Glazba Josepha Haydna u pouzdanim rukama

Varaždinski komorni orkestar, Lovre Marušić, klavir, Velika koncertna dvorana HNK-a u Varaždinu

• 

  Četvrtim koncertom 29. sezone Varaždinskog komornog orkestra (VKO), održanog u arhitektonski lijepoj, akustički pouzdanoj i dobro posjećenoj Velikoj koncertnoj dvorani HNK u Zagrebu 23. travnja, nastavljen je već dobro uhodani princip programiranja i ostvaren već dobro poznati uspjeh gudačkog ansambla koji okuplja varaždinske ali i druge glazbenike, uglavnom članove zagrebačkih orkestara. U odnosu na programiranje pojedinog koncerta, VKO pomno bira glazbena djela koja će slušateljima pružiti obogaćenje iskustva sadržajnim naslovima glazbene baštine i novijih razdoblja. Osim toga, pozivanjem vrhunskih solista postiže se zanimljivost i pružaju mogućnosti susreta uživo u gradu bogate glazbene tradicije s umjetnicima koji svoje karijere ostvaruju jednako u Hrvatskoj kao i u inozemstvu.

  Na programu koncerta o kojemu je ovdje riječ bila je na početku jednostavačna Elegija za gudački orkestar Frana Lhotke, skladatelja koji je kao hornist 1909. godine iz Češke stigao u Zagreb i zaposlio se u orkestru Opere HNK. Ali, Fran Lhotka – školovan na Konzervatoriju u Pragu, gdje mu je profesor bio i jedan od najuglednijih čeških skladatelja Antonín Dvořák, tijekom života u Zagrebu sve se više posvećivao skladateljskom radu. U skladu s tendencijama novonacionalnog smjera zagovaranog u hrvatskom skladateljskom djelovanju između dvaju svjetskih ratova, Fran Lhotka priklonio se pisanju glazbe inspirirane narodnim glazbenim idiomom, a kako je bio temeljito obrazovan i proizašao iz češke romantične tradicije, nije mu bilo teško uklopiti se u novu sredinu koju je iskreno prihvatio kao svoju drugu domovinu. Izuzetno aktivan u glazbenom životu Zagreba kao pedagog, dirigent i zborovođa, u povjesnicu hrvatske glazbene baštine Fran Lhotka se na prvom mjestu upisao kao autor glazbe za danas najpoznatiji i najizvođeniji balet Đavo u selu. Praizveden u Zürichu 1935. godine, u Zagrebu premijerno izveden 1937., balet Đavo u selu izvodio se u HNK u Zagrebu od 1943. do 1947. u koreografiji Oskara Harmoša, a koreografi Pia i Pino Mlakar na scenu zagrebačkog HNK balet su postavili 1954. godine. Izvedbom je ravnao sam skladatelj Fran Lhotka. Ta je koreografija sačuvana do danas. Iako nije prvi, Lhotkin balet je nedvojbeno najuspjeliji hrvatski balet.

  

  Elegiju i Scherzo za gudački kvartet, kasnije u obradi za gudački orkestar, skladao je Fran Lhotka 1931. godine. Glazbeni jezik Lhotkine Elegije izvire iz folklora, ali vrlo zamaskiranog skladateljskim postupcima autora čije je poznavanje europske glazbene tradicije – jednako u skladateljsko-tehničkom kao i u oblikovnom pogledu, bilo itekako bogato, a osobna invencija naglašeno izvorna.

  Druga dva djela na programu bila su iz ostavštine jednog od najomiljenijih austrijskih skladatelja – Koncert za klavir i orkestar u D-duru, Hob. XVIII:11 i Simfonija br. 6 u D-duru Le matin, Hob. I:6 Josepha Haydna. O Haydnovu životu i skladateljskom putu mnogo je toga istraženo i poznato a njegova su djela zastupljena na koncertnim programima, iako danas svakako ne dovoljno često. Joseph Haydn je naime pripadao generaciji skladatelja druge polovice 18. stoljeća koji još nisu imali razvijenu svijest o sebi kao o stvaraocima glazbe nego su u svojim službama – bilo u okvirima crkve ili nekog aristokratskog dvora, sebe smatrali jednakima drugim uslužnim djelatnostima, rekli bismo zanatlijama, obrtnicima, a s njima se tako i postupalo. Omiljen među glazbenicima s kojima je surađivao i koji su ga nazivali „Papa Haydn“, Joseph Haydn veći dio profesionalnog života bio je u službi dvora obitelji Esterhazy u austrijskoj pokrajini Gradišće, a to je uključivalo pisanje glazbenih djela za potrebe dvora. Ali, kako to već biva, genijalnost je nedvojbeni bogomdani dar i Haydnove su skladbe postajale poznate diljem tadašnje kulturne Europe. Do skladateljeva osamostaljenja bio je još samo korak. Ovdje valja tek reći kako je njegov suvremenik i učenik W. A. Mozart bio već u mnogo većoj mjeri slobodni umjetnik ali nažalost je živio prekratko, dok je treći u trojcu Prve bečke škole L. van Beethoven doista već uživao pogodnosti, ali zacijelo i manjkove slobode u odnosu na profesionalnu vezanost uz neku instituciju. Svatko koga zanima povijest klasične, umjetničke glazbe zacijelo će se sa zanimanjem upoznati s datostima socioloških i kulturoloških činjenica vezanih uz pojedine skladateljske sudbine, jer i te spoznaje omogućuju bolje razumijevanje skladateljeva rada i autorske produkcije.

  

  U svakom slučaju, vrsni pijanist mlade generacije Lovre Marušić, dobitnik brojnih važnih nagrada i aktualni asistent na Klavirskom odjelu Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu, odabrao je Haydnov Koncert u D-duru br. 11, skladan između 1780. i 1783. godine, nedvojbeno zbog njegovih izuzetnih umjetničkih vrijednosti kao i zbog njegovih nadasve bravuroznih ali i glazbeno dojmljivih kadenci. Tri po sadržaju kontrastna stavka pružila su odlično školovanom pijanistu, koji je opsežna pijanistička znanja i iskustva stekao na studijima u Moskvi, Zagrebu i Weimaru, itekako podatnu osnovu za iskazivanje tehničkog umijeća ali i velike muzikalnosti. Lovre Marušić pijanist je blaga i profinjena udara, brzih i virtuoznih prstiju i naglašena osjećaja za fraziranje u  stavcima čije su značajke bogata raznolikost tempa i uhu uvijek ugodne melodijske fraze i umirujuće klasične harmonije. Tu nema uznemiravanja, jer glazba protječe u savršenom skladu duhovne ravnoteže i miru glazbom oplemenjene i nadahnute duše. Varaždinska publika, u kojoj nažalost nije bilo mnogo profesora klavira ali bili su najmlađi polaznici škole koji s očitim žarom uče svirati na instrumentu doista velikih mogućnosti, burno se zahvaljivala solistu koji se zahvalio romantičnim dodatkom – Schumannovim Sanjarenjem. Bravo, Lovre!

  

  Zanimljiv je podatak koji čitamo u opisu djela objavljen u programskom listiću – da se treći stavak, živahni rondo čija je oznaka Rondo all'Ungarese – Allegro assai, unatoč asocijaciji na mađarsko podrijetlo teme ustvari temelji na melodiji hrvatskog narodnog plesa Širi kolo. Dakako, to otvara novo poglavlje razmatranja Haydnova životopisa. Naime, živeći u Gradišću – pokrajini u kojoj su važna narodna manjina Gradišćanski Hrvati, Haydn je nedvojbeno imao često prilike čuti hrvatsku narodnu glazbu. Uostalom, poznati hrvatski muzikolog Franjo Kuhač trudio se oko uvjeravanja svjetske javnosti da je Joseph Haydn, po Kuhaču Hajdin, bio hrvatskog podrijetla. Ta je teorija davno napuštena ali elemente hrvatskih narodnih napjeva moguće je naći u Haydnovim djelima. Uostalom, današnja njemačka himna Das Lied der Deutschen koristi glazbu nekadašnje austro-ugarske himne Gott erhalte Franz den Kaiser (Bože, čuvaj cara Franju) koju je skladao Haydn, a čija su prva četiri takta  preuzeta iz gradišćansko-hrvatskog narodnog napjeva V jutro rano ja se stanem. Eto, simpatično povezivanje „Pape Haydna“ s hrvatskom već više od pet stoljeća postojećom manjinom u Austriji!

  Haydnova klasična uravnoteženost odzvanjala je i iz Simfonije br. 6 u D-duru s podnaslovom Le matin (Jutro). Simfonija iz 1761. godine prvo je simfonijsko djelo koje je napisao novi Kapellmeister na dvoru kneza Pavla II. Antuna Esterházyja – Joseph Haydn. Ujedno je to i prva simfonija ciklusa od tri simfonije, od kojih druga nosi podnaslov Le midi (Podne) i Le soir (Večer).

  

  Članice i članovi VKO, sigurno vođeni koncertnom majstoricom Dunjom Buntak, muzicirali su na način koji je zorno pokazivao radost muziciranja, veliko zadovoljstvo da mogu zajedničkim potezima gudala, svaki na svojim glazbalima, a uz sudjelovanje puhača i čembala, ostvariti četiri uravnotežena stavka. Pojedina sola, violine (Dunja Bontek), violončela (Krešimir Lazar), kontrabasa (Helena Babić), flaute (Dani Bošnjak), oboe (Jelena Ilčić) ili pak fagota (Petar Križanić),  isticala su se pouzdanošću tehnike i interpretacije u cjelokupnom protoku glazbe čija lepršavost i veselost najbolje odaje karakter svojega tvorca. Pljesak oduševljene publike bio je stoga buran, pa su se svi očito razdragani glazbenici oprostili dugim poklonima.

  © Zdenka Weber, KLASIKA.hr, 8. svibnja 2023.

Piše: