Od liričnih i dramatski prenapregnutih fragmenata do virtuozne fuge

Dubrovački simfonijski orkestar, Večer glazbe Dubravka Detonija, Danijel Dentoni, klavir, dir. Ivan Hut, Dubrovačko glazbeno proljeće, Knežev dvor

• 

  Dubravko Detoni, skladatelj, pijanist i pisac, po svim parametrima definiranja vrijednosti i utjecaja na kulturu jedne sredine odgovara profilu umjetnika preobrazbe. Umjetnika sa značenjem. Ono što je njegova glazba napravila za hrvatsku kulturu, bez pretjerivanja, možemo nazvati svježim i pozitivno destruktivnim obratom razbijanja okvira u percipiranju glazbenog jezika i izraza s kraja 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća. Promatrajući Detonijev rad iz oba smjera – onaj izrođen iz sebe prema publici i onaj uvozni, donesen s različitih geografskih širina, produkt koji je asimilirao iz svijeta u našu glazbenu scenu, nadišao je samog skladatelja i konceptualno otvorio niz novih puteva muzičkog oblikovanja. Nikad nije dovoljno naglasiti koliko je važno ovakve osobnosti isticati kao inspiraciju i aspiraciju u kojima bi se po obrazovanju i kuražu trebao svaki mladi skladatelj, ali i glazbenik i glazbenica općenito, zrcaliti i temeljiti svoj glazbeni put. Zato je opravdana gesta Dubrovačkog simfonijskog orkestra i dirigenta Ivana Huta da jedan koncert ove proljetne sezone posvete Dubravku Detoniju i učine iznimku na suvremenoj hrvatskoj glazbenoj sceni na kojoj je Detonijev opus danas manje zastupljen i čujan nego prije.

  Čini se da europska glazbena scena lakše uzima u zagrljaj svojih koncertnih programa djela suvremenih autora, pa i Detonijeve, nego hrvatska glazbena scena. Posljednjih desetljeća u Hrvatskoj je razvidna beživotnost i ignorancija naspram suvremenih glazbenih kretanja čije se formalno egzistiranje održava obilnim financiranjem hrvatskih festivala suvremene glazbe, ali ne i za stvarnu, sadržajnu i kontinuiranu prokvrljenost cjelokupnog sustava. Razlog nalazimo u prevelikom oprezu ili u potpunom nerazumijevanju suvremene glazbe i njenog značenja, te maloj i nikakvoj zastupljenosti suvremene glazbe u muzičkim školama i visokoškolskim ustanovama. Tim više ovaj koncert je dobio još jednu dimenziju.

  

  Koncert u Kneževom dvoru (1. lipnja 2023.) programski je bio sastavljen od orkestralnih i solo klavirskih djela po autorskom izboru, ali i izboru mladog, nadobudnog dirigenta Dubrovačkog simfonijskog orkestra Ivana Huta, čija je i zasluga da se ovakav koncert realizirao.

  Slušajući Detonijevu glazbu, prepoznaju se gotovo klasične, ponekad matematički precizne gradnje djela, ali svaka fraza, svaki motiv  u  svojoj pojavnosti prenapuhuje se  do dinamičkog i ritmičkog ekstrema. Karakteristike Detonijevog muzičkog pisma bile su evidentne u izvođenju  prvog djela na programu – Musica a cinque (1962.). U prelijevanju liričnih i dramatski prenapregnutih fragmenata do rubnog čvora virtuozne fuge, autor ne dopušta nijednoj misli konačnost, što održava vitalnost glazbene ideje. U okviru gotovo geometrijske egzaktnosti u djelu Zaboravljene muzike (1981.), naslov sugerira melankoničnost, ali opipljiv preporod zvuka ima upravo suprotan učinak. Perom čarobnjaka, otkrivanjem i razotkrivanjem, zaboravljeno postaje novo sjeme za razradu nanovo najavljene životnosti i pokreta. Tako upitnost – gdje je početak a gdje kraj Stvari, prolazi kroz vremensko bezdušje, negirajući neminovnu entropiju. 

  

  Dvije skladbe za solo klavir Devet prizora iz Danijelova sna (1986.) i Iz Fridine bilježnice - ulomci ( 2022.) izveo je sugestivno i s integralnim, intelektualnim i emotivnim pristupom Danijel Detoni, sin autora. Iako Detonijeva glazba kontrolira osobnu sentimentalnost kroz neponovljivu duhovitost i britkost uma, ove dvije skladbe spajaju u razmaku 36 godina dvije najbitnije točke njegovog privatnog života s punim zamahom fantazije dječjeg svijeta i zaigranosti. Po tretiranju zvuka vrlo oprečne, Devet prizora iz Danijelova sna i Iz Fridine bilježnice prava je povijesna karta Detonijevog opusa.

  Posljednje Detonijevo djelo na programu, Preobrazba (1963.), često je izvođena skladba i na repertoaru Dubrovačkog simfonijskog orkestra već desetljećima. Po svom obliku priziva klasičnu formu teme s varijacijama, uvod i devet povezanih transformacija. I u ovom djelu preispitivanje dualnosti i njene definicije dolazi do izražaja. Propitujući mogućnost preobrazbe identiteta već uvriježenih definicija liričnosti i dramatičnosti, u završnoj varijaciji antipodi se preslikavaju gubeći svoj početni karakter, ali ostaju u istoj strukturalnoj priči.

  

  Dubrovački simfonijski orkestar uz dirigenta Ivana Huta dobro je odgovorio na izazove izvedbe ovakve vrste glazbe. Jedino nije jasno zašto je na ovako odlično koncipiran program djela Dubravka Detonija i s dovoljnom minutažom, za kraj Dubrovački simfonijski orkestar izveo Beethovenovu Prvu simfoniju. Koncepcijski nejasno, ali svakako je Bethovenovo ime privuklo više publike. Nažalost, već gore spomenuti razlozi primoravaju organizatore da se služe ovakvim trikovima i omoguće prolaz suvremenoj glazbi ka većem broju slušatelja. Buran pljesak za pojedina Detonijeva djela, pogotovo ona za solo klavir, govore u prilog da bauk suvremene glazbe, percipirane kao nejasne, odličnim tumačenjem može izazvati slične emocije kao i neko klasično djelo. 

  © Marija Grazio, KLASIKA.hr, 12. lipnja 2023.

Piše: