Atmosferičnost vječne melodije

Salzburške svečane igre 2023. godine, Bečka filharmonija, Zbor pjevačkog udruženja Bečke državne opere, dir. Riccardo Muti, Serafina Starke, sopran

• 

  Salzburške svečane igre 2023. godine ponovo su u Salzburg privukle kulturnu elitu – kako starog kontinenta, tako i ostataka svijeta. Bečki filharmoničari tradicionalno su rezidencijalni orkestar festivala, koji uz glazbenu njeguje i izraženu dramsku tradiciju, koja je izvan njemačkog govornog područja manje u fokusu, ponajprije zbog jezične barijere. Program Svečanih igara nezamisliv je za hrvatske prilike, iako u posljednje dvije godine dolazi do djelomičnog osiromašenja, ponajprije koncertne ponude. Prethodnih godina vikendi su bili u potpunosti ispunjeni izvedbama opera, koncerata i dramskih predstava i to tijekom cijelog dana – od 11 sati ujutro do 22 sata uvečer. Posljednje dvije godine prethodno ispunjeno popodne vikendom više ne nudi previše koncertnih događaja, nego se koncerti navečer preklapaju s opernim odnosno dramskim izvedbama. Na blagdan Velike Gospe 15. kolovoza ove godine u večernjem terminu u isto je vrijeme bila izvedba Figarovog pira Wolfganga Amadeusa Mozarta u Haus fur Mozart i recital slavnog pijanista Andrasa Schiffa u velikoj dvorani Mozarteuma. Tako je blagdansko salzburško popodne ostalo programski prazno, barem što se tiče zvučnijih glazbenih imena. 

  S ovogodišnjeg Festivala nisu izostale popularne matineje Bečkih filharmoničara u 11 sati ujutro u Grosses Festspielhausu. Dana 15. kolovoza 2023. godine jutro Bečke filharmonije proteklo je u muziciranju pod vodstvom njihovog dragog gosta dirigenta (kao što je poznato Bečka filharmonija, sukladno statutu, nema šefa dirigenta) Riccarda Mutija. Slavni dirigent dugi niz godina surađuje s orkestrom iz austrijske metropole. Riječ je o jednoj od najplodonosnijih i najdugovječnijih suradnji europske klasično-glazbene izvedbene prakse. Koncertni programi kojima ravna Riccardo Muti uvijek imaju posebno programsko usmjerenje. Ovom prilikom na programu su se našli Giuseppe Verdi i Anton Bruckner - dva glazbena genija koja su, na određeni način, proveli europske kršćanske korijene klasičnom glazbom. Maestro Muti odlučio je sintetizirati raznolikost opusa (kako u geografskom, tako i u smislu forme) koji mu je obilježio karijeru i po kojemu je postao i ostao prepoznatljiv. Stariji ljubitelji opere i danas se s nostalgijom prisjećaju Mutijevih izvedbi Mozartovih opera za vrijeme njegovog dugogodišnjeg glazbenog ravnateljevanja milanskom Scalom. Isto tako, valja napomenuti da je Muti od 1971. godine redoviti gost Salzburških svečanih igara, gdje je također poznat po bravuroznim izvedbama opera najpoznatijeg Salzburžanina. Dakako, nitko i ništa u Mutijevom opusu nije nadmašio glazbu Giuseppea Verdija. Izvedbe su to koje do dana današnjeg svaki izvedbeni prostor u kojem se događaju pretvaraju u glazbeni hram namijenjen klanjanju skladatelju i interpretu. Tome je tako prvenstveno zato što je Muti cijelom svojom karijerom neumorno gradio paradigmu da je talijanska opera svetinja. Kako bi obranio vlastito uvjerenje, imao je sve: povijesno utemeljenje, nenadmašnu radnu energiju i neprikosnovenu karizmu. Prethodno navedene vrline pridonijele su da je do današnjih dana svaki nastup dirigenta s Apenina nezaboravno glazbeno iskustvo. 

  

  Na programu koncerta našli su se fragmenti Stabat Mater i Te Deum iz posljednjeg djela Giuseppa Verdija – Quatrro pezzi sacri. Nakon svoje posljednje opere Falstaff, kojom je operni mag konstatirao da je sve na svijetu ipak samo šala, Verdi se upustio u razmatranje vlastite prolaznosti, skladajući glazbu duboko ukorijenjenu u molitvu i kontemplaciju. Ciklus Quattro pezzi sacri nastajao je tijekom 1895. i 1896. godine, kada su mu bile 82 godine. Prilikom komponiranja djela vodio se emocijom i dramatikom kojima je u glazbenoj formi prožeo tekst liturgijskog sadržaja. Kada je bio pri kraju skladanja, Verdi piše svom dugogodišnjem suradniku Arrigu Boitu (koji je i sam bio skladatelj, poznat po operi Mefistofele) da će kompoziciju pospremiti u ladicu kako ista nikada ne bi ugledala svijetlo dana. Kako bilo da bilo, Boito je bio neumoljiv te je od majstora iz Busseta izmolio odobrenje da se orkestralno-koralna partitura izvede fragmentarno. U velikom tjednu, 7. travnja 1898. godine, u Pariškoj operi zajedno su izvedeni Te Deum i Stabat Mater, pod dirigentskim vodstvom Paula Taffanela. Verdi nije došao na praizvedbu; ipak, neovisno o tome Boitovim posredstvom proslijedio je upute dirigentu. Quatrro pezzi sacri nisu česta pojava na koncertnim programima – što zbog kompleksne religiozno-mistične tematike, što zbog gustog latinskog teksta. U posljednjih 30-ak godina Quattro pezzi sacri našli su se, prema dostupnim informacijama, tri puta na programima koncerata u režiji Berlinske filharmonije i to: 1998. pod ravnanjem Claudija Abbada, 2012. pod ravnanjem Christiana Thielemanna i 2022. pod ravnanjem Daniela Barenboima. 

  Kao pristalica tradicionalizma, Mo. Muti na salzburškoj izvedbi vodio se glazbenim polazištem s praizvedbe pa je izveo Stabat Mater i Te Deum. Bečkoj filharmoniji pridružio se Zbor pjevačkog udruženja Bečke državne opere koji je uvježbao Huw Rhys James, dok je kao solistica nastupila sopranistica Serafina Starke. Mo. Muti poznaje Bečke filharmoničare u dušu, pa je posebnu pažnju posvetio njihovoj najvitalnijoj i najsavršenijoj sekciji – limenim puhačima. Zvuk tube bio je nestvarno lijep, u savršenom balansu sa zborom koji niti u jednom trenutku nije izgubio na čujnosti, neovisno o forteu ili fortissimu kojim su odzvanjali limeni puhači smješteni u zadnjem redu orkestra, ispred zbora. Svaki motiv bio je potpuno jasan i čvrst, a zbor je pokazao briljantan izgovor latinskog jezika s posebno lijepim i moćnim zapjevima na kraju fraze. Izvedbu možemo okarakterizirati i kao povijesno osviještenu jer je iz povijesnih izvora vidljivo kako je Giuseppe Verdi inzistirao na ekspresiji tuge kao sastavnom djelu posljednjih taktova Te Deuma, koji eksplicitno  progovaraju o dubokoj vjeri, iskupljenju ali i optimizmu koji donosi svijetlo nade i nakon umiranja tijela. Kompleksan je to splet čovjekovih stremljenja koji na se na kraju života sintetiziraju u njegovoj duši. Istom premisom vodio se i Mo. Muti, vjerojatno zato što se, s obzirom na svoju dob, može zamisliti u Verdijevoj koži dok je skladao veličanstveni kraj Te Deuma. Fuga je to koju je teško imaginacijski dozvati da uživo zvuči tako dobro kao što je to bilo na ovom koncertu. Pred sam kraj čuli smo i meki, dobro postavljen sopran Serafine Starke. Nakon izvedbe, dvoranom se prolomio gromoglasan pljesak koji nam je pokazao da se patos između Riccarda Mutija i Giusepea Verdija nije potrošio niti nakon gotovo 60 godina. 

  

  Anton Bruckner bio je duboko bogoponizan čovjek koji je živio u celibatu. Svoju Sedmu simfoniju u E-duru, pod oznakom WAB 107, posvetio je skladatelju kojem se iskonski divio – Richardu Wagneru. Divljenje je bilo obostrano, jer je i sam Wagner za Brucknera tvrdio da je  skladatelj Beethovenove mjere. Sedma simfonija praizvedena je dan uoči Silvestrova, 30. prosinca 1884. godine u Leipzigu, a svirao je Gewandhaus orkestar pod dirigentskim vodstvom Arthura Nikischa. Sedma simfonija svojevrsni je omaž Wagneru, ponajprije njegovoj mladenačkoj operi Tannhauser, koja je ponukala Brucknera da napiše cjelovitu kompoziciju. Orkestar  Brucknerove Sedme u svom sastavu ima Wagnerove tube. 

  Riccardo Muti prilikom izvedbe Sedme simfonije vodio se dvjema premisama: atmosferičnošću i Wagneru svojstvenim konceptom vječne melodije. Na samom početku izvedbe Muti je inducirao naglašena utišana tremola violinske sekcije koja se pretaču u sekciju čela inducirajući E-dur akord početne teme. Izvedbu je vodio s posebno razrađenim pasažima u formi vječite melodije, koji su provodni motiv i vezivno tkivo simfonije. Bečki filharmoničari pokazali su se kao nenadmašni interpreti koje bi mogli slušati u nedogled. Poseban doprinos dali su i udaraljkaši, koji su zvučali briljantno (odlična koda u prvom stavku s timpanima u prvom planu) a o puhačkoj sekciji se nema što dodati. Najpoznatiji fragment Brucknerove Sedme svakako je treći stavak Scherzo: Sehr schnell – Trio: Etwas langsamer koji je uvijek jedinstveni zvučni doživljaj, a posebno u okviru izvedbe na ovako visokom nivou. Glavni nositelj Sedme simfonije svakako je bio orkestar, jer koliko god cijenili Mo. Mutija, ne možemo se oteti dojmu da Bruckner ne odgovara najbolje njegovim glazbenim afinitetima, pa ovu izvedbu, s njegove strane, možemo djelomično okarakterizirati kao odrađivanje. Neovisno o navedenome, Salzburška publika izvedbu je pozdravila zdušnim ovacijama. 

  

  U vrijeme lockdowna Bečka filharmonija snimila je kompletan ciklus Brucknerovih simfonija pod vodstvom Christiana Thielemanna, tako da je Brucknerova glazba u krvi orkestra i svaka izvedba je vrijedan glazbeni doživljaj koji predstavlja lice i naličje europskog glazbenog nasljeđa. 

  Napomenimo na kraju kako Sarajevska filharmonija ove godine obilježava 100. obljetnicu djelovanja. Središnja proslava velike obljetnice održat će se u Narodnom pozorištu u Sarajevu 11. listopada 2023. godine. Na gala koncertu Sarajevskom filharmonijom ravnat će Riccardo Muti, a na programu su: Sedma simfonija u A-duru Ludwiga van Beethovena i Deveta simfonija u C-duru – Velika Franza Schuberta. 

  Situacija u kojoj neki doista veliki dirigent dolazi ravnati Zagrebačkom filharmonijom već je godinama nezamisliva. Nadamo se da će se to u budućnosti promijeniti i da će Zagreb ponovo zauzeti značajno mjesto na kulturnoj karti Europe.   

  © Luka Nalis, KLASIKA.hr, 11. rujna 2023.

Piše: