Odlazak velikana zagrebačke violončelističke škole

In memoriam: Valter Dešpalj (Zadar, 5. studenoga 1947. – Zagreb, 9. travnja 2023.) hrvatski violončelist i glazbeni pedagog

• Na sam Uskrs, u nedjelju 9. travnja 2023. ugasio se život jednog velikog glazbenika, umjetnika i pedagoga, violončelista Valtera Dešpalja. Vijest o njegovoj smrti iznenadila je sve one koji su ga poznavali i s njim surađivali dugi niz godina, jer odlazak umjetnika uspješne i bogate karijere te dobrog, plemenitog i skromnog čovjeka – kada god se s njim suočimo, uvijek nam se čini preranim. Od druge godine moga studija muzikologije na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u više sam navrata imala priliku provesti neko vrijeme u ugodnom i zanimljivom razgovoru s mladim profesorom violončela koji je od 1972. godine pa sve do umirovljenja 2018. godine neumorno i predano podučavao violončelo i komorno muziciranje. Za značajan doprinos violončelističkoj pedagogiji u Hrvatskoj (ali i u svijetu) stekao je 2019. godine najviši stupanj akademskoga zvanja – profesor emeritus. U životopisu Valtera Dešpalja ima nekih podataka sličnih onima iz života i djelovanja njegovih prethodnika, pa ćemo u ovome prilogu čitatelje podsjetiti na poduku violončela u Zagrebu od utemeljenja glazbene škole Societas filharmonica zagrabiensis (današnjeg Hrvatskoga glazbenog zavoda) 1829. godine. Iako se poduka violončela ne stavlja pod krov Zagrebačke violončelističke škole kao poznate Stančićeva pijanistička škola i Humlova violinstička škola, zanimljivo je pratiti djelovanje violončelista i pedagoga koji su pristizali u Zagreb iz različitih sredina i sudjelovali u glazbenome životu Zagreba kao solisti, komorni glazbenici, pedagozi i organizatori. Na put praćenja nastave i koncertiranja do početka 30-ih godina 20. stoljeća usmjerio nas je vrijedni pravnik, glazbeni pisac i violončelist dr. Antun Goglia (1867–1958) u svojoj studiji Učitelji violončela u Zagrebu i njihovi učenici glazbenici, objavljenoj u časopisu Sv. Cecilija 1933. godine.

  No, najprije ćemo navesti nekoliko podataka iz životopisa Valtera Dešpalja, dostupnih u našim tiskanim priručnicima i elektroničkim medijima. Rođen je 1947. godine u Zadru u glazbeničkoj obitelji: otac Šime (1897–1981) bio je glazbenik i pisac, najstariji brat Pavle (Korčula,1934–Zagreb, 2021) skladatelj i dirigent, a sestra Marija-Maja (Korčula, 1942.) violinistica i pedagoginja. Srednju školu pohađao je u Zagrebu, a studij violončela završio je na prestižnoj Julliard School u New Yorku u razredu Leonarda Rosea (1918–1984), nadarenoga glazbenika koji je u dobi od dvadeset i šest godina postao prvim violončelistom Njujorške filharmonije. Posvetivši se pedagoškome radu, stekao je ugled jednog od najuspješnijih pedagoga 20. stoljeća, dovevši do diplome niz poznatih violončelista (među njima i Yo-Yo Ma). Nakon studija Valter Dešpalj nastavio je usavršavanje na Konzervatoriju u Moskvi u razredu Galine Kozolupove, a po povratku u Zagreb svoj pedagoški rad počeo je uz iskusnoga profesora Milana Nagya (1920–1985) pod čijim je mentorstvom stekao stupanj magistra umjetnosti 1974. godine.

  Prema popisu profesora violončela na Muzičkoj akademiji u Zagrebu dostupnom u monografiji 100 godina glazbe učenjem, stvaranjem, istraživanjem…, objavljenoj 2022. godine povodom proslave 100. obljetnice utemeljenja Muzičke akademije, Valter Dešpalj naslijedio je svjetski poznatog violončelističkog pedagoga Rudolfa Matza (1901–1988), autora opsežnog priručnika za nastavu violončela. Radni vijek počeo je 1929. godine kao učitelj te tijekom godina postizao sve više stupnjeve zvanja kao docent, izvanredni i redovni profesor, djelujući do 1972. godine. Jedini prekid od četiri godine imao je Matz u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske (1941–1945), kad je prema zakonskoj odredbi o Hrvatskom državnom konzervatoriju početkom rujna 1941. godine smijenjeno nekoliko dotadašnjih te imenovano deset novih profesora, pa je na mjesto Rudolfa Matza postavljen Aleksandar Fučkar (1912–?). U njegovom je razredu studij završio u rujnu 1941. godine samo jedan student – Marijan Šimunić, a upisan je i u lipnju iste godine kao diplomant profesora Umberta Fabbrija (1880–1960) koji je na glazbenu školu Hrvatskoga glazbenog zavoda došao 1906. godine. Fabbri, koji je uz pedagoški rad poznat i kao član Zagrebačkoga kvarteta (od 1919.) i jedan od utemeljitelja Zagrebačke filharmonije, bio je učenik slavnoga talijanskog pedagoga Francesca Seratija (1843–1919) na konzervatoriju u Bologni, koji je neko vrijeme djelovao kao prvi violončelist kazališta La Scala u Milanu.

  Poput Valtera Dešpalja, koji je u dobi od dvadeset i pet godina preuzeo odgovoran posao pedagoga, i neki od njegovih prethodnika počeli su se mladi baviti podukom. Umberto Fabbri stigao je u Zagreb u dobi od dvadeset i šest godina, a još mlađi bio je njegov prethodnik – violončelist i pedagog Hinko Geiger (1871–1920) koji je u Zagreb stigao 1891. godine iz Beča na mjesto učitelja violončela i kontrabasa, ostavši ovdje do 1906. godine. Učenik poznatoga violončelista Ferdinanda Hellmesbergera (1863–1940), došao je obogaćen iskustvima glazbene poduke iz jednog od najvećih glazbenih središta Europe. A da su se i u našoj sredini pratila događanja u Europi dokazuje podatak da je Hinko Geiger svirao solističku dionicu u jednom od najljepših, najpoznatijih i najomiljenijih djela koncertantne literature – Koncertu za violončelo i orkestar u h-molu, op. 104 Antonína Dvořaka (1841–1904). Prva izvedba u Zagrebu zabilježena je na svečanome koncertu u čast sv. Cecilije koji je Hrvatski glazbeni zavod priredio u svojoj dvorani 20. studenoga 1896., osam mjeseci nakon praizvedbe koncerta u Londonu 19. ožujka. Izvedbu djela zahtjevnoga kako za solista, tako i za orkestar, pratio je glazbeni kritičar Ernst Schulz, istaknuvši izvrsnost solista ali i nedovoljan broj pokusa orkestra u kojem su svirali učitelji i učenici glazbene škole društva. Taj je Dvořakov koncert, kako kazuju dostupni i obrađeni podaci o koncertima zagrebačkih orkestara u Zagrebu i nekim gostovanjima,

  Valter Dešpalj najviše puta svirao počevši od 23. travnja sa Zagrebačkom filharmonijom kojom je ravnao Bernhard Klee (1936.), uskočivši umjesto oboljeloga violinista Christiana Ferrasa (1933–1982). No, mladome violončelistu nije bilo teško uskočiti, jer je već ranije nastudirao Dvořakov koncert pripremajući se za gostovanje sa Zagrebačkom filharmonijom i maestrom Mladenom Bašićem (1917–2012) u Španjolskoj, gdje je od 3. do 14. svibnja 1976. nastupio na koncertima u šest gradova (Elche, Valencia, Oviedo, La Coruna, Lugo i Feroolana) dok je na koncertima u pet gradova pod ravnanjem Oskara Danona (1913–2009) nastupila pijanistica Dubravka Tomšič Srebotnjak (1940.). Surađujući sa Zagrebačkom filharmonijom sve do 1997. godine svirao je Valter Dešpalj Dvořakov koncert pod ravnanjem Milana Horvata (1919–2014), godine 1977. u Mainzu i u Zagrebu te 1978. godine u Mariboru. Od 1981. do 1985. godine bio je šef-dirigent Zagrebačke filharmonije (Valterov brat) Pavle Dešpalj pod čijim je ravnanjem nastupio u Dvořakovu koncertu 1981. godine u lipnju (na kraju) i 18. rujna (na početku sezone). Bila je to priprema za pravi podvig – gostovanje u Sjedinjenim Američkim Državama, kada je od 9. do 31. listopada na šesnaest koncerata održanih u trinaest gradova – od njih na tri u New Yorku (jedan u Carnegie Hallu), Valter Dešpalj šesnaest puta svirao solo-dionicu u Dvořakovu koncertu. Hrvatska glazba bila je predstavljena Koralom za gudače Stanka Horvata (1930–2006), a europska Simfonijom br. 5 u e-molu, op. 64 Petra Iljiča Čajkovskog (1840–1893). Deset godina kasnije, 1991. godine nastupio je Valter Dešpalj dva puta u Dvořakovu koncertu: 22. travnja (dirigent Pavle Dešpalj) i 12. prosinca, kad je dirigirao šef-dirigent Kazushi Oño (1960.). To ne znači da ga nije u tome razdoblju izvodio na gostovanjima u Sjedinjenim Američkim Državama, Kanadi, Australiji, Kini, Indiji, Iranu, u više europskih zemalja odlazeći kao solist (na koncerte ili snimanja) i kao gost-predavač na glazbenim učilištima. Ovaj kratki pregled izvedbi Dvořakova koncerta završit ćemo s podacima o nastupima Valtera Dešpalja sa Simfonijskim orkestrom Hrvatske radiotelevizije do 1990. godine. Opet se radilo o gostovanju u Njemačkoj u veljači i ožujku 1979. godine, kad je svirao pod ravnanjem Oskara Danona u Görlizu, Eisenachu i Bergheimu.

  Jedno od poznatih koncertantnih djela za violončelo nije klasični trostavačni koncert nego djelo pisano u rado korištenoj formi melodijsko-ritamskih varijacija u kojima solist može pokazati sve svoje sviračke vještine. To su Varijacije na rokoko-temu u A-duru, op. 33 Petra Iljiča Čajkovskog, koje je Valter Dešpalj 1978. godine izveo sa Zagrebačkom filharmonijom pod ravnanjem maestra Milana Horvata na koncertu u Zagrebu i na pet koncerata na gostovanju u Španjolskoj u pet gradova (Murcia, Iliria, Madrid, Salamanca i Lugo) te na koncertu u Zagrebu 1986. godine pod ravnanjem Pavla Dešpalja. I Dvořakov koncert i varijacije Čajkovskog dio su kasnoromantičnoga glazbenog naslijeđa, kojem u ovom kontekstu možemo pridružiti i po jednu izvedbu Koncerta za violončelo i orkestar u d-molu Edouarda Laloa (1823–1892) i jednog od omiljenih iz literature za violončelo –  jednostavačnoga Koncerta br. 1 za violončelo i orkestar u a-molu, op. 33 Camillea Saint-Saënsa (1835–1921). Dva neizostavna djela u repertoaru violončelista su Koncert violončelo i orkestar u a-molu, op. 129 Roberta Schumanna (1810–1856) kojeg je Valter Dešpalj svirao sa Zagrebačkom filharmonijom četiri puta. Drugo je djelo Koncert za violončelo u D-duru, Hob.VIIIb:2 Josepha Haydna (1732–1809) koji se samo dva puta našao na njegovim nastupima sa Zagrebačkom filharmonijom.

  

  Nastupivši prvi put sa spomenutim orkestrom u listopadu 1971. godine, Valter Dešpalj bio je solist u Koncertu za violončelo i orkestar br. 1 u g-molu, op. 49 Dmitrija Kabalevskog (1904–1987). Izveo ga je i u veljači 1972. godine, pokazavši zanimanje za glazbu 20. stoljeća, iz čije je ostavštine predstavio jedno od najtežih djela violončelističke literature – Koncert za violončelo i orkestar br. 1 u Es-duru, op. 107, koji je Dmitrij Šostakovič (1906–1975) skladao za svoga prijatelja Mstislava Rostropoviča (1927–2007). Prvi je u Zagrebu svirao solističku dionicu u Koncertu za violončelo i orkestar engleskoga skladatelja Williama Waltona (1902–1983) koji je 1957. godine djelo napisao za violončelista Gregora Pjatigorskog (1902–1976). Hrvatski skladatelji 20. stoljeća skladali su niz klasičnih koncertnih djela, pa je tako i Stjepan Šulek (1914–1986) skladao 1949. godine svoj jedini Koncert za violončelo i orkestar koji je uz orkestar Zagrebačke filharmonije pod ravnanjem Milana Horvata praizveo Antonio Janigro (1918–1989). Ovaj umjetnik je sredinom 30-ih godina prošloga stoljeća došao u Zagreb iz rodnoga Milana, gdje je završio konzervatorij, i završenog trogodišnjeg usavršavanja u Parizu. Slavu je stekao kao umjetnički voditelj ansambla Zagrebački solisti (1954–1968), kao komorni glazbenik i solist uz orkestar te kao pedagog, iako su tijekom šesnaest godina njegova podučavanja na Muzičkoj akademiji u Zagrebu (1939–1955) studij završila samo četiri studenta: Siegfried Kiefer 1944. te 1953. godine Ivan Poljanšek, Zvonimir Pomykalo i Milan Nagy, koji je već spomenut u nizu violončelističkih pedagoga.

  Osvrnut ćemo se još kratko na nastupe Valtera Dešpalja sa Simfonijskim orkestrom Hrvatske radiotelevizije. Od ukupno trinaest, već su spomenuta tri (Dvořakov koncert), po dva puta je nastupao u Haydnovu i Saint-Saënsovu koncertu, a po jedan put u koncertima Schumanna i Laloa, varijacijama Čajkovskog, Koncertu za violončelo i orkestar Bruna Bjelinskog (1909–1992) i Koncertu za violončelo i orkestar u C-duru, op. 20 Eugena d'Alberta (1864–1932), kojeg je skladatelj napisao 1899. godine u jednoj cjelini po uzoru na Schumanna i Franza Liszta (1811–1886) za poznatog violončelista Huga Beckera (1863–1941). Zanimljiv je prvi Dešpaljev nastup sa Simfonijskim orkestrom Hrvatske radiotelevizije 22. ožujka 1972. godine, kada je sa sestrom Majom pod ravnanjem Igora Kuljerića (1938–2006) svirao u Koncertu za violinu, violončelo i gudače Georga Philippa Telemanna (1681–1767). Valter Dešpalj obradio je taj koncert, pa je i ovaj podatak važan za njegove kasnije obrade nekih poznatih skladbi za druge instrumente, kao što je slučaj sa šest suita za violončelo Johanna Sebastiana Bacha (1685–1750) obrađenih za gitaru. Naveli smo i podatak da je nastupio sa sestrom Majom pa se pretpostavlja da su braća Dešpalj od početka glazbenoga školovanja svirala u vlastitome domu u komornom sastavu – violina, violončelo i klavir. Takvu sretnu okolnost da su svi troje postali profesionalni glazbenici iskoristio je Boris Papandopulo (1906–1991) i skladao Dvostruki koncert za violinu, violončelo i orkestar koji je pod ravnanjem Pavla Dešpalja praizveden na koncertu Zagrebačke filharmonije u Sarajevu u veljači 1980. godine, a 22. veljače izveden je prvi put u Zagrebu. Uzor skladatelju je, dakako, bio Dvostruki koncert za violinu, violončelo i orkestar u a-molu, op. 102 Johannesa Brahmsa (1833–1897) koji je isti sastav izveo na dva koncerta u rujnu 1974. u Zadru (povodom 30. obljetnice oslobođenja grada) i Šibeniku.

  Isti su glazbenici nastupili i u srpnju 1997. godine na gostovanju Zagrebačke filharmonije u Ljubljani i u Zadru na festivalu Glazbene večeri u sv. Donatu, čiji je utemeljitelj Pavle Dešpalj 1961. godine. Spomenimo još tri koncerta u Zagrebu 1991. godine, održana već za vrijeme Domovinskog rata, od kojih jedan u studenom i dva dobrotvorna početkom prosinca, nazvana Zadru na dar, na kojima je kao dirigent nastupio Aram Gharabekian (1955–2014). Valter Dešpalj nastupio je u simfonijskoj pjesmi Don Quixotte, op. 35 Richarda Straussa dva puta uz Zagrebačku filharmoniju: 19. siječnja 1974. violu je svirao Dušan Stranić (?) a dirigirao Jovan Šajnović (1924–2004), dok je u prosincu 1997. violu svirao Dragan Rucner a dirigirao Pavle Dešpalj. Klavirski trio komorni je sastav za koji su pisali mnogi skladatelji od sredine 18. stoljeća, a Ludwig van Beethven (1770–1827) odabrao je upravo taj sastav za svoj Trostruki koncert za violinu, violončelo, klavir i orkestar u C-duru, op. 56 u kojem su tri instrumenta povremeno tretirana kao grupa ili tri solista suprotstavljena orkestru. Valter Dešpalj nastupio je u tom Beethovenovu koncertu sa sestrom Majom i pijanisticom Pavicom Gvozdić (1937.) uz Zagrebačku filharmoniju i maestra Vladimíra Váleka (1935.) 23. studenoga 1991., a još jednu izvedbu ostvario je 22. svibnja 1995. sa violinistom Tonkom Ninićem (1934.) i pijanistom Vladimirom Krpanom (1938.) pod ravnanjem Mira Belamarića (1935–2017).

  Valter Dešpalj nastupao je i kao solist i komorni glazbenik, što sigurno potkrepljuju podaci sa koncertnih programa koje je pohranjivao u vlastitoj arhivi (koja nam nije bila dostupna) pišući na temelju njih tekstove za nagrade, životopis kao prilog brojnim snimljenim CD-ima i dr. U ovom je prilogu rasvijetljena (na temelju podataka autorice i dostupne literature) samo njegova suradnja sa zagrebačkim orkestrima, što bi svakako trebalo proširiti i na njegovu međunarodnu karijeru kako solista, tako i komornoga glazbenika. Upravo ova sintagma „komorna glazba“ vraća nas na početak praćenja poduke violončela u Zagrebu i pronalaženja podudarnosti u životima i djelovanju pedagoga. Violončelist koji je nastupao solo i u komornim sastavima zaslužan je za početak sustavne poduke violončela u Zagrebu. To je Čeh Ivan Oertl (1827–1889) koji je nakon studija na konzervatoriju u Pragu kratko vrijeme bio član orkestra u Karltheatru u Beču, a od dolaska u Zagreb 1852. godine (tada dvadeset petogodišnjak) podučavao je do kraja života violončelo, svirao kao solist u kazališnom orkestru i u komornim sastavima – klavirskom triju, klavirskom i gudačkom kvartetu s mnogim tadašnjim zagrebačkim glazbenicima. Prije njegova dolaska na glazbenu školu Hrvatskoga glazbenog zavoda violončelo je prema potrebi podučavao violinist i skladatelj Georg Karl Wisner-Morgenstern (1783–1855). Mladi nastavnik violončela Ivan Oertl nije samo podučavao i svirao u kazalištu i na koncertima nego je za potrebe nastave skladao skladbe primjerene uzrastu i stečenom sviračkom iskustvu svojih učenika.

  U vrijeme njegova dolaska u Zagreb nisu priređivani brojniji orkestralni koncerti, jer su uz malo profesionalnih glazbenika koji su činili jezgru izvođačkih sastava njihov veći dio popunjavali glazbenici-amateri. Valter Dešpalj počeo je svoju pedagošku karijeru u Zagrebu u vrijeme iznimno bogatoga glazbenog života, sudjelujući i sam kao reproduktivni umjetnik čiji su studenti mogli od svoga profesora učiti ne samo tijekom nastave nego i slušajući uživo njegovo sviranje. Za ostvarena postignuća kao reproduktivnoga glazbenika i za predani, dugogodišnji i uspješan pedagoški rad tijekom kojega su u njegovoj klasi studij violončela završila četrdeset i tri studenta – od kojih su mnogi danas cijenjeni pedagozi i orkestralni glazbenici, Valter Dešpalj nagrađen je 2022. godine Nagradom Lovro pl. Matačić za životno djelo, koju od 1990. godine dodjeljuje svake druge godine Hrvatsko društvo glazbenih umjetnika. Nagrada je sasvim sigurno dospjela u prave ruke velikog umjetnika, pedagoga i čovjeka koji je predano, ustrajno i sa zadovoljstvom izvodio glazbu i podučavao nove naraštaje koji svojim stavom i rezultatima potvrđuju veliko zalaganje Valtera Dešpalja koji je spremno prihvaćao sve životne izazove.

  © Snježana Miklaušić-Ćeran, KLASIKA.hr, 25. travnja 2023.

Piše: