Spektakularan završetak koncertne sezone

Riječki simfonijski orkestar, Riječki operni zbor, Zbor Hrvatske radiotelevizije, Carmina Burana, Nina Dominko, sopran, Franko Klisović, tenor, Robert Kolar, bariton, dir. Valentin Egel, HNK Ivana pl. Zajca Rijeka

• 

  Riječki simfonijski orkestar (RSO) i njegov šef dirigent Mo. Valentin Egel uspješno su zaključili Koncertnu sezonu 2022/2023., i to blockbuster-koncertom na čijem programu se našla omiljena scenska kantata Carmina Burana Carla Orffa, komponirana između 1935. i 1936. godine. Slavna partitura temeljena je na 24 pjesme iz srednjovjekovne zbirke punog naslova: Svjetovne pjesme za pjevače i zborove za pjevanje uz instrumente i čarobne prizore. Zbirku koja je poslužila kao vrelo inspiracije Orff je spoznao 1934. kada je naišao na izdanje iz 1847. godine, a tada mladi student prava i entuzijast klasičnih jezika Michael Hofmann pomogao mu je pri odabiru i ustroju pjesama koje su postale gradivno tkivo kantate. Riječ je o pjesmama pretežito pisanima latinskim, a ponešto i srednjovjekovnim njemačkim i starim francuskim jezikom.

  Carmina Burana praizvedena je dana 8. lipnja 1937. godine u Operi u Frankfurtu, a sastavni je dio triptiha Trionfi, koji još čine kantate Catulli Carmina i Trijumf Afrodite. Potonje su rjeđe izvođene iako je ove sezone dirigent Fabio Luisi, nekadašnji glavni dirigent Metropolitan opere u New Yorku, dugogodišnji umjetnički ravnatelj Opernhaus Zurich a i šef dirigent Dallas Symphony Orchestra (DSO), sa svojim matičnim orkestrom u jednoj večeri izveo dvije kantate iz ciklusa: Catulli Carmina i Carmina Burana.

  

  Zbog iznimne popularnosti prve pjesme kantate O Fortuna percepcija Carla Orffa na našem kulturnom prostoru temelji se gotovo isključivo na Carmini Burani, a manje je poznat podatak da je Orff bio vrlo plodan skladatelj, interdisciplinarnog pristupa. Skladao je i opere, a jedna od njih je i Antigona. U riječkoj i općenito kvarnerskoj kulturnoj javnosti nedovoljno je artikulirana činjenica da je Orffovu operu Antigona u Zajcu postavio skladatelj i dirigent Boris Papandopulo za svog poratnog djelovanja u Rijeci. Antigona je samo devet godina nakon praizvedbe na Salzburškim svečanim igrama (9. kolovoza 1949. godine) postavljena u tadašnjem Narodnom kazalištu Ivana Zajca. Riječ je o briljantnoj operi koncipiranoj na suvremen način, a temeljenoj na Sofoklovoj starogrčkoj tragediji koju je u stihove na njemačkom jeziku pretočio pjesnik Hölderlin. Orffov sveukupni pristup skladateljskom pozivu ogleda se i u činjenici da su prema njegovim zamislima pojedini instrumenti konstruirani posebno za izvedbu opere. Izvedba Orffove Antigone u Rijeci primljena je s oduševljenjem i do danas je ostala repertoarni raritet, luč boljih kulturnih prilika kakve su u gradu vladale prije gotovo 70 godina.

  Riječki simfonijski orkestar (RSO) Carminu Buranu izveo je u suradnji s Riječkim opernim zborom i Zborom Hrvatske radiotelevizije. Sudjelovali su solisti: Robert Kolar (bariton), Nina Dominko (sopran) i Franko Klisović (tenor, tj. kontratenor). Mo. Valentin Egel odlučio se za nešto smioniji izbor tempa s vrlo izraženim oprezom, a sve kako bi izbjegao eventualne neartikulirane upade i diskrepancije ukupnog zvuka velikog izvođačkog aparata koji se nalazio ispred njega. Egelove kode bile su usmjerene prema udaraljkašima i limenim puhačima, čija je glasnoća u ovom slučaju bila apsolutno opravdana. Izvedba je počivala na izražajnosti crescenda i jasnom sjenčanju sinkopa utkanih u partituru.  Opisanom violinsko tkivo orkestra nije moglo parirati na adekvatan način i to zbog perpetualno prisutnog problema RSO-a – manjka violina. Neovisno o tonskoj nedorečenosti u ključnim trenutcima, violine su zvučale sigurno i uigrano, posebno u pizzicato fragmentu. Tonska potpunost čela pokazala se stalno prisutnom tijekom cijele sezone, pa tako i na Koncertnom finalu. Ovom prilikom čuli smo i kastanjete, što nije tako često glazbeno iskustvo u Zajcu. Kada se sagleda koncert u potpunosti, jasno je kako se Valentin Egel primarno fokusirao na razigranije ritamske obrasce kojima je Orff ocrtao dekadentni sadržaj pojedinih pjesama iz Carmina ciklusa. Ono čega je u takvom pristupu nedostajalo jest uzvišenost kakvu može dočarati iz nota oživljena glazba, umjetnost kojom je skladatelj ocrtao fragmentarno prizeman sadržaj predloška. Na sličan način se u pisanoj i izgovorenoj riječi znao izraziti hrvatski književnik, kritičar, esejist, publicist i polemičar Igor Mandić. Upravo u opisanoj opreci partiturnog maestosa i parcijalne sadržajne prizemnosti, krije se tajna popularnosti Orffove bezvremenske kantate. Koncertna majstorica Katarina Kutnar zabilježila je još jedan briljantan nastup. 

  

  Najopsežniju solističku dionicu podnio je riječki bariton Robert Kolar. Dobili smo interpretaciju mekog i stabilnog zapjeva s primjerenom uporabom falseta. Kolar se potrudio i oko koncertno doziranog scenskog nastupa, pa smo mogli vidjeti i diskretnu scensku igru iskazanu mimikom lica i to posebno u odlomku Ego sum abbas / Ja sam opat. Nina Dominko – sopranistica čiji glas sadrži posebnu atmosferičnost koja počiva na srednjem registru, zadane pjesme iz ciklusa otpjevala je u opisanoj maniri, s pomalo nestabilnim zapjevom od kojega se nije odmakla niti u jednom javljanju. Franko Klisović je kontratenor kojemu visine ne bi trebale predstavljati izazov, pa je i njegov nastup bio na nivou. Svakako je pjev kontratenora dobrodošla repertoarna ekstenzija u kazalištu kao što je Zajc. Možemo konstatirati – Klisoviću fali još pjevačkog iskustva kako bi postigao stabilno atakiranje, posebno u recitativnoj formi, ali to će doći s vremenom i nizanjem nastupa.

  Riječki operni zbor godinama je najslabija točka riječke operne reprodukcije; ipak, u posljednje vrijeme čuje se napredak za koji je zaslužan iskusni zborovođa Matteo Salvemini. Ovaj put u ispomoć je stigao Zbor HRT-a i  pomogao riječkim kolegama, pa smo dobili veliki izvođački aparat koji je sezao sve do granice kapaciteta akustičke školjke namontirane na pozornicu Zajca. Zbor je odzvanjao reskim tonom s moćnim basovima i sonornim zapjevom soprana. U njihovu izvedbenu nadmoć uvjerili smo se odmah na početku u notornom vokativnom uskliku O Fortuna. Zbor HRT-a uvježbao je Darijan Ivezić, koji na najbolji mogući način prezentira bogato iskustvo koje stječe u Njemačkoj gdje djeluje, i neminovno je da je odradio odličan posao. Riječ je o vrlo istančano pripremljenom zboru, a u pripremi se osim na vokalnu spremu pazilo i na sadržaj o kojem se pjeva. Nastup na ovako visokoj razini ne čudi, jer ipak je riječ o vokalnom aparatu koji iz sezone u sezonu aktivno sudjeluje u dva ciklusa: vlastitom – Sfumato i u zajedništvu sa Simfonijskim orkestrom HRT-a – Kanconijer.

  

  Na početku koncerta slušali smo praizvedbu – Ableaux Islandias čelista Berlinske filharmonije Bruna Delepelairea. Radi se o skladbi koja je istkana od dvije kraće simfonijske slike impresionističkog ugođaja, a u drugoj slici Les falaises du Hornstrandir čuli smo natruhe filmske glazbe. Delepelaire se pokazao kao talentiran skladatelj koji odlično barata dinamikom i formom, a njegovo iskustvo orkestralnog glazbenika pomoglo mu je da na najbolji način uposli pojedine orkestralne sekcije. Isto tako, čelist i kompozitor nije zaboravio na publiku pa je stvorio suvremenu kompoziciju koja ne ruši nužno sve tonalitetne konvencije i ostaje u uhu slušatelju i nakon slušanja. RSO je prihvatio repertoarni novitet i uzeo si dovoljno vremena za uvježbavanje. Dirigent se trudio agogičkom preciznošću dočarati pejzažno-programski karakter skladbe, pa smo se mogli zamisliti kako hodamo uz islandski klif, a sve je dodatno pojačano diskretno onomatopejskim intervencijama u partituri.

  Finale koncertne sezone odvijalo se pred dupkom punim gledalištem HNK Ivana pl. Zajca, te je atmosfera bila doslovno (zbog kvara rashladnog sustava) uzavrela. Bio je to koncert koji se bez problema može svrstati uz bok najboljem koncertu sezone na izmaku: Papandopulo, Mozart, Brahms. Čestitke svima uključenima!

  Napomena: Dio o izvedbi Orffove opere Antigona u Rijeci parafraziran je iz neobjavljenog teksta Boris Papandopulo – dobri duh Kvarnera autorice Bosiljke Perić Kempf.

  © Luka Nalis, KLASIKA.hr, 10. srpnja 2023.

Piše: