Posvećeni istraživač dubrovačkog glazbenog nasljeđa

In memoriam: don Miho Demović (Dubravica kod Dubrovnika, 16. travnja 1934. - 17. ožujka 2023.), muzikolog, glazbenik, zborovođa, skladatelj, doktor znanosti

• Rođen je 16. lipnja 1934. u Dubravci, malom mjestu u njegovim rodnim Konavlima. Svoje formalno obrazovanje započinje u Dubrovniku 1941., a maturira u Splitu 1953. godine. Na Visokoj bogoslovnoj školi u Splitu studirao je filozofiju i teologiju i zavjetovao svoj život svećeničkom zvanju. Diplomirao je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu 1961. godine na temu Crkveni glazbenik Pavao Matijević (1867.-1901). Muzičko obrazovanje nadopunjuje učenjem harmonije i polifonije kod Albe Vidakovića, a studij crkvene glazbe na Institutu za crkvenu glazbu završava 1969. godine s temom Glazbena djelatnost Antuna Kažotića (1260?-1323.). Godine 1978. diplomirao je muzikologiju i povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Ljubljani, a tema diplomskog rada nosila je naziv Glazbena situacija Dubrovnika od druge polovine 16. stoljeća do uključivo početka 17. stoljeća, s posebnim osvrtom na djelovanje  Lamberta i Henrika Courtoysa. Ovaj posljednji naslov formalnog obrazovanja dr. Miha Demovića obilježio je usmjerenje kojim teče njegov daljnji znanstveni rad i kojim je zadužio znanstvenu i umjetničku hrvatsku, ali i europsku kulturnu javnost. Naime, neizmjerna je vrijednost, gotovo neponovljiva, kojom je zdušno dr. Demović obradio povijesno gledano najvažniju glazbenu baštinu na ovim prostorima, a to je ona dubrovačka.

  Proistekao je iz dubrovačkog kraja, svoje formativno razdoblje živio u Dubrovniku i to je velikim dijelom utjecalo da je upravo najvažniji dio njegovog rada bio upravo vezan za dubrovačku glazbu. Pronicljivošću strastvenog istraživača otkrio je nezamjenjivu važnost u povijesnom i kulturnom kontekstu jugoistočne Europe dubrovačkog glazbenog naslijeđa. Iako je njegovo područje djelovanja zahvaćalo širok obujam aktivnosti – od onog skladateljskog (ostavio je oko četrdesetak opusa, liturgijskih djela, ali i scensku glazbu Elektra, Ecce homo – izvedeno na 36. Dubrovačkim ljetnim igrama, Kako braća prodaše Josipa itd.), uredničkog (ponovni je pokretač časopisa Sveta Cecilija, čije je tiskanje bilo zabranjeno nakon Drugog svjetskog rata), vođenja crkvenih katedralnih zborova u Dubrovniku i Zagrebu, a istraživački rad dubrovačkih notnih zapisa i sveukupno glazbenika i glazbenog djelovanja najvažniji je segment u Demovićevom muzikološkom znanstvenom djelovanju.

  

  Njegov rad nije bio samo faktografski; otkrivao je nepoznatu baštinu, zametnute rukopise te valorizirao u širem društveno-povijesnom kontekstu dubrovačku ostavštinu. Zaslužan je za otkriće Dubrovačkog beneventanskog misala, iščupao je iz zaborava niz skladatelja i zalagao se za njihovu revitalizaciju na glazbenim scenama. Iza sebe ostavio je velik broj znanstvenih radova, ali kruna njegove znanstvene karijere ipak je Velika povijest dubrovačke glazbe u velebnih šest svezaka. Dobitnik je dviju nagrada za životno djelo – Dragan Plamenac Muzikološkog društva za izniman doprinos hrvatskoj kulturi i Nagrade Grada Dubrovnika.

  Kulturna, glazbena i muzikološka javnost izgubila je vrijednog glazbenog istraživača i, s obzirom na sadašnju situaciju, na znanstvenom obzorju se ne nazire nijedan muzikolog koji bi cijeli svoj radni vijek na ovakav sveobuhvatan i temeljit način, kako je to učinio dr. Miho Demović, posvetio jednom glazbenom nasljeđu – onom kulturne sredine povijesnog Dubrovnika.

  © Marija Grazio, KLASIKA.hr, 5. travnja 2023.

Piše: