Izniman koncert koji podiže ljestvicu kvalitete i očekivanja

Riječki simfonijski orkestar, Papandopulo, Mozart, Brahms, dir. Valentin Egel, Emilija Rukavina, mezzosopran, Lovre Marušić, klavir, HNK Ivana pl. Zajca Rijeka

• 

  U HNK-u Ivana pl. Zajca, Riječki simfonijski orkestar održao je koncert pod naslovom  Papandopulo, Mozart, Brahms. Riječ je o prilično ambicioznom programu koji je ovom prilikom, pod glazbenim vodstvom Mo. Valentina Egela i uz sudjelovanje dvoje solista: mezzosopranistice Emilije Rukavine i pijanista Lovre Marušića, izveden na visokoj razini. Razlog tome leži u činjenici što je u sklopu koncerta snimljena Druga simfonija jednog od najvećih i najplodnijih hrvatskih skladatelja – Borisa Papandopula. Snimanje je odrađeno za njemačku diskografsku kuću CPO. Riječ je o etiketi koja se posljednjih godina prometnula u iskonskog rizničara hrvatske glazbene baštine – u njenoj produkciji objavljena su mnoga diskografska izdanja posvećena glazbi hrvatskih skladatelja. Ovo nije prva suradnja riječkog teatra i CPO-a. Zajedničkim su snagama već snimali treći klavirski koncert i violinski koncert Borisa Papandopula, a na nosač zvuka pohranili su i Zajčevu operu Nikola Šubić Zrinjski, također objavljenu na CD-u.

  Druga simfonija Borisa Papandopula skladana je u rano poraće 1946. godine u Rijeci i to u vrlo kratkom vremenu. Zbog geografskog određenja mjesta skladanja simfonija je, barem u programskom letku riječkog koncerta, dobila naznaku riječka. Riječ je o obimnoj skladbi sazdanoj od pet stavaka programatskog karaktera, koja traje više od 40 minuta. Simfonija je specifična po tome što se u četvrtom stavku, naslovljenom Lirski intermezzo, pridružuje glas. Papandopulova Druga praizvedena je 8. svibnja godine nastanka 1946., a izveo ju je Simfonijski orkestar zagrebačke radiostanice pod dirigentskim vodstvom samog skladatelja i uz sudjelovanje mezzosopranistice Marijane Radev.

  Programatski karakter Druge simfonije izvire iz oprečnosti njenog zvukovnog sloga sazdanog od bučno-dramatičnih tutti fragmenata i lirsko umilnog suzvučja pojačanog voklaziranjem mezzosoprana u IV. stavku. U sadržajnom smislu simfonija opisuje nagon umjetnika prilikom stvaranja umjetničkog djela, međutim Papandopulo ne polazi od suhoparne pretpostavke kako je ego umjetnika toliko jak da je njegovo djelo nastalo s lakoćom i da je samim svojim postojanjem savršeno. On u zvučno tkivo unosi elemente sumnje, previranja i kreativnog nemira kojih se stvaratelj umjetnosti na kraju oslobađa, što je vješto sugerirano naslovom optimizmom prožetog V. stavka Koraci slobode. Dirigent Valentin Egel minuciozno je pristupio kompleksnoj Papandopulovoj partituri. Tijekom izvedbe bilo je razvidno da je vrlo detaljno nastudirao partituru kao i da je izvedbu gradio na motivima i to onim oprečnim. Corpus ove slojevite simfonije sazdan je od neoklasično lirskih  motiva kao i od avangardnih dinamičkih formi. Mo. Egel se svojski trudio postići ritamsku, dinamičku i zvučnu izvedbu ujednačenih naglasaka. Riječki simfonijski orkestar dobro je odgovorio na Egelove zahtjeve.

  Glazbenici su predano, filigranski oživljavali Papandopulovu glazbu i cijelo vrijeme bili zajedno; nije bilo većih ekscesa, tj. raspadanja koji bi naštetili izvedbi. U paučinastom sklopu zvukovnih formi posebno je oduševila mezzosopranistica Emilija Rukavina, vokalizirajući koncentrirano i spretno u IV. stavku. Pazila je Rukavina na svaki detalj, a posebno na slojevitost. Inducirala je nastup dubljim, mračnijim  tonovima, a kako su taktovi odmicali, njen glas rezonirao je sve melodički zaobljenije i bojom glasa svjetlije tonove. Emilija Rukavina pjevačica je svježeg timbra koja je uz Mo. Egela unijela mladenački žar u izvedbu Papandopulove simfonije. Sekcije RSO-a svirale su ujednačeno kvalitetno – ponovno je blistala koncertna majstorica Katarina Kutnar, a poseban dojam ostavili su čelisti i limeni puhači riječkog orkestra. Moćno, sonorno i kvalitetnim zvukom zasićeni svirali su udaraljkaši, kojima je ovo bio jedan od najboljih nastupa u posljednje vrijeme i to s partiturom u kojoj skladatelj permanentno pleše po rubu tonaliteta. Čestitke!

  

  Drugi solist koji je nastupio na koncertu bio je pijanist Lovre Marušić, jedan od najistaknutijih hrvatskih glazbenika mlađe generacije. Marušić je laureat mnogih međunarodnih pijanističkih natjecanja, a u svojoj umjetničkoj biografiji bilježi nastupe s mnogim uglednim orkestrima i dirigentima, među kojima se posebno ističe nastup uz Valerija Gergijeva, dok je to još bila poželjna referenca u svijetu klasične glazbe, jer od početka ruske agresije na Ukrajinu to se dijametralno promijenilo. Pozlaćenu ali nezasluženu karijeru koju je ovaj jet-set dirigent njegovao na zapadu, uz svesrdnu podršku infrastruktura koje djeluju u garniturama klasične glazbene reprodukcije –a prije početka agresije, isti je taj licemjerni zapadni svijet zaboravio. Tu spadaju svi oni nezasluženi angažmani kojih je Gergijev imao na pretek (npr. dirigiranje otvorenjem Bayreutskih svečanih igara, snimanje svih Brucknerovih simfonija i sl.).

  Lovre Marušić svirao je uz RSO Koncert za klavir br. 25 u C-duru, K. 503 Wolfganga Amadeusa Mozarta. Od kada smo posljednji put slušali Lovru Marušića, bez pridržaja možemo utvrditi kako je jako napredovao. Riječ je o pijanistu razrađene misaone interpretacije koju pretače na tipke klavira zavidnom nonšalantnošću i mladenačkom, gotovo dječačkom zaigranošću. Mozartov opsežan klavirski koncert odlično se uklopio u Marušićev karakter, jer dobili smo slojevitu interpretaciju izvedenu kao najbanalniju pjesmicu. U toj činjenici leži sav čar Marušićevog nastupa. Posebno dojmljivo zvučao je III. stavak Allegretto, u kojem smo čuli koncentraciju svih kvaliteta gosta za klavirom. RSO ga je pratio kvalitetno ali ipak rutinski jer je svu snagu čuvao za drugi dio koncerta. Lovru Marušića publika je ispratila s izrazima najvećeg odobravanja, a on se odužio publici bisom. Prilikom slušanja bisa Marušićeve kvalitete još su više prodrle na površinu, a to se komentiralo i (pre)glasnim žamorom u publici tijekom izvedbe.

  Koncert je započeo Varijacijama na temu po Haydnu, op. 56a, splet od naslovne teme i devet varijacija na početnu temu. RSO i Valentin Egel svirali su u zanesenoj romantičarskoj maniri, a izvedbu su odlikovali dobro povezani krajevi prethodnih i nastavci narednih varijacija u neprekinutom nizu.

  

  Kada saberemo ukupne dojmove simfonijskog koncerta, možemo konstatirati da je ovo bio jedan od najkvalitetnijih koncerata do sada u sezoni. Dakako, ansambl je bio dodatno motiviran činjenicom snimanja dijela koje se našlo na repertoaru, ali je bio i sputan mnogim mikrofonima koji su se nalazili na pozornici. Ipak, koncertu nije nazočila brojna publika i parter je bio pretežito prazan. Mala posjećenost je doista nepovoljna činjenica za ovako kvalitetan koncert koji se izgubio u moru manje-više prosječnih koncerata u Zajcu. Isto tako, valja istaknuti kako su termini simfonijskih/opernih gala koncerata u riječkom kazalištu u posljednje vrijeme previše zgusnuti, pa je možda kod publike došlo do zasićenja. Ne bi bilo loše kada bi uprava, osim na samohvali, radila i na racionaliziranju tj. prilagođavanju rasporeda glazbenih zbivanja realnim riječkim prilikama, odnosno potrebama.  

  © Luka Nalis, KLASIKA.hr, 20. ožujka 2023.

Piše: