Znalački odabran i usklađen program u izvedbi vrhunskih glazbenika

69. Splitsko ljeto, 6. srpnja - 14. kolovoza 2023.: Martina Filjak, klavir, Ante Jerkunica, bas, Vila Dalmacija, Split

• 

  Na izmaku ovogodišnjeg izdanja Splitskog ljeta, kao poseban i rijedak glazbeni program, priređen je koncert dvoje vrsnih hrvatskih umjetnika međunarodnog ugleda i karijere: pijanistice Martine Filjak i basa Ante Jerkunice. Prostor izvedbe je bio, bez dvojbe, rezidencijalni: Vila „Dalmacija“, čuveni ljetnikovac podignut 1914., koji je od 1947. bio elitno odmaralište za komunističke moćnike, navlastito Josipa Broza. U otvorenom dvorištu vile, tik uz morsku obalu dočekao nas je klavir i šum valova; sjedećih mjesta nije bilo odveć, a to vrijedi pohvaliti prigodom ovakvog intimnog glazbenog  događaja- gledalište je bilo popunjeno i s mjerom modelirano. Biografije dvojca Filjak – Jerkunica iz programskog letka neću navoditi niti izlagati taksativno: njihov solistički i komorni glazbeni kurikulum je zainteresiranoj glazbenoj javnosti znan, vidljiv i svjetlima pozornice nedvojbeno obasjan. Njihovi glazbeni životi uključuju brojna natjecanja, diskografska izdanja, nagrade, suradnje i koncertantnu djelatnost.

  Prije svega ističem da je program znalački odabran i usklađen. Omjer glasa i klavira je izvrsno odvagan, čime su u potpunosti izbjegnuti dinamički, agogički i afektivni izleti u bilo kakvo pretjerivanje. Filjak se i ovom prigodom pokazala kao izuzetan, angažiran glazbeni suradnik solistu i sukreator glazbenog trenutka. Njen klavir je drugi glas uz pjevača kad god je to potrebno, lirska nadgradnja kantilenama i pregnantno ritmičko tkivo kada vokalno uzbuđenje to zahtijeva. Skrupulozno deducira Jerkuničin vokal u svim registrima i u svakom izboru repertoara: nigdje ne pretjeruje, sve prati, doživljava i logično podržava tražeći u partituri područje za vlastite izražajne proplamsaje ostajući vjerna temi protagonista i stilu koji reprezentira. Solistički nas je počastila s dvije skladbe: Reminiscencije, F.Liszta na Donizettijevu operu Lucija di Lammermoor (koju je ujedno izvela u studenom 2022. godine u Svečanoj dvorani Sveučilišta u Zadru) i Dvije skice op. 44, Dore Pejačević. O tehničkoj perfekciji i mozaiku subjektivnih doživljaja koje Filjak ugrađuje u izvedbe i ovom prilikom valja pisati isključivo afirmativno, stoga prikraćujem tekst iskrenim pozivom svim ljubiteljima pijanizma da posjete njene koncerte u nekom narednom razdoblju. Kako sam netom naglasio: u dijelu programa kojim je dominirao Jerkunica ona je odsvirala sve da izvedbi donese punokrvnost, gustoću i šarm.

  Jerkunica je program otvorio zahtjevnom Mozartovom koncertnom arijom s recitativom na Metastasiove stihove: Alcandro, lo confesso! Non so d' onde viene (KV 512), koja je ranije zapisana kao sopranska arija (KV 294). Arija je skladana u Beču, u ožujku 1787., kao virtuozan vokalni komad pun kontrastnih ritmova, harmonijskog jezika i tempa. Praizvedba je bila planirana za Karla Ludwiga Fischera, vodećeg bečkog basa tog vremena, ali ju on, na kraju, nije praizveo. Letimičan pogled na Jerkuničinu karijeru govori o zastupljenosti širokog repertoara, od belcanta do Wagnera. Glas ga je odveo u Austriju, Njemačku, Nizozemsku, Španjolsku, Portugal, a nakon toga i preko Atlantika u Buenos Aires. Zabilježit će Jerkunica i gostovanje u Metropolitan operi  u ulozi Sparafucila u Rigolettu. U uvodnom Mozartu Jerkunica je bio oprezan, čak suzdržan, što možemo dijelom pripisati složenoj ariji koja traži bolji fokus i upjevanost. Agogike i poletnosti nije nedostajalo, ali određenih izvedbenih propusta je bilo u manjoj mjeri.

  Nakon Lisztovih Reminiscencija uslijedila su dvije arije francuske operne tradicije. Osjećamo Jerkuničinu biografsku nazočnost u Pariškoj i Lyonskoj operi; izgovor teksta je izvrstan, reljefan; vokalno je u potpunoj kontroli partiture, unesen je u radnju arija i glumački nadgrađuje glazbu suvereno i karizmatično.

  Dors, o cite perverse , arija Phanuela, kaldejskog astrologa iz Massenetove četveročinke „Herodiade“ bila je nešto mekša i manje prezentna od arije Kardinala de Brognyja: Si la riguer , iz prvog čina , grand opere „La Juive“ („Židovka“), najpoznatijeg djela Fromentala Halevyja, francuskog romantičara. Arije su prostudirane temeljito, zapjevi su čisti, pripremljeni, basovske dubine su vrlo lijepo obojane i sugestivne, fraziranje je odmjereno, nikad preslobodno, što je uhu odgojenom u talijanskoj tradiciji pomalo nesvakidašnje, ali ništa manje ugodno i stilski zaokruženo. Visine su ipak bile zatvorene, s manjkom sjaja i prodornosti, ali naglašavam: kao izvedbi per se , izvan obzora osobnih preferencija – malo se može upisati u manjkavosti.

  Francuski je zasigurno bio jezik koncerta, a nastavkom programa smo uplovili u četvrto desetljeće dvadesetog stoljeća. Jacques Ibert, velikan francuske glazbe koji se rukopisom odbio vezati za pojedinačne stilove vremena u kojem je djelovao, rado je pisao glazbu za filmove i predstave, njih tridesetak. Ciklus pjesama Chansons de Don Quichotte iz 1932., jest dio glazbene podloge za film iz 1933., s čuvenim ruskim basom Fjodorom Šaljapinom u naslovnoj ulozi. Ciklus je malo remek – djelo koje svjedoči o Ibertovoj glazbenoj inventivnosti povezanoj s biografskim elementima (naime, Ibert se dvije godine uzdržavao svirajući klavir kao podlogu za nijeme filmove i rado je korepetirao pjevače). Izvrstan izbor Jerkunica je potvrdio jednakom izvedbom, umjetnički najpotentnijem dijelu koncerta. U dubinama zaokružen, liričan i opušten u višim registrima, u potpunosti je vladao repertoarom. Izvedba je bila intimna, tonski plemenita, jezično i glumački svjetski sugestivna. Volumen glasa i ekspresija su bili u potpunosti stopljeni sa zahtjevima partiture.

  Nakon klavirskog priloga domaće glazbe (D. Pejačević: Svije skice op.44), u epilogu koncerta slušamo Rahmanjinova, izbor romanci za glas i klavir iz različitih ciklusa proslavljenog ruskog romantičara. Skladatelj je, do konačnog odlaska u SAD nakon Oktobarske revolucije, napisao čitav vokalni opus koji je iznimno bogat i raznovrsan. Dva remek – djela za zbor: „Liturgija sv. Ivana Zlatoustog“ iz 1910. i „Vsenočno bdijenje“ op.37 iz 1915. (često pogrešno prevođeno kao Vespre) govore o majstorstvu skladanja za glasove na temeljima tradicije ruskog crkvenog pjevanja. Ciklusi romanci (op.4, 8, 14, 21, 26, 34 i 38), skladani između 1890. i 1916. svjedoče o velikom interesu autora za formu solo- pjesme. Svaka je od njih poput minijaturne arije za glas s elementima tradicijskih slavenskih motiva i naglašenim autografom samog autora. Jerkunica je odabrao mudro i zanimljivo: U tišini noći tajne (Šest romanci, op.4) i Ne pjevaj ljepotice, vjerojatno najpoznatiju romancu iz istog ciklusa. Slijedio je San ( Romance, op.8) i za kraj dvije romance iz ciklusa Dvanaest romanci, op. 14: Bio sam s njom i Proljetne vode. Dodatak koncertu je bila dopadljiva, iskričava skladba za bas i klavir M. P. Musorgskog: Buha. Jerkunica i Filjak su romance donijeli profinjeno, mekim i ugodnim fraziranjem s naglašenom jasnoćom teksta i sadržaja u svakoj pjesmi. Estetika ovog repertoara odudara od prethodno izvedenih pjesama francuske umjetničke tradicije, ali tu se Jerkunica manirom iskusnog umjetnika dobro prilagodio i usmjerio vokal u drugom pravcu. Izražajnost njegovog basa i ovom je prigodom osobito dolazila do izražaja u dubinama i srednjem registru. Zasigurno se završnim izborom građe na koncertu približio publici i ambijentu tople jadranske noći na pravi način.

  

  Ukupno treba pohvaliti inicijativu za ovakav koncert; bas kao solo instrument drugačijim izričajem dopire do publike od muških kolega baritona i tenora, sugestivnost i interes kod publike ne može ostvariti istim tehničkim vještinama. Tu se Jerkunica pokazuje kao suveren interpret kojem je scena prirođena i glas uistinu vrijedan pažnje i pozornice. Iskusan glazbeni umjetnik u kreativnom zenitu potreban je u svakom kulturnom prostoru koji drži do razvoja i napretka. Čestitke idu i organizatorima programa na izboru recitala upravo ovakvog, intimnog sadržaja, za kraj programa ovogodišnjeg Splitskog ljeta.

  © Jure Šaban-Stanić, KLASIKA.hr, 28. kolovoza 2023.

  Program:

  W. A. Mozart: Koncertna arija
  Alcandro, lo confesso! Non so donde viene

  F. Liszt: Reminiscencije iz Lucije di Lammermoor

  J. Massenet: Herodiade, arija Phanuel
  Dors o cite perverse

  F. Halevy: La Julive, arija Kardinal de Brogny
  Si la rigueur

  J. Ibert: Chansons de Don Quichotte
  Chanson du départ de Don Quichotte
  Chanson à Dulcinée
  Chanson de Duc
  Chanson de la mort de Don Quichotte

  D. Pejačević: Dvije skice op. 44
  S. Rahmanjinov: U tišini noći tajne
  San
  Ne pjevaj ljepotice
  Bio sam s njom
  Proljetne vode