Programski zaokružen i originalan album

CD-album pijanista Ivana Galića, Scent of a Dream, (Schubert, Brahms, Maček), Genuin classics, Leipzig, 2022.

• Nagrađivanom mladom hrvatskom pijanistu Ivanu Galiću (1994) njemačka etiketa Genuin classics izdala je prošle godine CD album prvijenac, naslovljen Scent of a Dream (Miris sna). Galić je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu diplomirao klavir u klasi Ljubomira Gašparovića 2017, a na Visokoj školi za glazbu Franz Liszt u Weimaru usavršavao se (Erasmus) i studirao kod Grigorija Gruzmana odnosno Christiana Wilma Müllera. Debitantski album rezultat je rada i s mentorom Rubenom Dalibaltayanom (Brescia, Zagreb). Na njemu je Galić u prosincu 2021. snimio djela Franza Schuberta (1797–1828), Johannesa Brahmsa (1833–1897) i Ive Mačeka (1914–2002), koja izvodi i na recitalima, u ukupnom trajanju malo više od sata.  

  Slično kao i ostali CD albumi kuće Genuin u seriji, i Galićev prvijenac na naslovnici donosi portret i ime interpreta te naslov albuma. Izostanak imenâ skladateljâ na prednjoj strani omota mogao bi kod užurbana kupca u specijaliziranoj trgovini izazvati manjak interesa jer bi se na prvi pogled moglo pomisliti da se radi o novim skladbama portretirana autora. U programskoj knjižici na engleskom i njemačkom jeziku, uz fotografije pijanista, doneseni su sažeti opis skladbi i umjetnikovi biografski podaci.

  Album se otvara Schubertovim Trima klavirskim komadima (Drei Klavierstücke, D 946) iz posljednje godine skladateljeva života (1828). Pri kraju životnoga puta skladao je Schubert i ostale zbirke klavirskih minijatura – dva seta od po četiri impromptua (D 899 / op. 90; D 935, op. post. 142) iz 1827. te šest Muzičkih trenutaka (Moments musicaux, D 780 / op. 94), skladanih između 1823. i 1828. Tri klavirska komada objedinjuju se katkad i naslovom Impromptus jer se možda nadovezuju na dva spomenuta seta. U godini smrti nastao je i glasovit niz triju Schubertovih posljednjih klavirskih sonata (u c-molu, A-duru i B-duru; D 958–960).

  Ivan Galić artikulacijom ostvaruje pravi ugođaj odmah od prvoga komada (Allegro assai, es-mol), koji je u osnovi trodijelne građe, s triom (H-dur) između dva javljanja glavnoga dijela (izvorno je komad bio peterodijelan jer se između javljanja potonjega nalazila i druga epizoda, koju je Schubert u autografu prekrižio, ali je i danas neki ugledni pijanisti običavaju izvesti). Od prvih fraza s crescendom i decrescendom (p – ffz – p) dolazi do izražaja i Galićeva smislena i ukusno dozirana uporaba desnoga pedala, a u prijelazu u završni (treći) dio komada i muzikalan, nenametljiv rubato. Figure u desnoj ruci u najsitnijim notnim vrijednostima u sklopu središnjega dijela (trija), u kojem uspjelo ostvaruje punoću zvuka, kao da su malo prekinute u kontinuitetu.

  Šteta je što Galić ne izvodi većinu propisanih repeticija u prva dva komada. Osobito žalim zbog toga u slučaju drugoga komada (Allegretto, Es-dur) jer divnu posljednju, drugu epizodu (u as-molu) peterodijelnoga ronda čujemo bez ponavljanja, a upravo mu je ona interpretacijski jedno od najljepših mjesta u Trima klavirskim komadima i to zbog prirodno tekućega, fino doziranoga rubata, s akcentima uvijek na pravome mjestu, i s na pravi način bolno naglašenim mjestima (fp, fz) pri kraju te epizode. Izostavljanjem repeticija briše se i strukturna diferenciranost drugoga komada jer je glavna tema izvorno samo prvi od tri puta smještena unutar znakova ponavljanja. Uvažavanjem svih ponavljanja naglašava se i za Schubertovu klavirsku glazbu karakteristična stanovita repetitivnost, koja pijanistu otvara mogućnosti različita tonskog koloriranja i ostvarivanja drugih suptilnih ili izraženijih interpretacijskih nijansi.

  Galićev smisao za artikulaciju (npr. šesnaestinke u lijevoj ruci), karakterno diferenciranje tema i transparentnost sviranja dolaze do izražaja i u posljednjem komadu (Allegro, C-dur), trodijelne građe sa završnom kodom.

  Vrlo se tečno na Schuberta nadovezuju Brahmsove Fantazije (Fantasien, op. 116), skladane 1892, koje se ubrajaju u kasna skladateljeva klavirska djela. Zanimljivo je da je Brahms, koji je bio (nepotpisani) urednik prvoga izdanja Schubertovih Triju klavirskih komada (1868), svojih sedam minijatura nazvao fantazijama, jer ciklus je sastavljen od capricciâ i intermezzâ, baš kao i osam Klavirskih komada (Klavierstücke, op. 76, 1871–1878). Sedam Fantazija ovako su raspoređene: 1. Capriccio (Presto energico, d-mol), 2. Intermezzo (Andante, a-mol), 3. Capriccio (Allegro passionato, g-mol), 4. Intermezzo (Adagio, E-dur), 5. Intermezzo (Andante con grazia ed intimissimo sentimento, e-mol), 6. Intermezzo (Andantino teneramente, E-dur), 7. Capriccio (Allegro agitato, d-mol).

  

  Opisujući ovu Brahmsovu skladbu, britanski muzikolog i pijanist Jonathan Dunsby (1953) uveo je 1983. u muzikologiju pojam multi-piece (studija The Multi-Piece in Brahms: Fantasien op. 116), što bi bila skupina kratkih djela (komada) objavljenih zajedno unutar istoga opusa tako da su u znatnoj mjeri strukturno međusobno povezana, a takvo bi se djelo razlikovalo od uobičajenoga višestavačnog djela. Dunsby prepoznaje ne samo afinitet između dva okvirna komada (dva capriccia u d-molu) nego među ostalim (na papiru) i motivsku ćeliju od triju nota koju identificira u svih sedam fantazija, među kojima su svojevrsni parovi komada simetrično raspoređeni oko središnjega Intermezza (br. 4, Adagio, E-dur).

  Ivan Galić donosi nam ekspresivnu, poetsku, sanjarsku, upravo nokturalnu interpretaciju središnjega Intermezza, koji se zapravo izvorno i imao zvati Notturno. U onim komadima u kojima je Brahms zamislio repeticije, pijanist ih dosljedno slijedi. U sva tri capriccia posreduje kinetičku energiju i patos imanentne tim komadima, s malim smirenjem (Un poco meno Allegro) u središtu komada br. 3. u g-molu, dok se u posljednjem capricciu među ostalim zapaža i artikulacijska čistoća karakterističnoga, gotovo tokatnoga mjesta (od takta br. 47). Zaokruženosti interpretacije cijeloga višedjela pridonose i zvonkost tona u diskantu, s ukusom naznačena agogička sredstva i osjećaj da nas pijanist vodi od jednoga komada prema drugome, sve do durskoga završetka posljednjega (molskog) komada. Otuda možda i blaga suzdržanost u posredovanju strastvenosti okvirnih dijelova drugoga capriccia (komad br. 3, Allegro passionato), kao priprema za temperamentnost posljednjega (komad br. 7, Allegro agitato).

  Baš kao što se Brahms u Galićevu izboru kompozicija dobro nadovezuje na Schuberta (a i inače je mlađi skladatelj svojevrsni nasljednik starijega ne samo u području klavirske minijature nego i Lieda te orkestralne i komorne glazbe), tako se glazba Ive Mačeka dobro nadovezuje na Brahmsa. Temeljni biobibliografski uvid u Mačeka može se dobiti u članku Ivone Ajanović-Malinar i Alme Zubović u 9. svesku Hrvatskoga biografskog leksikona (HBL) i njegovu internetskom izdanju, a posvećena mu je i monografija Ivo Maček (1914. – 2002.). Glazbenički i skladateljski profil (2014) autorice Alme Zubović, koja analizira i sve tri Mačekove skladbe koje je Galić odabrao za svoj album prvijenac – a koje su tiskane, uz druga djela, u izdanju Klavirske skladbe (Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, 1991, urednik Lovro Županović).

  

  Maček tako dobro sjeda nakon Brahmsa jer prve dvije skladbe koje Galić odabire posreduju kasnoromantičku estetiku prve stvaralačke faze skladatelja koji se prema suvremenim glazbenim težnjama – kako to diskretno naznačuje HBL – odnosio „oprezno“.

  To su Improvizacija (1937) u osnovnom tonalitetu C-dura i Intermezzo (1935). U posljednjoj skladbi nakon prvoga dijela (4/4 mjera, d-mol), koji kao da je ponikao iz istoga onog svijeta iz kojega dolazi i Brahmsov središnji komad iz šest Fantazija (br. 4, Intermezzo), slijedi kontrastan dio u peterodijelnoj mjeri (5/4, početak u b-molu) nakon kojega se ponovno vraćamo glazbi prvoga dijela (4/4, d-mol). Maček pri prvom slušanju stvara očekivanje trodijelnoga oblika (A – B – Aʼ) ali se ipak još jednom, skraćeno, vraća glazbi drugoga dijela pa shvaćamo da je stavak oblika A – B – Aʼ – Bʼ – koda, pri čemu početak kode izaziva (neispunjeno) očekivanje povratka cjelovitoga A-dijela.

  Galićeva interpretacija Mačekova Intermezza, koji je skladan za pijanisticu Melitu Lorković i njoj posvećen (a ona ga je i javno praizvela), poetična je i ekspresivna u A-dijelu, s ništa manje pijanistove posvećenosti dinamičkoj, agogičkoj i artikulacijskoj diferencijaciji nego u Brahmsa, i s ritmički precizno ostvarenim B-dijelom.

  Finale bloka Mačekovih skladbi i cijeloga CD albuma predstavlja atraktivna skladba Preludij i toccata (1987), pri čemu je Toccatu u es-molu moguće podijeliti u šest odsječaka, koje je skladatelj naznačio promjenama tonaliteta. Mačekova oznaka ben articulato u Galićevoj interpretaciji motorične Toccate, u stalnom šesnaestinskom pokretu, u potpunosti je ispoštovana. Do izražaja dolazi pijanistova manualna umješnost, čujna uostalom i u Schubertovu i Brahmsovu djelu, ali nikad na trivijalan ili način hvastanja nego uvijek u službi izlaganja strukture i sadržaja djela. U interpretaciji Toccate čujne su retorički i duhovite opaske, najzad u posljednja dva takta.

  Odabir Improvizacije i još atraktivnijih Intermezza te Preludija i toccate pružaju važnu mogućnost da se inozemnoj publici u uzornim interpretacijama predstave neka od djela jednoga hrvatskog skladatelja, izvan naših granica mahom potpuno nepoznatog.

  Mačekovom Toccatom Ivan Galić dosljedno je priveo kraju svoj album prvijenac, kojim je pokazao da mu je više nego do iskazivanja virtuoznosti – i ovdje je očito da potrebnu tehničku spremu ima – bilo stalo do posredovanja intimnoga muziciranja i raščlanjivanja snenih i drugih ugođaja u naizgled često jednostavnim, a interpretacijskim zahtjevima delikatnim minijaturama.

  Slušajući ovaj CD album dobro osmišljena programa više puta i svjedočeći npr. spontanosti agogičkoga toka u Schubertovu Klavirskom komadu br. 2, ekspresivnosti Brahmsova središnjeg komada u sedam Fantazija, punoći tona u interpretacijama obaju kompozitora ili pak ostvarivanju i impresionističkog kolorita u korpusu Mačekovih skladbi, pomišljao sam, razmišljajući o skladbama koje nisu na CD-u, osobito o Schubertu i o tome kako bi bilo zanimljivo čuti i Galićevu izvedbu njegovih Muzičkih trenutaka. Neka i sljedeći njegov CD album, kada o njemu bude pomišljao – bio posvećen jednom ili više skladatelja, bude tako programski zaokružen a opet originalan kao Scent of a Dream.

  © Karlo Radečić, KLASIKA.hr, 12. svibnja 2023.

  CD album Scent of a Dream (Genuin classics, Leipzig, 2022)
  Ivan Galić (1994), klavir
  
  Program:
  Franz Schubert (1797–1828): Tri klavirska komada, D 946 (1828)
  Johannes Brahms (1833–1897): Fantazije (Sedam fantazija), op. 116 (1892)
  Ivo Maček (1914–2002): Improvizacija (1937), Intermezzo (1935), Preludij i toccata (1987)

Piše: