Glazbena raskoš francuskoga kraljevskog dvora

Hrvatski barokni ansambl, Kralj pleše, Josipa Bilić, sopran, Stjepan Nodilo, oboa, Laura Vadjon, violina, Franjo Bilić, čembalo i umjetničko vodstvo, Satiričko kazalište Kerempuh

• 

  Za treći koncert ovogodišnje sezone, održan u nedjelju, 30. travnja 2023. u Satiričkome kazalištu Kerempuh, odabrao je Hrvatski barokni ansambl skladbe samo jednoga skladatelja. Njegovo je ime iznimka u kronologiji koncerata u Zagrebu u 20. stoljeću, a prema dostupnim podacima iz arhiva i periodike nije zabilježeno ni na koncertima u 19. stoljeću. To je francuski skladatelj Jean Baptiste Lully (1632–1687) čije je ime postalo sinonimom za početke barokne opere i posebnoga glazbeno-scenskog žanra u Francuskoj – komedije-baleta, pa su podaci o izvedbama njegovih djela pretraženi i u kronologiji glazbeno-scenskih događanja u 20. i 21. stoljeću. Došavši u Pariz u dobi od četrnaest godina iz rodne Firence (gdje je kršten pod imenom Giovanni Battista Lully) na dvor kneza De Guisea, s čijom je nećakinjom trebao voditi konverzaciju na talijanskome jeziku, mladi je gitarist i violinist pokazao i vještine sviranja, ostavši do 1652. godine u službi kao garçon de chambre. Ne želeći otići s mladom kneginjom iz Pariza na selo, Lully je nastavio djelovanje kao plesač, privukavši pozornost kralja Louisa XIV. (1638–1715) koji je i sam plesao u popularnim dvorskim baletima.

  Od posebne je važnosti veliki događaj koji je počeo 23. veljače 1653. u 18 sati u pariškoj Salle de Petit-Bourbon, priređen na poticaj kraljeve majke kraljice Ane Austrijske (1601–1666) i kardinala Julesa Mazarina (1601–1662). Bila je to izvedba Baleta o noći u čast tada tek četrnaestogodišnjega kralja Louisa XIV., s vokalnim stavcima čiji je autor vjerojatno Jean de Cambefort i instrumentalnim stavcima više skladatelja, ali po svoj prilici ne i Lullyja. Plesalo se do jutarnjih sati, kada se mladi kralj Louis XIV. pojavio u kostimu Apolona koji najavljuje izlazak sunca, stekavši nadimak Kralj Sunce.

  Lully je prije završetka Baleta o noći otplesao s kraljem nekoliko plesova privukavši pozornost uzvanika, a sredinom ožujka Lully je imenovan za dvorskoga skladatelja instrumentalne glazbe. Dobivši ovlasti upravljanja cjelokupnim glazbenim životom, ponašao se kao apsolutni autoritet za glazbu poput kralja Louisa XIV., čija je vladavina poznata kao apsolutistička. Uočivši koje bi elemente glazbenog izričaja (prema onome što je upoznao u Baletu o noći) mogao iskoristiti u svojim skladbama, vrijedno je prionuo skladanju. U njegovu opusu našli su se popularni dvorski baleti, komedije-baleti čiji je tekstualni dio napisao veliki francuski komediograf Jean-Baptiste Poquelin (1622–1673) poznat kao Molière, te opere odnosno tragedije u glazbi za koje je libreta uglavnom pisao književnik Philippe Quinault (1635–1688). Mali dio Lullyjeva opusa obuhvaćaju duhovne i instrumentalne skladbe (Koncert za čembalo i gudače) pa je samo po sebi razumljivo da je pronađeno više podataka o izvedbama glazbeno-scenskih djela, jer je program travanjskoga koncerta Hrvatskoga baroknog ansambla dao svojevrstan presjek upravo ovoga dijela opusa.

  

  U kronologiji zagrebačkih koncerata u 20. stoljeću na nekoliko je upisano Lullyjevo ime, ali je sigurno najznačajniji onaj od 15. prosinca 1930. s više izvedenih skladbi. Nisu izvedene samo Lullyjeve skladbe, nego više francuskih skladatelja i to na drugome koncertu iz ciklusa Šest večeri historijske muzike s uvodnim riječima koje je priredio muzikolog Dragan Plamenac (1895–1983) u Hrvatskome glazbenom zavodu. Kroz koncert na kojem su sudjelovali pjevači ansambla Zagrebački madrigalisti i gudački kvartet (Aleksandar Segedi i Ivan Pinkava – violine, Antun Ganozzi – viola i Aleksandar Fučkar – violončelo) vodio je Dragan Plamenac, nastupivši ujedno i kao interpret dionice bassa continua, a program je prenosila Radio-stanica Zagreb (simultano i za Beograd i Ljubljanu). Lullyjev opus (prva točka koncerta) predstavljen je s nekoliko odlomaka iz opera i komedija-baleta, dok su ostali skladatelji bili François Couperin (1668–1733) s poznatom skladbom Apoteoza Lullyju, André Destouches (1672–1749) i André Campra (1660–1744).

  Iako nisu izvedeni isti odlomci, jedan bi se naslov ipak mogao shvatiti poveznicom između dvaju koncerata – onog iz 1930. godine i koncerta Hrvatskoga baroknog ansambla održanog 30. travnja 2023., a to je komedija-balet Građanin plemić koju su 1670. godine osmislili Molière i Lully. Tema Molièrova literarnog predloška u kojoj je ismijan građanin u nastojanju da se promjenama ponašanja i navika približi plemstvu – društvenome sloju kojem zapravo ne pripada, ostala je aktualna sve do danas. Stoga ne čudi da se djelo s Lullyjevom glazbenim udjelom više puta našlo na repertoaru hrvatskih kazališta u Zagrebu, Osijeku i Puli od 1922. godine, doduše ne zabilježivši veći broj izvedbi. Možda je odluku uprave Drame Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu da se komedija-balet Građanin plemić ponovno uvrsti na program učvrstila činjenica da u Zagrebu od 2000. godine djeluje Hrvatski barokni ansambl profiliran upravo za interpretaciju glazbe baroka. Od uspjele i od kritike hvaljene premijere (osobito ekipe glumaca) 20. studenoga 2009. do veljače 2016. godine, predstava je odigrana više od pedeset puta (nije sigurno jesu li to sve izvedbe od 1922. godine). Međutim, kako je nakon premijere napisao za portal Kulisa.hr muzikolog Ivan Ćurković, Lullyjev glazbeni prilog nije izveden u cjelini nego je skraćen tako da ni na ovim predstavama publika nije Lullyjevu glazbu upoznala u cijelosti:

  „Promotrimo li partituru Građanina plemića, prvo što ćemo uočiti jest da ona sadrži daleko više glazbe nego što je izvedeno u predstavi HNK-a. Osim završnog niza od čak šest baleta u ukupnom trajanju od više od pola sata, od kojega su u predstavi ostali tek naprasno prekinuti početni taktovi nekih od točaka, i ostali glazbeno-plesni ulomci uglavnom su skraćivani, pa su Lullyjeve vokalne i plesne glazbene točke u instrumentalnoj pratnji sa trajanja od više od sat vremena svedene na, procjenjujem, nepunih tridesetak glazbenih minuta. Jedina uistinu cjelovito realizirana glazbena točka je već spomenuto žarište i vrhunac cijeloga komada, prizor za Velikog Muftiju i muški zbor kvazi-Turaka..

  

  Ne može se poreći da su se ovakve intervencije u notni tekst (u Molièreovom dramskom pismu nije bilo većih rezova) uklopile u redateljsku koncepciju Krešimira Dolenčića. Međutim, ona ne razrješava jednu u nizu proturječnosti predstave. Prije svega, pokret za tzv. autentičnu izvedbu rane glazbe podrazumijeva glazbenu rekonstrukciju glazbe poput Lullyjeve radi naglašavanja njezine (zaboravljene, a u slučaju hrvatske sredine nikada niti ne spoznate) estetičke istaknutosti. Zašto, prema tome, obnavljati u toj mjeri specifičnu žanrovsku tvorevinu kakva je komedija-balet, ako ne radi toga da čujemo (po mogućnosti u cijelosti) Lullyjevu glazbu? Ako to nije bio cilj predstave Građanina plemića, zašto Molièreov dramski tekst nije igran ili bez glazbenih umetaka, ili s nekom novom, suvremenom scenskom glazbom, što je uostalom praksa koja ima daleko dulju tradiciju nego komedija-balet?“

  U našoj glazbenoj sredini upravo je Hrvatski barokni ansambl promicao tzv. autentično izvođenje rane (barokne) glazbe koristeći instrumente primjerene tome razdoblju (umjesto klavira čembalo i spinet) i izvore tona zamijenivši na gudačkim instrumentima današnje metalne žice izrađenima od crijeva te spustivši intonaciju tona a1 na 415 Hz. Bila je, dakako, smjela odluka odabrati za koncert samo skladbe Jeana-Baptistea Lullyja, ali odabirući suradnike – umjetničkoga voditelja i vokalnog solista, pronašli su umjetnička ravnateljica i članovi Hrvatskoga baroknog ansambla provjerene i pouzdane mlade glazbenike iz obitelji Bilić. Umjetnički voditelj Franjo Bilić više je puta nastupio s Hrvatskim baroknim ansamblom kao interpret dionice bassa continua na čembalu ili orguljama, zamijenivši stalnoga člana red. prof. čembala Pavla Mašića, u čijoj je klasi završio studij čembala 2018. godine. Tri godine kasnije završio je studij dirigiranja također na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi red. prof. Mladena Tarbuka. Dobitnik je više nagrada s prestižnih natjecanja glazbenika, a stručna usavršavanja kod uglednih europskih čembalista i dirigenata pridonijela su njegovome profiliranju kao interpreta dobro upućenog u baroknu glazbu.

  Nekoliko recitativa i arija otpjevala je Josipa Bilić (Franjina mlađa sestra) koja je već za vrijeme studija pjevanja – koji je s najboljim ocjenama završila 2022. godine u klasi red. prof. Lidije Horvat-Dunjko, privukla pozornost glazbene javnosti, što joj je osiguralo siguran početak karijere kao koncertne i operne solistice. Nije teško primijetiti ljepotu njena glasa koja, stopljena s njegovom izvrsnom postavom, muzikalnošću, zamjetnom lakoćom pjevanja u svim lagama širokog tonskog opsega, svim tempima i bogatim dinamičkim nijansama te savršenom tehnikom disanja i jasnim izgovorom francuskog jezika, ostavlja na slušatelja dojam zrelog i proživljenog tumačenja danas gotovo zaboravljene, a nekada iznimno popularne glazbe.

  

  Naslov koncerta Kralj pleše doista nas vraća u raskoš francuskoga kraljevskog dvora iz druge polovine 17. stoljeća, dvorske plesove, ali i tipičan oblik tzv. francuske opere koji je stvorio Lully 1673. godine s libretistom Quinaultom. Odabrane mitološke ili povijesne teme, prepjevane u stihovima aleksandrinca ili deseterca, postale su ishodištem recitativa, arija, ansambala i zborova. Opera je počinjala francuskom uvertirom, slijedio je prolog čiji je (alegorijski) tekst u pravilu veličao vrline kralja Louisa XIV. Uvertira se mogla ponoviti, nakon čega je slijedilo pet činova s jasnim dramaturškim slijedom; a četvrti čin obavezno je uključivao plesni divertissement (s više popularnih baroknih plesnih obrazaca), a opera je završavala ciacconom ili passacagliom, nizom varijacija na jednu temu, u kojima se opet nadovezuju različiti plesni ritamski obrasci. Ovaj tip opere (poznat kao tragédie en musique ili tragédie lirique) potpuno je udaljio Lullyja i francusko operno stvaralaštvo od talijanske opere serie (s talijanskom uvertirom i radnjom podijeljenom u tri čina) koju su prihvatili skladatelji iz više europskih zemalja. Rođeni Talijan Lully stvorio je glazbeno-scensku vrstu, pokazavši drugačiji put od glazbenoga naslijeđa upoznatog u domovini. Lullyjev operni orkestar temelji se na gudačkim instrumentima, drvenim puhačima (oboama, zamijenjenim na ovome koncertu flautama), timpanima i udaraljkama te (baroknim) trubama koje su u drugome dijelu koncerta osvijetlile orkestralni zvuk s kojim se Lully vješto poigrao, kao u stavku Echos (efektom jeke) u jednom od dvanaest odlomaka iz opere Alceste, ou Le triomphe d'Alcide, LWV 50 s posljednjim Chaconne.

  Na početku drugoga dijela slušali smo četiri odlomka iz opere Thésée, LWV 51, a na kraju efektnu ariju C'est lui dont les dieux ont fait choix (On je taj kog su odabrali bogovi) iz opere Isis, LWV 54 iz koje je izvedena za dodatak još jedna arija. Uvod u koncert bila je uvertira za Kraljevski balet o noći nenavedenog autora, a zatim je slijedio izbor iz Lullyjevih opera Armide, LWV 71 (recitativ i arija te na kraju prvoga dijela arija Enfin, il est en ma puissance – Napokon, on je u mojoj vlasti) i Phaëton, LWV 61 (recitativ i arija). Izborom stavaka iz baletne glazbe Le Grand Divertissement Royal predstavljena je Lullyjeva baletna glazba, a iz poznate komedije-baleta Građanin plemić, LWV 43 čuli smo šest odabranih stavaka (između ostalih i Koračnicu za tursku ceremoniju).

  Tekstualni predložak iznimno je važan u Lullyjevim operama, što je Franjo Bilić kao umjetnički voditelj projekta Kralj pleše dosljedno ispoštovao u nastupima solistice Josipe Bilić, ostavivši joj dovoljno prostora da istakne svoje pjevačke vještine u recitativima praćenima čembalom (Franjo Bilić) i teorbom ili gitarom (Darko Karajić) te u arijama uz pratnju instrumentalnog ansambla u kojem je za basso continuo odabran spinet (student Benjamin Pölhe). Lullyjevu glazbu, ne samo onu namijenjenu plesu, pokreću neobične ritamske kombinacije, jednostavne harmonije bez puno samostalnih dionica kao u polifonome slogu. Melodijske linije uglavnom su kraćega raspona i logičnoga slijeda, čak i u nekim arijama bogato začinjenima različitim baroknim figurama, što je besprijekorno otpjevala sopranistica Josipa Bilić. Element koji dodatno podiže svečani ugođaj je svakako i punktirani ritam koji se često čuo u instrumentalnim stavcima, podsjećajući tako na dvorsku raskoš te trenutke bezbrižne i ugodne zabave u kojoj su uživali podanici kralja Louisa XIV., ali i njegov dvorski skladatelj Jean-Baptiste Lully.

  

  Koncertna majstorica na koncertu 30. travnja 2023. bila je Helga Korbar, uz koju su svirali solisti: violine – Tanja Tortić, Saša Borčić Reba, Ivana Žvan Škrtić, Vinka Fabris Stančec i Ana Labazan Brajša; viole – Hywote Tadesse i Asja Frank; violončelo Dora Kuzmin Maković; kontrabas – Pavle Kladarin; flaute – Ana Benić Šalinović i Metoda Sironić; trube – Krešimir Fabijanić i Petar Rebić; udaraljke Borna Šercar. Na programu koncerta nalazile su se skladbe samo jednoga (nama danas slabo poznatoga) skladatelja iz jednoga (nama danas dosta dalekog) glazbenoga razdoblja. Umjetnički voditelj koncerta Franjo Bilić zacijelo se našao pred glazbenom ostavštinom za čije je predstavljanje našoj publici trebalo pronaći pravi ključ, odnosno otkriti zanimljivosti i ljepotu glazbe te je izvesti tako da publika ne osjeti svojevrsno zasićenje možda prividno sličnim melodijskim i ritamskim rješenjima. Kao glazbenik-čembalist, obrazovan prije svega na interpretaciji barokne glazbe, dobro je upoznat sa značajkama tog stila, što je pokazao kao dirigent i čembalist vodeći izvedbu sigurno i muzikalno, uspostavivši dobru suradnju s instrumentalnim ansamblom i vokalnom solisticom. Inzistirajući na izradi najsitnijih detalja i dotjeranosti izvedbe, Franjo Bilić poveo je glazbenike u svijet lijepog, uhu ugodnog i dinamički istančanog zvuka te intonativne preciznosti koja se nije gubila ni u jako brzim tempima i složenijim ritamskim kombinacijama. Doista su nam dirigent i glazbenici uspjeli približiti ozračje plesa i ugodne zabave iz jednog osebujnog umjetničkog razdoblja i vladavinu jednoga rasplesanog kralja i skladatelja koji ga je, skladajući, podržavao u rasplesanosti.

  © Snježana Miklaušić-Ćeran, KLASIKA.hr, 22. svibnja 2023.

Piše: