova, a u trećem su dva plesna odlomka iza kojih slijedi mirnija passacaglia (Doloroso) kao uvod u kadencu i završni brzi odlomak (Presto).

  Koncert je nastao 2021. godine u suradnji skladatelja i violista Rysanova koji mu je tri godine ranije predložio skladanje koncerta u kojem će solist moći prestati svirati solo-dionicu i posvetiti se u ulozi dirigenta sviranju orkestra s velikim brojem udaraljki. Teme i motivi koncerta temelje se pretežno na disonancama i „uronjeni“ su u akordne sklopove koji iskaču iz okvira tonaliteta, pa se gotovo arhaičnim doima interval terce koju viola ponavlja više puta u drugome stavku. Svirajući uglavnom okrenut publici, Maxim Rysanov povremeno se okretao orkestru te listajući partituru davao znakove za nastup pojedinim glazbenicima. Iako su u programskoj knjižici navedene neke životne teme u skladbi stvaranoj tijekom COVID-pandemije kao strahovi (različitih uzroka), tuga (zbog gubitka najbližih osoba), „ironija i groteska globalne politike“, ali i nada u skori kraj i povratak ranijem načinu življenja, čini se da je u skladbi koja se doima rastrgano (a ne rapsodično) teško slušateljima nenaviklima na „suvremeni zvuk“ razaznati glazbeni sadržaj i povezati ga s izvanglazbenim. Maxim Rysanov, koji svira na violi Giuseppea Guadagninija (iz 1780. godine), doista posjeduje sve odlike izvrsnoga virtuoza, temperament i muzikalnost, kao i sposobnost izmjene uloge solista i dirigenta, što ipak nije ostavilo jači dojam na publiku koja ga je pustila s pozornice mlakim pljeskom ne iznudivši bis.

  

  Skladbama stvaranima tijekom kratkoga života, upisao se Franz Schubert u glazbenu povijest prije svega kao autor solo-pjesama, glasovirskih minijatura i sonata, komornih skladbi i simfonija, od kojih je prvu u D-duru dovršio u dobi od šesnaest godina u listopadu 1813. Na recepciju njegovih prvih šest simfonija, bliskih skladateljima-uzorima od kojih je učio – Josephu Haydnu (1732–1809) i Ludwigu van Beethovenu (1770–1827), utjecao je Johannes Brahms (1833–1897) ocijenivši ih tek pripremnim radovima za njegove kasnije skladane poznate simfonije Nedovršenu i Veliku. Po rasporedu Simfonija br. 1 u D-duru odgovara klasičnoj simfonijskoj formi s brzim prvim stavkom u sonatnom obliku, polaganim drugim stavkom, plesnim menuetom s triom te brzim završnim stavkom. Izraziti melodičar, Schubert je pronašao prave sljedove tonova pogodne za uvriježeni način gradnje veće cjeline-stavka, oslanjajući se na klasična harmonijska rješenja provučena kroz orkestar standardno velik za početak 19. stoljeća.

  Otputivši se u svibnju 1918. godine na veliko gostovanje u Sjedinjene Američke Države, Sergej Prokofjev želio se predstaviti kao skladatelj i pijanist te skladati neka djela po kojima bi ga doista pamtila glazbena javnost. Uspjeli koncerti u Chicagu potaknuli su direktora tamošnje operne kuće da ponudi Prokofjevu skladanje nove opere, što je dogovoreno u siječnju 1919. godine. Za libreto je odabran kazališni komad L'amore delle tre melarance autora Carla Gozzija (1720–1806), pisan u stilu književne vrste commedia dell'arte. Književni predložak je Prokofjev upoznao već ranije u prijevodu na ruski jezik Vsevoloda Majerholda (1874–1940). Operu je dovršio 1921. godine, a osobito uspjelih šest odlomaka s elementima farse, burleske, satire i mađioničarskih trikova povezao je u suitu za orkestar, obilježivši je kao „op. 33bis“ i revidirao 1924. godine. Suita (sa stavcima: Lakrdijaši, Čarobnjak Tchelio i Fata Morgana igraju karte, Koračnica, Scherzo, Princ i princeza, Bijeg) postala je popularnim djelom orkestralnoga repertoara. Privlačne su teme, ritamske kombinacije i harmonije u kojima Prokofjev kadikad naglim i prodornim disonancama zasjenjuje jasnoću klasičnih akordnih sklopova.

  

  Od prvih taktova sjetne Lučićeve Elegije u f-molu postavio se Maxim Rysanov kao uvjerljivi tumač odabranoga programa, ostvarivši tijekom izvedbe izvrsnu suradnju s dobro raspoloženim članovima Simfonijskog orkestra Hrvatske radiotelevizije. Njegovi su pokreti jasni, odmjereni i usuglašeni s orkestrom i u trenucima kad mu je kao solist bio leđima okrenut i davao po sjećanju znakove iz partiture čiji sadržaj nije baš jednostavno pratiti budući da nema puno konsonantnih uporišta. Schubertova Simfonija br. 1 u D-duru izvedena je primjereno djelu u kojem dominira melodija iznad čvrsto definirane pratnje, a u suiti Zaljubljen u tri naranče Sergeja Prokofjeva bili su osobito istaknuti ritamsko-metrički elementi i blještava orkestracija. Dinamičke nijanse lijepo su se izmjenjivale i isticale u Schubertovoj simfoniji i (poznatoj) suiti Prokofjeva, a glazbenici – osobito na limenim puhačkim instrumentima i udaraljkama, kontrolirano su postizali ciljanu glasnoću ne narušavajući cjeloviti zvučni dojam. Gudači, prije svega violine, bili su sigurni nositelji istaknutih melodijskih linija, a intonativno sigurne i dinamički dobro oblikovane nastupe ostvarili su i glazbenici u grupi drvenih puhačkih instrumenata. Snalažljivost, muzikalnost i spretnost iskusnog violista i dirigenta srednje generacije Maxima Rysanova zasigurno su pridonijeli uvjerljivosti tumačenja partiture Koncerta za violu i orkestar Gabriela Prokofjeva. Glazbene vrijednosti toga djela možda će biti uočljivije i prihvatljivije publici (glazbenoj kritici) nakon više izvedbi u ovakvoj inačici – jednom glazbeniku u dvostrukoj ulozi s orkestrom. Na „novi pristup klasičnoj glazbi u 21. stoljeću“ treba se postupno privikavati i pokušati otkriti smisao riječi skladatelja Gabriela Prokofjeva.

  © Snježana Miklaušić-Ćeran, KLASIKA.hr, 24. veljače 2023.

  Program:

  Franjo Lučić: Elegija
  Gabriel Prokofjev: Koncert za violu i orkestar (hrvatska praizvedba)
  Franz Schubert: Prva simfonija u D-duru, D. 82
  Sergej Prokofjev: Zaljubljen u tri naranče, suita
  

Piše: