Spektakularan završetak festivala koji kvalitetom služi na čast cijeloj zemlji

71. Ljubljana festival, Slovenija: Bostonski simfonijski orkestar, dir. Andris Nelsons; Gewandhaus orkestar, Leipzig, dir. Herbert Blomstedt

• 

  Posljednji tjedan 71. Ljubljana festivala protekao je u znaku nastupa triju slavnih svjetskih orkestara: Kraljevskog Concertgebouw orkestra iz Amsterdama, Bostonskog simfonijskog orkestra i Gewandhaus orkestra iz Leipziga, koji je i službeno zatvorio ovoljetni Festival. 

  Bostonski simfonijski orkestar (BSO) jedan je od najpoznatijih orkestara iz novog svijeta. Njegov šef dirigent je Andris Nelsons, slavni latvijski maestro koji još predvodi i Gewandhaus orkestar iz Leipziga, a bečki Musikwerein i berlinska dvorana Philharmonie iz godine u godinu njegove su redovite stanice tijekom koncertnih sezona Bečke i Berlinske filharmonije. Ljubljanski koncert 1. rujna Mo. Nelsons započeo je s Četiri afroamerička plesa suvremenog američkog skladatelja Carlosa Simona (1986.). Riječ je o kompoziciji koju je BSO naručio i praizveo 2022. godine. Neminovno je da skladatelj veoma dobro poznaje strukturu orkestra i njegov specifični zvučni pečat koji ima kao i svaki simfonijski orkestar na svijetu. Simon se poigrao sekcijama i oblikovao skladbu intenzivne zvučnosti, u kojoj glavnu riječ vode tromboni koji u jednom trenutku, pred kraj četvrtog plesa (Holy dance), ustaju i sviraju stojeći. Prilično je to smiona i suvremena intervencija. Nisu sva četiri plesa brzog tempa. Ima i onih polaganijih, ispunjenih smirajem, a jasno su prisutni obrisi jazza i gospela. Riječ je o paučinastom notnom zapisu koji je na živopisan način oživio orkestar radi kojega je isti nastao. Ljubljanska publika odlično je prihvatila repertoarni novitet i pozdravila izvedbu ovacijama. Kontekstualno gledano, bio je to odličan uvod u bogatu koncertnu večer s američkim predznakom. 

  

  Nakon suvremene američke reprodukcije, uslijedilo je nešto što je žiteljima Starog kontinenta znatno poznatije – balet Petruška Igora Stravinskog. BSO je donio određenu toplinu u partituru koja je česta pojava na koncertnim pozornicama. Andriss Nelsons jasnim je agogičkim pozicioniranjem izvedbu gradio na pristojnim puhačima i vrhunskim udaraljkašima koje orkestar ima u svom sastavu. Ksilofon je zvučao gotovo savršeno, dok su druge orkestralne sekcije vjerno gradile uigranu izvedbu koja je zračila izdašnim simfonijskim  iskustvom nastalim dugogodišnjim zajedničkim muziciranjem orkestraša. Dirigent je uspio iznivelirati soliste, sekcije i integralne orkestralne fragmente i sve je funkcioniralo vrlo dobro, u skladu s renomeom orkestra. 

  Nakon stanke, na pozornicu je izašao solist večeri – pijanist Jean-Yves Thibaudet. Zajedno s BSO-om izveo je Peti klavirski koncert Camillea Saint-Saënsa Egipatski. Slušali smo veoma intenzivnu i odlično pripremljenu izvedbu u kojoj je linearna suradnja solist – dirigent bila na zavidnom nivou. Thibaudet je glasovirao tehničkim perfekcionizmom, kojeg su činili briljantni pasaži i milimetarsko nijansiranje svijetle Saint-Saënsove glazbe. Solist je pokazao odlično baratanje svakim segmentom klavira i izraženu konceptualnu svijest u oblikovanju finalnog zvuka, a to je postigao savršenim baratanjem kako tipkama, tako i pedalom. Suradnja s orkestrom osigurala nam je glazbeni užitak, jer se ne možemo oteti dojmu da francuska glazba najbolje leži tonskom timbru BSO-a. Voditeljica dionice flaute Elizabeth Rowe odsvirala je nekoliko briljantnih sola, a inicijativu su preuzimali i čelisti nosivog, moćnog ali nenametljivog tona. Bio je to razgovor ugodni klavira i orkestra, iza kojega je ostala velika umjetnost. Osjetio je to i auditorij Cankarjevog doma koji je nakon posljednjeg takta proključao i, nažalost, ostao uskraćen za bis u kratkotrajnom ozračju interludijskog recitativa po formuli: solist – klavir – orkestar koji šuti. 

  

  Do kraja koncerta doplesali smo u ritmu valcera. Na programu je bio Le valse Mauricea Ravela. Bila je to ponešto užurbana izvedba s jasno ocrtanim valcernim konturama, što je značajno pridonijelo njenoj atraktivnosti. 

  Ipak, koncert je u svom tkivu nosio i određene krhotine. Naime, glazbenici su djelovali umorno, što i ne čudi s obzirom na to da su dva dana prije muzicirali u Salzburgu i Lucernu i tamo izvodili osim ovoga, još jedan program (u drugome je sudjelovala slavna violinistica Anne-Sophie Mutter). Dirigent Andris Nelsons očito je bio toga svjestan pa se nije koristio svojom klasičnom dirigentskom intervencijom – spremanje batona u lijevu ruku kako bi glazbenicima podario veću slobodu muziciranja, u cilju gradnje posebnije interpretacije. Upoznat s činjenicom zamora, dirigent je odirigirao svaki ton, a po potrebi i samo taktirao kako ne bi došlo do neželjenih diskrepancija. Isto tako, ne možemo se oteti dojmu da je zvuk BSO-a pomalo hermetičan, ali neovisno o tome vrijedno je iskustvo čuti jedan američki orkestar uživo jer daljina, tehnička i financijska kompleksnost ne dopuštaju česte prekooceanske turneje velikih orkestara. Ako takvi orkestri i dolaze u Europu, dolaze u velike dvorane i na velike festivale (kakav Ljubljana festival već zasigurno jest) koji nisu statistički uzorak. Kada se uzmu u obzir i objektivno sagledaju sve činjenice, neminovno je kako je ovo bio vrijedan glazbeni doživljaj.   

  Posljednji koncert 71. Ljubljana festivala ugostio je najstariji javni orkestar na svijetu – Gewandhaus orkestar iz Leipziga, čiji počeci sežu u 1741. godinu, kada je skupina plemića oformila glazbeno društvo u svrhu muziciranja uživo pred publikom. Mitski njemački orkestar na ljubljanskom je nastupu vodio maestro Herbert Blomstedt (96) – najstariji aktivni dirigent na svijetu.  

  

  Dirigent nordijskih korijena rodio se 1927. godine u SAD-u, a debitirao je 1954. godine s Kraljevskim filharmonijskim orkestrom iz Stockholma. Tijekom jedinstvene karijere koja traje gotovo 70 godina Mo. Blomstedt vodio je niz uglednih europskih i američkih orkestara, a najdulje se zadržao na mjestu šefa-dirigenta Danskog nacionalnog radijskog orkestra (1967–1977), Orkestra Državne kapele iz Dresdena (1975–1985) i Simfonijskog orkestra iz San Francisca (1985–1995). Američku epohu djelovanja slavnog maestra obilježila je i diskografska kuća Decca luksuznim izdanjem Herbert Blomstedt, San Francisco years. Za Herberta Blomstedta nerijetko se može čuti kako je nepravedno podcijenjen dirigent koji se nalazi u sjeni Herberta von Karajana i Karla Bohma. Argument za navedeno cjelovitost je pristupa ovog vremešnog maestra, prepoznatljivog po zalaganju za glazbu skladatelja nordijske provenijencije i to posebno Griega, Sibeliusa, Berwalda i Nilsena. Isto tako, poznat je kao vrhunski interpret Brucknera, Straussa, Hindemita, Beethovena, itd.  

  Gewandhaus orkestar nosi autentični, disciplinirani njemački zvuk iz kojega se jasno razabire veliko sviračko iskustvo i tradicija (orkestar je to koji je praizveo mnoge simfonije koje su danas dio željeznog koncertnog repertoara, npr. Sedma simfonija Antona Brucknera u E-duru, WAB 107). Sve se to zrcalilo u izvedbi Pete simfonije Franza Schuberta (1797–1828) u B-duru, D. 485. Okosnica izvedbe bila je gipka gudačka sekcija preciznog agogičkog usmjerenja, meke zvučne gradacije. Puhači su donijeli uravnotežen ton koji je pomogao stvoriti funkcionalnu cjelinu visoke umjetničke vrijednosti. Herbert Blomstedt trudio se zvukom orkestra prizvati simfonijsku formu najbližu Schubertovim zamislima i to primjerenim ritmičkim oblikovanjem kao i izbjegavanjem (pre)izraženih crescenda. Sve je proteklo u mirnom dijalogu orkestralnih sekcija, iz kojega je izrastao jedinstveni simfonijski doživljaj autentičnog zvuka.  

  

  Franz Berwald (1796–1868) zanimljiva je glazbena figura s prijelaza 18. u 19. stoljeće. Autor je četiri simfonije i šest simfonijskih pjesama, a njegovu glazbu karakterizira decentno evociranje nordijskog folklora kojega vješto kombinira sa suvremenim glazbenim tendencijama svoga vremena. Tijekom života kompozicija nije bila Berwaldov primarni izvor prihoda. Bio je doktor (specijalist ortopedije), a radio je i kao menadžer u tvornicama stakla. Slavu i priznanje kao skladatelj doživio je tek nakon smrti. Ruku na srce, danas Berwaldovu glazbu Europom najviše pronosi Herbert Blomstedt, koji je u poznim godinama. Nadajmo se da će se i nakon njega naći dirigent koji će održavati izvedbenu praksu Berwaldovih djela i šire od  krajnjeg sjevera starog kontinenta.  

  Drugi dio koncerta započeo je s Uspomenama iz norveških gora. Partitura je to koja počiva na onomatopejskim prizvucima i protočnoj dinamici violinskog korpusa, a ukupan melodijski luk zatvaraju tromoboni. Prilikom slušanja možemo se zamisliti u ranoproljetnoj šetnji nekom od planinskih staza smještenih u norveškim planinskim masivima. H. Blomstedt pokazao je eruditsku interpretaciju ozračenu baršunastom finoćom tona i nevidljivom aurom skladatelja koja lebdi iznad orkestra. Iz svakog znaka koji daje orkestru potpuno je jasno da je riječ o dirigentu koji do detalja poznaje Berwaldov opus ali i širi, biografski kontekst nastanka njegovih djela. 

  

  Koncert i 71. Ljubljana festival zaključen je s Berwaldovom Trećom simfonijom u C- duru, nazvanom Jedinstvena, skladanom 1845. godine. Riječ je o trostavačnoj simfoniji u kojoj svaki stavak nosi svoju jedinstvenost kako tematski, tako i harmonijski. Orkestar i dirigent poigravali su se glazbom jasno osjenčanih motiva i u svakom stavku tražili skrivene posebnosti, istovremeno pazeći da cjelina ostane funkcionalno zaokružena. Gewandhaus orkestar podario nam je disciplinarnu izvedbu, posebno 2. stavka Adagia, a maestro Blomstedt smionim je pristupom oslobodio glazbenike kako bi muzicirali interpretacijski razigranije. Rezultat je bio odličan. Slušali smo vrhunsku izvedbu, lišenu rutine. Bervaldova glazba svakako je poslastica za svakog ljubitelja klasične glazbe, pasioniranog posjetitelja koncertnih zbivanja i diskofila željnog novih slušateljskih iskustava, kojemu će svaka ovakva ili slična izvedba ostati vrijedna memorabilija. Na kraju, valja napomenuti kako se Gewandhaus orkestar također nalazio na turneji ali se to, za razliku od Bostonskog simfonijskog orkestra, nije odražavalo na zvuk. 

  Herbert Blomstedt doživio je gotovo stajaće ovacije publike već pri prvom izlasku na pozornicu, prije prvog odirigiranog takta. Lijepo je bilo vidjeti toliko poštovanje, kao i izuzetnu prisnost između dirigenta i orkestra. Koncertni majstor bio je Frank Michael Erben, koji je poslužio kao oslonac maestru Blomstedtu prilikom kretanja pozornicom. 

  

  Summa summarum, bio je to doista spektakularan (ne u smislu blještavila koliko u smislu kvalitete na najvišoj razini) kraj 71. Ljubljana festivala, koji može služiti na čast svojim organizatorima, svom gradu i svim žiteljima države Slovenije. 

  Iako je o tome već pisano, nije naodmet i ovom prilikom ponoviti kako su Gewandhaus orkestar i njegov šef – dirigent Andris Nelsons, učinili veliku stvar kako za  hrvatsku glazbenu, tako i kulturu uopće kada su 2022. godine u sklopu svoga redovnog programa u Leipzigu izveli Simfoniju u fis-molu, op. 41 Dore Pejačević.  

  © Luka Nalis, KLASIKA.hr, 25. rujna 2023.

Piše: